Splitsko-makarski nadbiskupi

Uznesenje Blažene Djevice Marije u Nebo, radosna je svetkovina i značajan događaj za sve nas koji smo na putu zemaljskog hodočašća. U Marijinu uznesenju čitamo svoju cjelovitu biografiju, svoj životopis, jer "Marija je vez, što zemlje dno i neba vrh u jedno spaja". (Vladimir Nazor).
U zajedništvu i radosti današnjega slavlja, srdačno pozdravljam sve hodočasnike, vas braćo i sestre, djeco i mladi, odrasli i stariji, sve vas koji ste nošeni iskrenom ljubavlju, došli u pohode našoj Gospi sinjskoj. S jednakom radošću pozdravljam oce franjevce, naše vjerne čuvare Gospina svetišta, svećenike u koncelebraciji i sve poslužitelje Božjeg milosrđa u sakramentu pomirenja. Pozdravljam sve članove Viteškog Alkarskog Društva koji svake godine, trčeći alku u čast Gospe, ponosno pronose barjak, u znak njezina povijesnog pohoda svome vjernom puku. Taj barjak pobjede je ujedno i simbol konačne ostvarenosti Marijina, i nade našega uznesenja. Isto tako pozdravljam gradonačelnika grada Sinja, (župana splitskog-dalmatinskog), sve predstavnike društvenih vlasti, a osobito hrvatske branitelje, invalide i obitelji branitelja koji su dali živote za našu slobodu.

Braćo i sestre, Marijino uznesenje, najdublje je povezano s Kristovim uskrsnućem. Na to nas podsjeća sveti Pavao: "Krist uskrsnu... prvina usnulih.. Prvina Krist, a zatim koji su Kristovi"(1Kor 15, 23). Nitko nije tako Kristov kao majka Marija. Štoviše, kao čovjek, Krist je sin Marijin. S Kristom i mi dijelimo zajdničku majku.
Naša majka, danas nas pohađa i susreće u našoj zemaljskoj stvarnosti. Svjesni smo koliko nam u svagdanjem životu znače pohodi i pozdravi: Oni unose radost, oslobađaju od osamljenosti, stvaraju zajedništvo, obnavljaju nova obzorja, potiču, ohrabruju, nadahnjuju, jednostavno rečeno: Pohodi život znače. Osjetivši snagu Marijina pozdrava, Elizabeta kliče od radosti a dionik te njezine radosti je i dijete koje ona nosi pod srcem. Ni Marija u pohod ne dolazi sama. U svome krilu nosi utjelovljenog Boga koji budi radost i kod Elizabete i kod njezina djeteta. Elizabetina radost nalazi odjek i u Marijinoj radosti. Doista, istinska radost rađa se samo zbog radosti drugoga. Preporođena Marijinim pohodom, radost zahvaća Elizabetu i njezinu obitelj. Prenosi se i ima odjeka i na prostoru u kojem se živi. Radost zahvaća i Elizabetino srce i ekologiju njezina okoliša. Samo u radosti preobraženog srca dodiruje se nebo i zemlja, susreću se Bog i čovjek, čovjek i bližnji, čovjek i priroda. Prava radost uvijek je otvorena svojoj punini - Nebu. Elizabeta i Marija osjetile su tu otvorenost kličući:" Blago tebi što povjerova... Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mome". Radost iskrenog pohoda tako je duboka da nam često nedostaju prave riječi. Umjesto riječi, suze radosnice teku. One na svoj način govore: "O Bože, koje li radosti! Tko sretniji od mene!".
Svojim pohodom, Marija, naša majka i odgojiteljica želi nam danas reći: Ne zaboravite pohode! Oni su izvor života, radosti i nade; radost pohoda preobražava nas i našu zemaljsku stvarnost; otvaraju nas konačnom uznesenju u nebo; ne zaboravite ih ni u vlastitoj obitelji sredini i društvu; ne zaboravite pohode, jer pohodi život znače. Majčinska je to važna poruka osobito u ove naše dane kada nemamo vremena jedni za druge, kad smo nervozni bez susreta i razgovora. Stvarnu potrebu i važnost pohoda u vlastitoj obitelji, dobro je izrazila jedna učenica. Na temu, što je najvažnije doživjela preko praznika, kao najradosniji događaj opisala je upravo slučaj jednog pohoda u svojoj obitelji. Njezina majka, nervozna, bez razloga se izvikala na svoju djecu. Iznenađena djeca plačući povukla su se u sobu. Nakon nekog vremena majka je shvatila što je učinila. Ušla je u sobu i zamolila svoju djecu za oproštenje. Ovaj pohod majke svojoj djeci u obitelji, ostao je dububoko upisan u njihov život. Od toga dana i djeca, kad bi pogriješila uvijek su znala reći: Majko, oprosti!
