Uskrs 2013.

1. Prigodom posjeta pape Benedikta XVI. Caritasovim prostorijama u Rimu, jedna siromašna žena reče: „Ovdje sigurno susrećete i vidite bol i patnju, ali mi ne gubimo nadu. Kad biste trebali odavde nešto ponijeti, uzmite, molim Vas, samo jednu stvar – nadu!“ Draga braćo i sestre, naše vrijeme, kao uostalom svako u povijesti, obilježeno je boli, patnjom, krizama – krizama u množini. Obično spominjemo gospodarsku krizu, a širu i složeniju množinu kriza vidimo kao duhovnu krizu. Čini se da danas nije toliko u pitanju kriza vjere, jer velika većina građana tvrdi da vjeruje i da moli. Nije ni kriza solidarnosti, jer barem medijski sve više jača socijalna svijest za ugrožene i rubne. Naprotiv izgleda da je u najvećoj krizi – nada. Čovjek bez nade postaje izgubljena lutalica bez cilja i smisla.

2. Lutalica je u trajnom strahu i nervozno želi nešto što bi ga zadovoljilo odmah bez iščekivanja. No ako to doživi, praznina ostaje. Na svoj način, takav se lutalica krije u svima nama. Čovjek je neizbježno biće želja i nade koje nas u svojim dometima nadilaze i svojim razočaranjima ranjavaju. Koliko je čovjek obilježen nadom govore i neki slučajevi gdje se poslije smrti ne želi pokopati, već zamrznuti, nadajući se da će im znanost i medicina jednoga dana omogućiti život. Pa kada bi medicina i uspjela u tom pothvatu, što bi to značilo za one koje su se dali zamrznuti? Životni bi im se vijek doduše produžio, ali bile bi to i dalje osobe s istim manama i vrlinama, koje nastavljaju ograničeni život briga i tjeskoba. Slikovito rečeno, njihova bi životna utakmica ušla u svojevrsne produžetke, ali bez obzira na postignute ili primljene golove, utakmica kad-tad ima svoj kraj. I produženje života samo odgađa neizbježnu smrt.

3. Tko ignorira ljudsku stvarnost, u opasnosti je da budi lažne nade. Takozvane velike ideologije XX. stoljeća obećavale su nadu zemaljskog raja, a sada gledamo njihove grobove. I sami smo s tolikim nadanjima očekivali slobodnu, neovisnu, prosperitetnu i pravednu Hrvatsku, a potopilo nas je beznađe lažnih obećanja. Ne može se živjeti bez nade. U stanju beznađa opasnost je da nadu zamijenimo i svedemo na razinu svojih trenutačnih želja, nametnutih, umjetnih, industrijskih želja. Nudi nam se lažna sreća konzumizma i hedonizma, svijeta tržišta i profita. U svemu tome čovjek ostaje i bez sreće pa i bez svoje slobode. Dakako, nada uključuje i želje, ali nade nema bez pouzdanja. Međutim, upravo je pouzdanje upitno jer često nas dovodi do razočaranja, smrti nade. Prije se govorilo da nada zadnja umire, a sada, čini se, prva.

4. No, ako danas još i postoje nadanja i optimizam, obično se to odnosi na zdravlje, lijepo vrijeme, polaganje ispita, karijeru, bogatstvo, ugled, lagodan život. Međutim, svaka od tih nada, po sebi poželjna, ograničena je na samo jedan trenutak i dio ljudskog života. Ne zahvaća cjelovito čovjekov život. Jer što vrijede bogatstvo i karijera ako izgubimo zdravlje? Ili pak: Što je samo zdravlje ako smo odbačeni i gurnuti na rub društva? Čemu vrijedi pohlepno gomilanje užitaka ako time uništavamo međusobne odnose, prijateljstvo, svoj brak i obitelj? I konačno: Što sve to znači pred neizbježnom smrti? Kako reče Benedikt XVI.: „Samo onaj tko u smrti može otkriti veliku nadu, može živjeti život polazeći od nade… Čovjeku je potrebna vječnost i svaka druga nada je za njega prekratka, odveć ograničena“. Pored mnoštva optimističnih malih želja, postoji li jedna konačna sveobuhvatna nada, nada u jednini, Nada velikim slovom? Nada koja ne će iznevjeriti, nego ispuniti sva svoja obećanja? Ona koja ne podliježe ograničenostima i uvjetovanostima ovoga svijeta, nada koja otvara nova obzorja i mogućnosti? Nada svanuća novog Dana koji će otrti suze sa zaplakanih lica, ohrabriti klonule duše, izliječiti ranjena srca? Nada koja ne umire, koja i samu smrt pobjeđuje? Postoji li takva nada? Braćo i sestre, postoji! Ona je razlog našeg današnjeg okupljanja i radosnog slavlja. Ta Nada ima svoje ime, osoba je – Krist Gospodin uskrsli! Samo Bog je izvor i temelj naše nade. Zato je Kristovo slavno uskrsnuće jedina prava novost, događaj koji se zbio u našoj povijesti. Događaj koji daleko nadilazi okvir prostora i vremena, već sada zahvaća naš život dajući nam usmjerenje, nadu i smisao. Doista, u Kristovu uskrsnuću Bog nam je očitovao kakav divan plan ima sa svakim od nas. Smrtonosne i razarajuće sile u ovome svijetu nemaju odlučujuću riječ o našoj konačnoj sudbini.

