Splitsko-makarski nadbiskupi

Ta otkuda meni da majka Gospodina mojega dođe k meni – iz svega srca kliče Mariji nadahnuta Elizabeta na vratima svoga doma. U pohode joj dolazi, ne djevojka Marija, već majka Gospodinova. Pohađa je ona koja u svome krilu nosi otajstvo Bogočovjeka, Boga koji iz ljubavi prema nama čovjekom posta. Raduje se Majka Gospodinova s Elizabetom i Zaharijom zbog novoga života u njihovoj poodmakloj dobi. Dakako, Elizabeta i Zaharija nisu podredili djecu svojoj karijeri, poslu, zaradi, uživanju, već su dugo nosili svoj križ neplodnosti. Gospodin je nagradio njihovu vjernu ljubav i ustrajnu molitvu blagoslovom potomstva. I dijete joj zaigra od radosti u utrobi. Radost djeteta čiji je život povezan i usmjeren Kristu, kao i Elizabetina radost izraz je ljudske radosti života od začeća do prirodne smrti koja prelazi u uskrsnu radost. Radost je to zbog Sina Božjega koji iz ljubavi po Mariji dolazi nama u pohode. Majka Marija u svome pohodu nošena je ovom istom božansko-ljudskom ljubavlju koju nosi u svome krilu. Ona, službenica Gospodnja, koja je najdublje povezana s Bogom istodobno je najbliža čovjeku. Marijin pohod iz Nazareta u gorje Judino i njezina raspoloživost biti na usluzi Elizabeti konkretan je izraz ljubavi, ljubavi u službi života.

1. Braćo i sestre, što nama danas govori ovaj evanđeoski pohod? Marija je rodbinski povezana s Elizabetom. Zar može biti veće i dublje povezanosti od same majke i njezine djece? Po Sinovu rođenju i pod njegovim križem ona je postala naša duhovna majka. Marijino duhovno majčinstvo raste kroz vjekove i obogaćuje se uvijek novim generacijama duhovnog potomstva. Zbog toga Marija dolazi nama u pohode, ali ne više iz svoga doma u Nazaretu, već kao Majka uznesena dušom i tijelom u nebo. A mi, njezina duhovan djeca, ne ostajemo u svojim domovima, već zajedno hrlimo u Marijina svetišta, u susret Majci.

Pozdravljam sve vas, braćo i sestre, okupljene ovdje u svetištu naše Gospe Sinjske..., sve hodočasnike u svetištima diljem Domovine, kao i sve vas, braćo i sestre, u svetištu vašega doma i srca. Osobit pozdrav svima vama koji ste vezani uz bolesničke krevete, vama u staračkim domovima, u zatvorima, vama koji ste danas na radnim mjestima, a s nama ste povezani putem televizije i radija.

U radosti našega zajedništva u svojim zahvalama i molitvama, u svojoj vjeri i nadi, u svojoj patnji i ljubavi, u križu svome, drugih i za druge, mi duhovna djeca, pozdravljamo i kličemo Mariji poput Elizabete: Ta otkuda nama da majka Gospodina našega i majka naša dolazi k nama?

2. Majka nas pohađa u našem vremenu koje neki poslije toliko –izama, i lažnih obećanja, lijevih i desnih, nazivaju post-humano vrijeme. Da, vrijeme velike tehnike i moćnih sredstava, a neodređena cilja i nejasna smisla; vrijeme poremećenih kriterija dobra i zla, istine i laži; vrijeme zaborava duhovnih i moralnih vrednota; vrijeme relativiziranja ljudskog života u kome čovjek postaje broj i postotak; vrijeme ugroženog dostojanstva gdje osoba postaje glasač, navijač, potrošač i kupac; vrijeme u kojem opće dobro nestaje pred privatnim interesima. Doista, ako kapital potisne moral, profit duhovne vrednote, snalaženje pravdu, bogaćenje poštenje; ako jaz između bogatih i siromašnih postaje sve dublji i sve širi, ima dovoljno naznaka da neki naše vrijeme i društvo nazovu post-humanim. Dakako, recimo to odmah: humanosti ima i bit će je. Ima je više negoli se misli. Možda je danas zbog neugodnih iskustava i razočaranja, zbog ubrzanih promjena na svoj način zapostavljena i ugrožena. Zato ju je još više potrebno danas osobno svjedočiti i društveno promovirati posvuda, a osobito u njezinim prirodnim izvorima: braku, obitelji, Crkvi, humanim i socijalnim ustanovama. Najveće zlo našega vremena jest nijekanje i zaborav Boga, a sve drugo je samo posljedica – reče jedan veliki svjedok ljudskosti našega vremena. Posljedica zaborava Boga jesu i nehumane pojave plavih koverti, veza, mita, korupcije, kamatarenja i sve prisutnijeg lihvarenja pa sve do žalosne pojave organiziranog kriminala. Plave koverte mogle bi čak i ostati samo bi ih trebalo nositi na prave adrese: na socijalno ugrožene, siromašne i na obitelji s brojnom djecom. Sve takve posljedice nije moguće opravdati s deset zapovijedi, a još manje s dvije zapovijedi ljubavi. To je apsolutno nespojivo s vjerom u Boga kojega, kao sinovi i kćeri, nazivamo Oče naš te ga kao braća i sestre molimo za kruh naš svagdanji. Zar je moguće da ovo naše vrijeme i društvo bude više određeno darvinizmom, zakonom borbe za opstanak gdje jači pobjeđuje slabijega, a ne novošću Kristova zakona ljubavi: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, pa čak i više od toga: Ljubi neprijatelja svoga!

