Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Braćo i sestre! Danas kršćanski svijet slavi najveći dan i događaj za naš život i povijest: slavi Uskrsnuće Gospodina Isusa Krista! Slavi pobjedu života nad smrću. Radosni i ohrabrujući događaj za naše radosti i nade, naše promašaje i neuspjehe, poraze i žalosti. Dan sudbonosan i odlučujući za sve prošle, sadašnje i buduće naraštaje, kulture i narode. Radosnom danu i sudbonosnom događaju kličemo: „Ovo je dan što ga učini Gospodin … Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim!“ (Ps 118, 23)

Kristovo uskrsnuće nadilazi naše vrijeme, ograničenost i prolaznost dana, jer u sebi nosi dimenziju vječnosti. Neizmjerno nadilazi narav naših događaja, jer je uskrsnuće konačni Božji zahvat u našu stvarnost, ostvarenje života i svega stvorenoga. Doista, Uskrs je najradosnija kršćanska svetkovina, jubilej nad jubilejima. Temelj svih slavlja, srce Radosne vijesti, jer grobni je kamen dignut i pretvoren u novi temelj i zaglavni kamen vječnoga života. Otvorena su vrata novog vremena i nove stvarnosti. Križ i grob ne ostaju znakovi poraza i smrti raspetoga, već postaju simboli slave i pobjede Živućega. Gospodnje je to čudesno djelo!

Kristovo uskrsnuće, radosni Dan i Događaj – D – pisan velikim slovom, utiskuje svoj duboki trag u našoj stvarnosti, u kojoj nas poziva i želi vidjeti svojim svjedocima. On, koji nam reče: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20), želi nas uključiti u novu stvarnost govoreći  „i bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1, 8).

2. Uskrsna novost ostavlja svoj trag u našem vremenu i kulturi, liturgiji i kalendaru, neradnoj i slavljeničkoj nedjelji. Ali, novost Uskrsnuća Gospodinova svoj najdublji znak prepoznaje u onima za koje je raspeta ljubav uskrsnula: u novom čovjeku, u nama samima. Evanđelje nam govori o reakciji učenika Petra i Ivana na vijest da je s Isusova groba kamen odvaljen i da je grob prazan. Ivan, koji nosi naziv ljubljenog učenika, čitajući znakove praznoga groba, i prije ukazanja Uskrsloga, progleda očima vjere – vidje i povjerova. Razmišljajući nad praznim grobom, ulazeći dublje u riječi i djela Isusa Krista, i promatrajući njega u svjetlu Pisma, nadahnut povjerova.

Braćo i sestre! Na svoj način, u ljubljenom učeniku i mi prepoznajemo svoj hod vjere i susreta s Uskrslim Gospodinom. U ljubljenom učeniku, najvećem mogućem naslovu i dostojanstvu za čovjeka jer ga Bog ljubi, i sami se vidimo. Da, ljubljeni smo! Bog nas ljubi! Ljubljeni Božanskom ljubavlju. U Isusu Kristu, Božjom ljubavlju određeni smo od zemaljskog rođenja do uskrslog ostvarenja. Zato je mogao ljubljeni učenik posvjedočiti i nama u svojim pismima navijestiti: „Bog je ljubav… Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Nitko nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Tko ljubi prelazi iz smrti u život.“ (usp. 1 Iv)

Doista, ljubav je sveto i ujedno profano ime za Boga. Božja ljubav nam više daje nego što nam sam zemaljski život obećava. Bog u svojoj ljubavi ima planove s nama daleko uzvišenije nego mi možemo i zamisliti.

3. Promatrajući život Isusa Krista, razmišljajući o njegovoj ljubavi u svjetlu Pisma, u svojoj otvorenosti mogao je ljubljeni učenik povjerovati. Iskustvo ove ljubavi osvijetljene Pismom proširuje njegove horizonte i nosi ga dalje od ruba praznoga groba. Povjerovati znači ljubiti, znači imati povjerenje u Božju ljubav koja je jača od smrti.