5. Božji plan potpuno se ostvaruje u budućnosti. Dakako, nada nas upućuje na budućnost ali se živi i djeluje u našem sada. Već sada i ovdje možemo u svjetlu uskrsne nade radosno živjeti svoj život i graditi nove odnose s Bogom i bližnjima. Često oni koji bi htjeli odmah i sve, nadu vide kao nešto nepotrebno i neprijateljsko jer po njima ona udaljava budućnost od sadašnjosti. Međutim, nada nas ne udaljava, već samu budućnost približava i unosi je u naše sada. To ostvaruje nada u Krista uskrsloga. Događaj Kristova uskrsnuća toliko je važan za naš život i povijest da ga ne slavimo samo jednom godišnje, na Vazam, nego svakoga tjedna. Svaka nedjelja jest memorija Kristova uskrsnuća. Svojom novošću Krist obilježava naše svakodnevlje, tjedne, mjesece i godine. Ne samo vrijeme, nego nada Krista uskrsloga cjelovito zahvaća naš život, dušu i tijelo. Baštinici smo uskrsne nade jer u krštenju smo suobličeni Kristovoj smrti i Njegovu uskrsnuću. Uskrsna nada izvor je i snaga u svim životnim poteškoćama. Ova nada daje snagu onima koji imaju bolesnog člana obitelji da ga s ljubavlju i požrtvovnošću njeguju; daje hrabrost onima koji traže posao ili su s oskudnim primanjima; oslonac je oboljelima od teških bolesti i prikovanima uz krevet; utjeha je svima koji su izgubili dragu osobu ili još uvijek tragaju za grobom svojih milih; uspravlja klonule duhom koji su osamljeni i napušteni; pomiruje zavađene, daje snagu samohranim majkama i ohrabrenje tolikim rastavljenima, prezrene i ranjene ljubavi, da zajedno sa svojom djecom se nose s izazovima života. Uskrsna nada je jedina sigurnost tolikim umirućima koji posljednji pogled usmjeruju na križ Krista raspetoga i uskrsloga.

6. O događaju uskrsne nade, spasonosne nade u jednini, svjedoči nam današnje evanđelje. Otvoren i prazan grob kojega otkrivaju Marija Magdalena i učenici Petar i Ivan nije grob jedne ideologije, već jedinstveni novi Božji zahvat u našu povijest koji nadilazi domete našeg razuma i svijet osjetila. Vjera je ona koja čita vidljive tragove i u svom svjetlu otvara se Osobi koja nas ljubi do kraja, u kojoj nam Bog objavljuje pobjedu života nad smrću. Samo u toj otvorenosti i daru nadahnuća vjere, učenik Ivan „vidje i povjerova“. Povjerova u novost Božjeg zahvata, temelj naše vjere i izvor naše nade. Vjera i nada su međusobno povezane. Vjera na svoj način unosi budućnost unutar našega ovdje i sada jer „vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). Stoga u vjeri i nadi s ljubavlju slavimo i radujemo se Kristovoj pobjedi života nad smrću.
7. Raspeti i uskrsli Krist prati nas u dobru i u zlu, od rođenja preko groba do vječnosti. Rođeni smo na zemlji ali za Nebo. Čovjek nije više izgubljeni lutalica u vremenu i prostoru, nedorečen bez cilja i smisla, jer mi sada u uskrslom Kristu imamo nebeske skale nade koje nas čine zemaljskim hodočasnicima. Te skale nade nose pečat koji je sačinjen od prazna groba i ukazanja Uskrsloga. Vjerom i molitvom uspinjemo se ljestvama nade. Tko ne moli, izgubio je nadu. I tko se oholo uzda u svoju prometejsku moć, ignorira molitvu i nadu jer je sebi samodostatan. Kršćanin vjernik moli. Molitva je materinski jezik vjernika, kruh naš svagdašnji. Tko moli, vjeruje i pouzdaje se u Boga ljubavi, blizak je i čovjeku u potrebi. Vjernik nosi u sebi nepobjedivu nadu poput svjetiljke koja ne osvjetljava samo naš put u tami kriza i lutanja, već ga vodi dolinom smrti do stola kuće Oca nebeskoga. Sve naše molitve završavaju „po Kristu, Gospodinu našemu“ – s našom nadom.

