Nadbiskupija

(Kaštel Kambelovac, 29. prosinca 1912. - Split, 17. ožujka 2007.)

Osnovnu školu pohađao je u svome rodnom mjestu Kaštel-Kambelovcu (1919.-1923.), potom kao sjemeništarac prva tri od osam gimnazijskih razreda u splitskoj državnoj Klasičnoj gimnaziji, ostalih pet u tada upotpunjenoj Biskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti (1923.-1931.). Četverogodišnji je filozofsko-teološki studij na Visokoj bogoslovnoj školi Centralnoga bogoslovskog sjemeništa u Splitu započeo g. 1931., a završio g. 1937. (Između II. i III. godine toga studija bio je u novicijatu Družbe Isusove u Zagrebu). Za svećenika je zaređen 25. prosinca 1936. u Splitu.

Nakon jednogodišnje kapelanske i vjeroučiteljske službe u Splitu, poslan je u Hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu da se na Papinskomu sveučilištu Gregoriana usavrši u dogmatskoj teologiji. Doktorirao je g. 1941. (disertacija: De iustitia originali et peccato originali secundum I. Duns Scotum).  

Nakon povratka iz Rima, obnašao je razne pastoralne, profesorske i odgojiteljske službe u Splitu: kapelansku u zatvoru Sv. Roka (1941.-1943.), odgojiteljske u Nadbiskupskomu sjemeništu i Centralnom bogoslovnom sjemeništu, vjeroučiteljsku u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji i državnoj Realnoj gimnaziji (u toj do 1947.), profesorsku na Visokoj bogoslovnoj školi (predavao Dogmatsko bogoslovlje, povremeno i neke druge predmete). Podravnatelj i ravnatelj Centralnoga bogoslovnog sjemeništa bio je od 1945. do 1956.). Redovitu je profesorsku službu nastavio vršiti i nakon ređenja za biskupa do g. 1956., a dijelom i nakon ponovnog otvaranja te škole (1963.).

Imenovan pomoćnim biskupom primio je biskupski red  17. prosinca 1950. te od tada djelovao kao pomoćni biskup i generalni vikar splitsko-makarskoga biskupa Kvirina K. Bonefačića je do g. 1954., a od tada joj bio na čelu, najprije kao apostolski administrator, od 1960. kao redoviti biskup. Nakon što je bulom Qui vicariam pape Pavla VI. od 27. srpnja 1969. uspostavljena Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitska metropolija, postao je nadbiskup i metropolit, u kojoj je službi ostao do umirovljenja g. 1988.

Lokalne su komunističke vlasti dobro primile vijest o njegovu imenovanju za biskupa, jer je kao zatvorski kapelan rado pomagao, koliko je mogao, zatvorenim komunistima u njihovim osobnim potrebama te prenosio njihova pisma rodbini. Međutim, brzo je nakon toga, najviše zbog njegova protivljenja učlanjivanju svećenika u od komunističkih vlasti promicano svećeničko udruženje, bio izložen grubom ocrnjivanju u medijima i na održavanim političkim skupovima, a i tvornim napadajima za vrijeme obavljanja pastirskih pohoda u župama koje su organizirale vlasti. Najteži mu je udarac s te strane zadan zabranom djelovanja splitskih sjemeništa i njihovih škola donesenom na kraju montiranoga sudskog postupka ljeti g. 1956. Sve je to u velikoj mjeri ugrozilo njegovo zdravlje. Oporavio se je nakon više operacija i dužeg bolničkog liječenja.

Uoči početka Drugog vatikanskog koncila bio je članom Pripravnoga teološkog povjerenstva (1960.-1962.), a potom Koncilskoga doktrinarnoga povjerenstva (1962.-1965.). Poslije je kao predstavnik Biskupske konferencije u Jugoslaviji sudjelovao u radu nekoliko Biskupskih sinoda održavanih u Rimu (druge održane 1971., četvrte g. 1977. i šeste g. 1983.), a bio je i vanjskim članom vatikanskih kongregacija: Kongregacije za sakramente i bogoštovlje (1968.-1973. i 1975.-1980.) i Kongregacije za proglašenje svetaca (od 1975. do 1985). Tijekom više godina bio je potpredsjednik spomenutih Biskupskih konferencija u državi.

Nakon preuzimanja službe apostolskoga administratora on je mjesto dotadanjega službenog glasila „Mjesečne okružnice“ počeo izdavati ciklostilom umnažani znatno opsežniji „Službeni vjesnik biskupije splitsko-makarske", čiji su prvi broj tadašnje vlasti zaplijenile. Poslije koncila je u duhu koncilskih odluka preuredio ustroj dijecezanskih upravnih tijela osnivanjem niza novih pastoralnih i drugih vijeća. Sazvao je i vodio Splitsku sinodu (1986.-1987.), čije je zaključke pod naslovom "Crkva danas i sutra. Akti 55. Splitske sinode" objavio časopis Crkva u svijetu, što ga je on pokrenuo g. 1966. U spomenutome Službenom vjesniku objavljivao je svoje komentare koncilskih dokumenata. Zalagao se je za održavanje ekumenskih susreta s predstavnicima drugih kršćanskih zajednica i za dijalog s predstavnicima nekršćanskih religija i s onima koji nisu vjernici. Odjek tih nastojanja njegove su knjige Putovi dijaloga (Split 1973. i pretisak 2000.) i Putovi dijaloga 2. (Zagreb 2001.). Objavio je Povijest filozofije (Split, 1967. i 1972. – skripta; 2001. – knjiga), sabrao svoje koncilske govore u knjizi Interventus in Concilio Vaticano II (Split, 1975.), svoje je božićne, korizmene i uskrsne propovijedi, poruke i poslanice izdao pod naslovom Bit ćete mi svjedoci (Split, 1996.) i knjigu Crkva, stup istine - Uspomene na moje doktrinarne djelatnosti u II. vatikanskom saboru (Split, 1998.) te surađivao u brojnim časopisima i novinama uglavnom tekstovima pastoralno-teološkog sadržaja.