3. Zašto Marija pohađa Elizabetu? Ne radi sebe i svoje koristi. Ne želi se poslužiti Elizabetom, već sebe staviti u službu drugima. Kakvi su danas naši pohodi? Čini se da su sve rjeđi oni ljudski pohodi rodbini, prijateljima i bližnjima, a sve više interesni i usmjereni onima na položajima. I u obitelji je sve manje pohoda, susreta, razgovora, pohoda među generacijama tako da i roditelji imaju sve manje vremena za svoju djecu. Ali je navala i umreženost drugih pohoda. Posjećuju nas trgovački lanci. Čak se bore tko će brže i bliže nama doći. Različiti mediji, tiskovni, TV, radio i internet natječu se tko će nas prije i više posjetiti u našem domu; dolaze nam u pohode svakodnevno i riječju i slikom. Toliki mladi idu u noćne pohode gdje im se nudi prividni život i sreća, klicanje i radost, a nažalost nisu rijetki slučajevi da se na putu povratka pred zoru tragično zaustave, a ostave jecanje i tugu svojih najmilijih i svoje sredine. Sve više i više putovi naših pohoda, zbog brzine, alkohola, droge, ne vode u život, već odvode u smrt.

Koliko su naši pohodi humani i u službi čovjeka, a koliko se služe čovjekom kao sredstvom svojih ciljeva? Kakav je to humanizam ako žena treba raditi i nedjeljom, a zbog majčinstva ostaje bez zaštite, nemoćna, sama s djetetom u pustinji pred zmajem koji traži da proguta – pobaci dijete? Tolikima su jedini i najdraži posjetitelji naši mediji. Zahvalni smo ljudima u medijima što svaki dan posjećuju naše domove, ali se ponekada pitamo jesmo li doista u post-humanom vremenu s toliko nasilja, oružja, krvi, ubijanja, prevara, pljački, preljuba, propalih brakova i praznih obitelji? Da, nažalost, i to je dio našega svakodnevlja, ali vjerujemo da naša stvarnost poznaje tolike osobe, bračne drugove, obitelji, mladiće i djevojke, socijalne i humanitarne ustanove, vjernike i ljude dobre volje koji nam ne dozvoljavaju da se naše vrijeme i društvo moralno i duhovno uruši te nazove i bude post-humano. Bilo bi poželjno da oni preko naših medija dolaze češće u pohode.

Pohodili su nas i mnogi požari ove godine. Što nam oni govore u kakvom vremenu živimo? Je li uzrok naših požara prirodna nepogoda, neodgovornost, bolest ili što bi bilo najgore namjerna i svjesna zloća – kriminal koji pali zbog privatnog interesa pa i pod cijenu života i imovine drugih. Grijeh je svjesno podmetnuti požar i to teški grijeh. Dok čestitamo i zahvaljujemo našim hrabrim vatrogascima i svima koji su se njima solidarno pridružili u obrani života, domova i prirode uspješno gaseći požare, vrijeme je da već jednom u našem društvu ugasimo i same uzroke tih požara.