Ako smo postali neosjetljivi na uvrede i potrebe drugih, ako smo bezdušni i hladna srca, onda smo doista postali osobe s posebnim potrebama. Potrebna nam je terapija pohoda: drugih nama i nas drugima.
Sjetimo se samo naših rodbinskih i susjedskih odnosa. Često zbog svađa i sukoba ne samo da ne prelazimo prag njihova doma, nego više se i ne pozdravljamo. A pohod život znači! Bez pohoda, osobe, bez rađanja novoga života nema radosti, jer stvari to ne mogu dati. Elizabeta je radosna ne samo zbog Marijina pohoda već i zbog pohoda novoga života koji se u njoj rađa. Sve to je čini osobom radosti i nade, jer sada ima za koga živjeti. Svaki novi život, svako novo rođenje djeteta, jest razlog naše radosti i nade. A koliko u našim srcima i obiteljima, u našem narodu i društvu, može biti radosti i nade, ako starost i smrtnost još uvijek nose pobjedu nad pohodom života? Još uvijek je broj umrlih u Hrvatskoj veći od broja rođenih. Kako su značajne i važne za hrvatski narod i društvo, za našu radost i nadu tolike obitelji otvorene pohodu novoga života. Ali isto tako koliko su važni svjedoci pohoda bližnjima u potrebi, koji svojim pohodom unose radost i nadu u beznadna i razočarana srca. Svi ovi svjedoci, obitelji otvorene životu i tihi svjedoci humanijih društvenih odnosa, s naše strane zavrjeđuju veću pažnju i poštovanje, zavrjeđuju da ih se prepozna, uvaži i da im se pridružimo.
Braćo i sestre, ovi svjedoci pohoda uvelike pridonose da naša Hrvatska ne bude i tužna i ružna. Dobro je što nam sve veći broj turista dolazi u pohode.Vjerojatno ste i vi to doživjeli. Svi su oni zadivljeni ljepotom naše Domovine. No, toliki prijatelji su me često zapitali: Koliko vas Hrvata ima? Toliki prostori a nenaseljeni. Zašto su vam polja neobrađena? Imate li dovoljno vode? Rado odgovorim da imamo obilato vode a oni na to: e pa onda, što vam je? Sva ova pitanja traže svoje razloge. Ja bih ovdje spomenuo jedan razlog psihološko-sociološke naravi koji se nikako ne bi smjelo podcijeniti. U dobroj mjeri prazna i često isprazna Hrvatska je posljedica nedostatka pohoda. Pohoda novih života i onih uobičajeno svakodnevnih pohoda.
Prisjetimo se Elizabete. Njezin slučaj mnogo nam govori. S Marijinim pohodom i rođenjem svoga djeteta Elizabetina radost i nada imale su odraz u njenom srcu, na licu i u njenom vanjskom izgledu. Ne samo osoba, već i njezin životni prostor, bio je prožet radošću i zahvaćen nadom: dom je bio uredniji; u dvorištu je bilo više cvijeća; vrt nije više bio zapušten nego obrađen. Elizabeta je imala razlog zašto i za koga živjeti. Je li moguće da se to i nama dogodi? Je li moguće da pohodi rađanja novih života i uobičajeni pohodi humanijih odnosa a osobito bližnjima u potrebi, pohode našu domovinu i donesu nama više radosti i nade? Vjerujem da je to moguće.