8. Iako danas susrećemo tolike poteškoće i prolazimo pored tolikih grobova ideoloških nada, lažnih obećanja i industrijskih želja, unatoč svemu, Crkva se ne boji naviještati Radosnu vijest nade, Krista uskrsloga. Crkva je rođena iz uskrsnog otajstva i duhovskim događajem pozvana i poslana navijestiti i svjedočiti čitavom svijetu novost i radost kršćanske nade. Zora uskrsne nedjelje postaje zora proljeća za sve ljude, temelj rađanja i ostvarenja novog čovjeka. Za novog čovjeka i bolji svijet, pored materijalnih sredstava daleko više su nam potrebni svjedoci žive nade jer iz krize ljudskosti, beznađa i besmisla proistječu sve druge poteškoće, patnje i boli. Investicija nade nam je najhitnija. Potrebni su nam investitori-svjedoci uskrsne nade na svim poljima i razinama društvenog života. Promatrajući stanje gospodarstva, politike, zdravstva, zakonodavstva i odgoja još snažnije i uvjerljivije postaju nam proročke riječi bl. Ivana Pavla II. koje je na dan svog ustoličenja uputio nama i svijetu: „Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“ 

9. Braćo i sestre, uza sve poteškoće i izazove, kao i ženama na grobu uskrsne zore i nama anđeo progovara: Ne bojte se! Radujte se svojoj nadi! Na ovo nas podsjeća i naš papa Franjo evanđeoskim gestama okrenutosti i blizine čovjeku. Mi Kristovi vjernici pozvani smo biti ljudi nade, kvasac društva, prijatelji ljudima, odgovorno zauzeti za opće dobro, socijalnu pravdu i međusobno pomirenje. Kao vjernici i svjedoci Krista uskrsloga osobito smo pozvani zauzeti se za siromašne i gladne kruha, ali još više za najveće siromaštvo, biti bez Boga, jer čovjeku je Bog potrebit kao kruh. Stoga, radosni uskrsni Aleluja koji danas pjevamo na našim liturgijskim slavljima, neka se čuje i vidi u našem svakodnevlju. Radosno otvorimo svojom ljudskošću prozore i vrata obzorjima uskrsne nade, koja ne će razočarati jer u sebi nosi Božji potpis. Mi vjernici, ljudi nade, zajedno s drugima unósimo ljudskost i budućnost u zakonodavne norme, društvene programe, mjere i reforme, jer samo s nadom možemo graditi humano društvo i dati smisao životu.

10. Prisjetimo se pozdravnih riječi papi one siromašne žene: „Ovdje sigurno susrećete i vidite bol i patnju, ali mi ne gubimo nadu. Kad biste trebali odavde nešto ponijeti, uzmite, molim Vas, samo jednu stvar – nadu!“ Poštovana braćo i sestre, kršćani, i svi ljudi dobre volje, na dan Gospodinova uskrsnuća i našega s njime, i mi prihvatimo i ponesimo najvažniji Kristov dar u naše obitelji i radna mjesta, ustanove i društvo: Dar nade! Ponesimo ga da bi nas nada mogla nositi na našim križnim putovima! Neka nas uskrsli Gospodin na tim putovima u svojoj nadi hrabri! Amen.

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit te predsjednik Komisije HBK za dijalog sa Srpskom ...
„Danas započinjemo korizmeno vrijeme, vrijeme dubljeg ulaska u Pashalno otajstvo. Gospodin živi u nama i za nas u ...
U povodu Svjetskoga dana bolesnika koji se slavi na blagdan Gospe Lurdske u četvrtak, 11. veljače, misno slavlje u ...
Na blagdan Gospe Lurdske i 29. Svjetski dan bolesnika, u četvrtak 11. veljače, misno slavlje u kapelici Sv. Josipa u ...
Splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić uputio je župnicima i upraviteljima župa odluku kojom ih ovlašćuje da ...
U prigodi posvete nove kapele Gospe Lurdske na Križinama u Splitu, predsjednik Hrvatskoga katoličkog liječničkog ...
Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić primio je, u utorak, 9. veljače u Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu, gosp. ...
Sjednica dekana Splitsko-makarske nadbiskupije održana je u velikoj vijećnici Nadbiskupskog ordinarijata u Splitu, u ...