Kristova ljubav ne dozvoljava da se zatvorimo u ograničenu stvarnost, u ono takozvano „naše“, dokazano, kontrolirano, u svijet empirije, jer je konačna Božja zbilja stvarnija od onoga što je nama dostupno. Kršćanska je vjera odgovor na najuzvišeniju ljubav. Ljubav je prepoznatljiv znak Kristovih učenika. Po ljubavi smo njegovi. Ljubav se ne iscrpljuje ni ograničava na potrebe i slučajeve siromašnih i ugroženih. Blagostanje i bogatstvo nisu u stanju nadomjestiti ljubav. Ljubav je bitna za život, a u blagostanju i bogatstvu je još potrebnija.

4. Sam učenik Ivan nam u svojoj poslanici iskustveno svjedoči: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1Iv 4, 16). Ljubav Božja, ocean bez obala i bez dna, razlivena je u našim srcima po Duhu Svetomu. Život je nemoguć bez povjerenja. Povjerenje ima važnu ulogu i dimenziju u našim odnosima. Ako ono naše iskustveno pravilo: kontrola je dobra, ali povjerenje je bolje, vrijedi za ljudske odnose, daleko je više opravdano naše povjerenje prema Bogu. Božja ljubav u Isusu Kristu, raspetom i uskrsnulom, doista je dostojna našega povjerenja. Povjerenja našega uma i srca. Pokušaj zatvaranja razuma vjeri nema u sebi racionalne razloge, već neke druge. Kao što i ponekad suprotstavljanje vjere razumu nije u logici uskrsne vjere. S povjerenjem u Božju ljubav, vjerujemo u život koji nadilazi ovaj naš zemaljski. Vjerujemo da smrt nije zadnja epizoda našega života. Život je vrijedan življenja.

Stoga, s povjerenjem u raspetu i uskrslu ljubav vidimo u njoj temelj naše nade. Štoviše, vidimo i slavimo svoj rođendan. Kršćanska nada nadilazi i one nade koje zadnje umiru jer Uskrsli Krist, naša nada, više ne umire. Smrt više njime ne gospoduje. On, Uskrsli, izvor je besmrtne nade koja ispunja čežnje ljudskoga srca. Život nam je satkan od svakodnevnih, većih i manjih nada koje nas nose kroz životne poteškoće. Međutim, bez velike, uskrsne nade, ostale bi prolazne i smrtne.      

5. Evanđelje nas podsjeća da učenici još ne upoznaše Pisma. Da bismo upoznali Božju ljubav i nadu, Krista Uskrsloga, pozvani smo upoznati Pisma. Na to nas u pripravi Godine vjere poziva i Petar naših dana, papa Benedikt XVI.: „Želimo da ova godina pobudi u svim vjernicima nadahnuće da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit će to također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji i na osobit način u euharistiji, koja je vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno (…) vrelo iz kojega struji sva njezina snaga. Istodobno, želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli, te razmišljati o samom činu vjere, je zadaća koju svaki vjernik mora osobno ispuniti u Godini vjere.“ (Apostolsko pismo Vrata vjere,9).

Sveti Otac nas poziva da naša vjera bude pismena, odrasla i zrela. Kao svjedoci uskrsloga Krista, ne možemo svoju vjeru u životnom rasporedu staviti samo prvi i zadnji sat, to jest, u djetinjstvo i u starost. Bog nas ljubi trajno i potpuno, vjera pripada i ulazi u središte života. Pozvani smo otkriti ljepotu zajedništva i bogatstvo vjere osobito u prvom danu tjedna, u nedjelji – susretu s Uskrslim Gospodinom u Pismima i lomljenju kruha. 