O kako je ohrabrujuća vijest za sve nas kad čujemo, da je u nekom gradu ili županiji, povećan broj vjenčanja i da je veći broj rođenih nego umrlih. Vjerujem da u našoj sredini ima takvih svjedoka pohoda radosti i nade. Premda to uvijek ne čine dovoljno, bilo bi poželjno da naše društvo i mediji još više uvaže i podrže svjedoke pohoda, vjesnike kulture života u našoj sredini. Ali, u hrvatskom društvu, put preobrazbe naših odnosa i obrađenosti naših polja, traži još nešto; jednaki odmak od svih ideologija koje su ugrožavale dostojanstvo čovjeka i unosile društvene podjele, te razarale putove pomirenja među ljudima. Ideologije podjela - neprijatelj su života i naroda! Njihovi ideološki simboli i znakovlje koje nose neki ohrabreni manekeni i manekenke dobro pristaju opasnom Zmaju o kojem nam govori knjiga Otkrivenja, te nikako ne mogu biti simboli mira, ljubavi, dobrote i solidarnosti. Njihovi pohodi i njihova prisutnost među nama guše nam radost i nadu. Zbog energije koju nam oni troše i zbog ideoloških svađa, ne samo da će nam odnosi biti poremećeni već i naša polja ostat će zapuštena i neobrađena. Doista je krajnje vrijeme da nas istina pohodi i oslobodi od zabluda prošlosti, kako bismo na temeljima otkopane i oslobođene istine zajedno gradili našu budućnost, kulturu pohoda mira i pomirenja, a šikarom i trnjem zarasla polja zasijali i zasadili kulturom žitarica voća i povrća. A da se ovo ostvari potrebno je ideologije i ideološka obilježja premjestiti sa naših i iz naših glava u muzeje povijesti, te oslobođeni tereta prošlosti zajedno graditi put pohoda istine, mira i blagoslovljene budućnosti. Zato Kristova Crkva ne želi stati ni na jednu od ideoloških strana niti stajati sa strane, već želi biti na putu istine Kristova evanđelja.
Dragi vjernici, radosni pohod majke Marije vodi nas prema Začetniku i Dovršitelju naše vjere, prema pohodu nad pohodima, mladom Suncu koje nas pohodi s visine, Bogu koji iz ljubavi čovjekom posta, da bi čovjek ušao u božansku dimenziju. Isus Krist nas pohađa u euharistijskom otajstvu. Okupljeni u zajedništvu nedjeljnog slavlja, Njemu radosno kličemo: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Koje li radosti, kojega li pohoda! Od radosti kličemo: Tajna vjere! Tvoj konačni pohod u nadi, Gospodine, čekamo! On nas daruje svojim mirom i hrani kruhom života. Svojom ljubavlju osposobljava nas da budemo mirotvorci u našim pohodima i odnosima. Ulazi u naše svakodnevlje, postaje kruh naš svagdanji, koji kao braća i sestre zajedno blagujemo i dijelimo s bližnjima u potrebi. Osposobljava nas i poziva da iz ovog pohoda i slavlja vjere prepoznamo i pohodimo Njega u našoj stvarnosti. On sam nas na to usmjeruje govoreći: Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me... zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove najmanje braće , meni učiniste. Iz ovoga pohoda nad pohodima, iz njegova novog saveza ljubavi prema nama, žive svi naši pohodi, savezi i ljubavi: u obitelji i braku, u društvu i na radnom mjestu a poglavito oni bližnjima u potrebi. Na ovom putu života Krist nam prethodi, daje nam radost, snagu i nadu, da u poteškoćama ne klonemo već da i po križevima života Nebu otvoreni budemo.
Majko Marijo, koja si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina, svojim pohodom usmjeri nas prema Spasitelju, uskrslom Gospodinu, dok svi ne prispijemo do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. Daj da u radosti i nadi naših svagdanjih pohoda, a osobito u nedjeljnom pohodu euharistijskog slavlja, osjetimo radost koja je sposobna preobraziti i naša srca i naša polja. Gospe Velika, u nebo uznesena, daj da naš život na tlu Lijepe naše bude obogaćen iskrenim pohodima života. Neka nam oni otvaraju nove horizonte, nadahnjuju humanije odnose i bÇ”de nadu. Majko naša, Gospe sinjska, usmjeri naše ponekad umorne korake i nesigurne poglede onoj konačnoj slavi, Krista uskrsloga, Spasitelja i Gospodina našega. Njemu slava i čast u vjeke vjekova. AMEN!!!