4. Požare smo stavili pod kontrolu. Ne bismo htjeli i ne bi bilo dobro da nas ponovo pohode i na drugi način se rasplamsaju preko ovogodišnjih izbora. Željeli bismo vjerovati da će predizborna utrka kao i sami izbori pokazati u kakvom se vremenu i društvu nalazimo. Koji nas zakoni posjećuju i kakvi će nam još doći u pohode? Poštuju li naš kulturni identitet, naše duhovne i moralne vrednote, štoviše poštuju li samu prirodu i logiku zdravog razuma ili zdravi razum ne igra ulogu, već samo zbroj dignutih ruku. Hrvatsku svake godine pohađa za desetak tisuća više smrt nego život. Stoga, htjeli bismo se nadati da će ponuđeni programi biti opredjeljenost za život i čovjeka, obitelj i opće dobro, poštenje i socijalnu pravdu, znanje i razvoj, otvaranje novih radnih mjesta i humanije odnose u društvu. Vjerujemo da će sve to biti u službi čovjeka i da se neće poslužiti čovjekom za vlast, bogatstvo, karijeru i profit. Vlast, bogatsvo, karijera i profit nemaju budućnosti jer: ...rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne – to nam svjedoči Majka Marija. Na sreću nije budućnost na strani oholica, silnika i sumnjivih profitera. Ne samo da su prolazni, slabi i nemoćni, nego degradiraju čovjeka i ugrožavaju društvo.

5. Mnogi se danas s pravom zabrinuto pitaju može li nas išta poslije lažnih obećanja -izama i pada velikih ideologija osloboditi i izvući iz nehumane zarobljenosti, egoizma, posjedovanja, vlasti, profita, beznadnog relativizma te dati nam nadu života i smisao povijesti? Je li moguć post-humani novi humanizam? Moguće je, braćo i sestre, jer nam je po Majci Mariji u pohode došla trajna neprolazna novost: Bogočovjek – Isus Krist. U Isusu Kristu imamo mjeru, ostvarenu puninu našega čovještva, temelj pravoga humanizma otvorenog Nebu. Ono što tražimo u stvarima, što pokušavamo naći u bogatstvu, vlasti i profitu, ono što smo tražili u raznim ideologijama, darovano nam je u Isusu Kristu. On, Isus Krist, očitovanje čovjekoljublja Božjega, punina je istine o Bogu i konačna istina o čovjeku. Dostojevski, govoreći o sebi, za njega reče: Priznajem i sam sam dijete svoga vremena, dijete nevjere i sumnje sve do sada, a možda i do groba. Koje teške borbe sam podnio i podnosim u žeđi za vjerom. Ta žeđ u mojoj duši još je jača što su u meni veći protivni razlozi. Ipak, Bog mi daruje trenutke u kojima sve doživljavam jasno i sveto. U tim trenutcima sastavio sam svoje vjerovanje: Vjerujem da ne postoji ništa ljepše, ništa dublje, ništa ljubaznije, ništa umnije i ništa savršenije od Isusa Krista. I ne samo da nema ništa veće od njega, već to ja s ponosom priznajem. I još nešto: i kad bi me netko i uspio uvjeriti da je Isus Krist van istine, ja bih i dalje bez kolebanja ostao radije uz Krista, nego uz istinu. Istine nad ovom nema istine! To je Dostojevski htio reći.

6. Braćo i sestre, mi kršćani možda ponekada i nismo bolji od drugih, ali imamo ono bolje, ono najbolje, istinu i ljubav – Isusa Krista. No nije dovoljno imati Krista, nego biti Kristov! Isus Krist nas vjernike svoje Crkve poziva i šalje kao svjedoke svoje istine i ljubavi, ljubavi koja nije došla da bude služena, već da služi i život svoj dade za čovjeka. Ova ljubav je izvor i nadahnuće Marijina pohoda. Ova ljubav ne želi da se zatvaramo u sakristiju niti da izlazeći vani kružimo oko crkve. Ova ljubav ne želi da budemo otok u svijetu, već kvasac, svjetlo i sol društva i svijeta. Kvasac čini da drugi raste i ostvari se. Svjetlo ne poništava drugoga, već mu svojim ozračjem omogućava da bude vidljiv i prisutan. Sol vlada tako da se troši, nestaje, a drugome daje bogatstvo ukusa. Kristova Crkva ne teži za vlašću niti za nekim svojim interesima u društvu; njezina vlast jest služenje u ljubavi, a interesi obrana života, zaštita dostojanstva osobe, socijalno zdravo i pomireno društvo. Da bi mogla biti kvasac, svjetlo, sol u društvu, Crkva Kristova iz svoga izvora ovo živi i svjedoči. Mi živimo iz nedjeljnog euharistijskog slavlja – pohoda i susreta sa svojim Gospodinom te svjedočimo njegovu prisutnost u našem služenju. Nema zajednice Kristovih vjernika bez liturgije – veličanja Boga, niti bez caritasa – humanog služenja drugima. To dvoje je nerazdvojivo. Liturgijsko slavlje bez caritasa/služenja postaje folklor i izvanjska predstava. Ali isto tako caritas bez liturgijskog slavlja, povezanosti s Isusom Kristom, s njegovom Riječju, Euharistijom, sakramentima i molitvom, pretvara se u obično poduzeće. Majka Marija, službenica Gospodnja, uzor i model Crkve, u svome životu skladno povezuje jedno i drugo: veliča Gospodina i pohađa bližnjega. Ova i ovakva povezanost otvara nas drugima te daje nove horizonte i dublje značenje same stvarnosti. U svome bližnjemu, a osobito u bolesnom, siromašnom, socijalno ugroženom, vjernik ne vidi jedan slučaj, već u svima njima susreće samoga Krista.