6. Nedjelja je Dan Gospodnji – Dies Domini, Dominica, Dan svjetlosti, Sunday ili još bolje, kako Rusi nazivaju nedjelju, Voskresenje – Uskrs! Nedjelja osvjetljava novim svjetlom i smislom čitav tjedan, simbol naše ograničenosti i vremenitosti, ali sada otvorene vječnosti. Nedjelja je Gospodnji hram podignut u vremenu, koji povezuje nebo i zemlju, Boga i čovjeka, rad i odmor, počinak i slavlje.

Okupljeni na dan Gospodnji oko njegova stola, molimo ga za kruh naš svagdanji: onaj za tijelo, ali i za kruh naš - kruh djece Božje, naš kršćanski, kruh riječi Božje, kruh života vječnoga, kruh nadahnuća i darova Duha Svetoga. Nedjelja, novi Božji hram u vremenu, prostor je u kojem zahvalno unosimo rad, svoje žrtve i napore, kruh-plod ruku i uma našega, kao zahvalni dar kojega prikazujemo Bogu. A Otac nebeski, blagoslivljajući plod rada ruku čovječjih, u euharistiji nam daruje Kruh života vječnoga.
Nedjeljna euharistija – susret s uskrslim Kristom, poziva nas i osposobljava za darovanost i solidarnost, ljubav i besplatnost. U mentalitetu sebičnosti, užitka, cijena, tržišta, hrabri nas i potiče da budemo svjedoci uskrsne novosti. Svaki dan uskrsli Krist uskrsava i oživljava srca onih koji vjeruju, ljube, nadaju se, praštaju, pomiruju…

7. Braćo i sestre! Poput učenika Ivana koji vidi i ide dalje od ruba otvorena i prazna groba, i mi nadilazimo tradicionalni kulturni, civilizacijski okvir neradne nedjelje slavljem nedjelje - dana Gospodnjega i dana čovjeka, slavljem saveza s Bogom i našega međusobnoga zajedništva. Najdublja povezanost i novi odnos radnog tjedna i nedjelje ostvaruje se u slavlju spomen čina uskrsnuća Gospodinova, u euharistijskom slavlju, susretu Boga i čovjeka, rada i odmora, smisla i cilja života.

Zato ne možemo bez slavljeničke nedjelje – uskrsnuća Kristova. On nas uči vrjednovati rad i odmor, zajedništvo i slavlje, kruh za tijelo i hranu za dušu. On, Uskrsli nas uči dijeliti kruh s gladnima, koji nisu samo statistički broj niti društvena kategorija, već lice, lice Krista Gospodina.

8. Nedjelja je u našoj kulturi i civilizaciji neradni dan. Logiku nedjelje, neradnog dana naglašava i naš naziv 'nedjelja', ne-djelati. Neradna nedjelja ne želi biti protiv, već za čovjeka! Dakako, nedjelja - neradni dan, ne daje prednost kapitalu i radu nad čovjekom, jer u središtu nedjelje jest osoba, a ne stvar, zajedništvo, a ne tržište, solidarnost, a ne profit. Svakako, sve nas zabrinjava gubitak radnih mjesta i problem nezaposlenosti, osobito mladih. No, nedjelja se ne zatvara pred našim gorućim problemom nezaposlenosti, otpuštanja, rada bez primanja, jer dobro smo svjesni kad član obitelji ostane bez posla, imamo osjećaj kao da je netko umro. Međutim, problem rada i odnosa u društvu ne rješava se radnom nedjeljom, već neradnom, danom odmora i još više, slavljeničkom nedjeljom, koja na nov način osvjetljava tjedni rad i društvene odnose.  

9. Radna nedjelja, jasno, osim neizbježnih službi za život zajednice, ne samo da zadire u identitet, kulturu, tradiciju, duhovne i religiozne vrijednosti, već unosi poremećaj u bioritam čovjeka. Narušava i ugrožava ljudske odnose, osobito obiteljsko zajedništvo. Djeca imaju pravo, a društvo dužnost da majka nedjeljom bude s njima kao poveznica obiteljskoga zajedništva.
No, nije rješenje imati koji drugi slobodni dan u tjednu, jer nije u pitanju imati drugi slobodni dan, već se nameće dublje pitanje – biti slobodan. Krist nas za slobodu oslobodi, a nedjelja je izvor i znak ove slobode. Čovjek je stvoren na sliku Božju i svojim radom sudjeluje u ostvarenju svijeta, ali je pozvan u Dan Gospodnji posvetiti svoj rad, dati mu smisao i svojim ostvarenjem proslaviti Gospodina. Vjernik Krista Uskrsloga živi nedjelju, neradnu i slavljeničku, i upravo u zajedničkom nedjeljnom slavlju očituje svoje povjerenje u prijateljstvu i radosti biti suradnikom Božjim u radu, odmoru i slavlju.

10. Zato nedjelja, novi Božji hram u vremenu, ne ostaje na razini praznika i odmora, već je prije svega dan slavlja,  slobode, zajedništva i smisla. Bilo bi opasno ako u gospodarskoj krizi napustimo logiku naziva nedjelje, ne-djelati, i svojim se ponašanjem dovedemo u sukob s nedjeljom – danom nade, smisla i budućnosti života. Ako bi se to dogodilo, ne bi li to bio prezir sebe, svoje kulture i identiteta, pa i svojevrsno navaljivanje grobnog kamena na našu budućnost? Neradna nedjelja odgaja čovjeka i formira humanije društvo. Gledajući antropološki i kulturološki, neradna nedjelja je zajednička baština nas vjernika, agnostika i ateista kršćanske civilizacije, kao i svih ljudi dobre volje. Još su u drugom stoljeću kršćanski svjedoci govorili „Ne možemo bez nedjelje!“ I mi danas, u našoj kulturi i društvu istu stvarnost duboko osjećamo: „Ne možemo bez nedjelje! Možemo bez radne nedjelje!“.

Poštovani Kristovi vjernici! U nama se svakodnevno događaju toliki mali 'uskrsi' po vjeri u Boga i ljubavi prema bližnjima, pobjedom dobra nad zlim, istine nad laži, ljubavi nad mržnjom, života nad smrću. U njima se očituje snaga i novost Kristovog uskrsnuća. Uklanjaju se zidovi, diže se kamenje koje nam zastire i zatvara pogled Bogu i bližnjemu. Slavljenička nedjelja, dan Gospodnji i dan čovjeka, trajno je nadahnuće za naš rad i odmor, slavlje i zajedništvo, za radost življenja ovdje i sada u nadi uskrsne budućnosti. Bez duhovnosti slavljeničke nedjelje, zajedništva, otvorenosti, razgovora, praštanja, pomirenja, uza sav nedjeljni odmor opasnost je da čovjek postane stroj bez srca i duše. Sama povećana proizvodnja, a smanjena ljudskost nije put budućnosti. Doista, ne možemo bez nedjelje, slavljeničke nedjelje!  

11. Braćo i sestre! U radosti uskrsne nade i ljepote zajedništva vjere, nedjeljna zvona pozivaju nas krštenike na radost slavlja i susreta s uskrslim Gospodinom. On, Uskrsli pobjednik života nad smrću, daje gluhima čuti, nijemima govoriti, slijepima vidjeti. Mrtve oživljava! Neka nas nedjeljni susret s njime oživi i učini radosnim svjedocima u odnosima, odgovornostima i ulogama radnoga tjedna kako bismo postali još oduševljeniji sustolnici na gozbi slavljeničke nedjelje.

Kriste uskrsli, pomozi da se u nama rodi novi čovjek koji svojom odgovornošću i kršćanskom zauzetošću čuje i osjeća potrebe drugih; uvažava i razgovara sa svima; svjedok koji gleda otvorenim očima i srcem vjeruje. Amen.