Sam Gospodin nam to u evanđelju svjedoči: Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te, ili žedna i napojismo te?...Stranca i primismo, ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo tebi?... Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste. (Mt 25,35-40) U bližnjima svjesno ili nesvjesno služimo samoga Krista.

Doista, Crkva Kristova ima najduže i najbogatije iskustvo humanosti. Zato humanizam, nadahnut Kristovim duhom, ne ograničava se samo na pravednost – poštivanje zakona niti na solidarnost – uvažavanje osoba, već prerasta u ljubav prema svim ljudima kao braći i sestrama. Punina same pravednosti i solidarnosti jest ljubav. Ljubav je univerzalna i trajna. Kao narod i sami smo to osjetili u našoj nevolji za vrijeme agresije. Jesmo li postali neosjetljivi i gluhi na patnje i stradanja braće i sestara u svijetu, kao u Darfuru, na žrtve prirodnih nepogoda osobito u istočnoj Aziji? Onaj koji je iskusio patnju i stradanje i tko je osjetio ljudskost drugih ne bi se smio zatvoriti u svoje župne i općinske, županijske i državne granice.

7. U našem vremenu često su međuljudski odnosi prožeti natjecateljskim duhom i pobjedničkim mentalitetom. Mjerilo toga jest uspješnost, karijera, ugled, zdravlje. Ali među nama ima i onih koji su odsutni s natjecateljskih terena i pobjedničkih postolja života. Za osobe s invaliditetom, osobe s posebnim potrebama i bolesne, u toj logici, moglo bi se reći da su poraženi i gubitnici. Ne samo u društvu, nego čak i u vlastitoj obitelji ponekad su zapostavljeni i zaboravljeni. Ovdje bismo se mogli zapitati: kako se odnosimo prema osobama s invaliditetom i braniteljima iz domovinskog rata? Kako to da su se toliki osjetili poraženima i suvišnima među nama? Ali upravo su oni najbolje mjerilo naše humanosti, sada zemaljske, a s njome i one nebeske: ...jer što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Ne samo mjera, već i korektor. Sam pohod i susret s njima djeluju terapeutski, ozdravljaju nas, ljude natjecateljskog i pobjedničkog mentaliteta, od raznih oboljenja. Jedno je sigurno: sadašnjost i budućnost identiteta našega naroda i hrvatskog društva mogu se braniti i graditi uspješno onim temeljnim identitetom, a to je ljudskost prožeta evanđeoskim vrednotama. Novi humanizam tzv. post-humanog vremena i društva pozvani smo graditi na svim razinama kroz sve složenije obiteljske i društvene odnose od najranije dobi, dječjih vrtića do vjeronaučnih dvorana, od školskih do saborskih klupa. Jer, mi smo važniji od stvari, a ljudskost i poštenje vrijedniji su od ulaganja i kapitala. Svaki čovjek ima svoje neotuđivo dostojanstvo, ne samo zdravi i uspješni, već i onaj mali zametak u majčinoj utrobi koji raste kao i onaj odrasli koji se pod teretom godina savija. Zato, naši pohodi ne smiju zaobići nijednog čovjeka, jer čovjek je božanski velik, slika Božja, koja se mjeri izvornim likom Krista uskrsloga.

8. Majko Marijo, majko Gospodina našega i naša majko, pohađaš nas danas, ali ne iz svoga doma u Nazaretu, već uznesena dušom i tijelom s Nebesa. Neka tvoj pohod unese radost u srca tvoje djece. Kao predokus cjelovitog i konačnog ljudskog uskrsnuća neka oživi i uskrisi naše duše. Ohrabri nas, Majko, u našim pohodima da i mi u svojim susretima oživljavamo ranjene duše svoje braće i sestara. Da uvijek čovjek bude put i cilj naših pohoda. Da svoje bližnje doživljavamo kao drugoga sebe, štoviše kao prisutnost samoga Krista.

Gospe Sinjska, blagoslovi sve nas, svoje sinove i kćeri, sve domove i obitelji, Domovinu našu i društvo što ga gradimo da ga izgrađujemo u pravednosti, solidarnosti i ljubavi kako bismo poslije zemaljskog života bili dušom i tijelom s tobom uzneseni u istu slavu Sina tvoga, Isusa Krista, komu slava i čast u vijeke vjekova. Amen.