Raspored sv. misa

ZIMSKI RASPORED (od studenoga do svibnja)

Nedjeljom: u 8.00, 10.30 i u 18.00 sati;
Radnim dano:  u 7.30 i u 18.00 sati.

LJETNI RASPORED (od lipnja do listopada)

Nedjeljom: u 8.00, 10.00 i u 19.00* sati.
Radnim dano:  u 7.30 i u 19.00* sati.

* Od 15. lipnja do 15. kolovoza večernja misa nedjeljom i radnim danom je u 20.00 sati.

Povijest

Omiš je stari grad, smješten na lijevoj obali ušća rijeke Cetine, podno strmih obronaka Dinare (omiške). Prvi put se u dokumentima spominje 1074. godine u Supetarskom kartularu, gdje se govori da je kralj Slavac sudio u sporu između Petra, sina Crnoga, i Tugarana. Tada je kralj s banom Petrom odsjeo u crkvi Svetog Petra, koja se nalazi u Omišu.  Staro naselje na prostoru današnjeg grada zvalo se podgrađe (burgum ili suburbium). Tijekom ranog srednjeg vijeka  grad je bio važno uporište neretvanske kneževine, a od 1166. godine sjedište državice primorskih Kačića i poznato gusarsko gnijezdo iz kojega su Kačići držali kontrolu nad dobrim dijelom srednjeg Jadrana. Već je u srednjem vijeku grad na ušću Cetine bio opasan debelim zidinama, a iznad grada podignuta je tvrđava Peovica (Mirabela). Omiš u svojoj starijoj prošlosti nikada nije dobio naslov grada u punom smislu te riječi, jer mu je za to  nedostajao jedan važan uvjet, naime, nikada nije bio biskupsko sjedište. To je u 14. stoljeću pokušao postati preko makarskog biskupa Valentina, koji se u Omišu nastanio, pošto za to nije imao uvjete u svom biskupskom gradu Makarskoj. Iako su mu splitski nadbiskupi u početku odobrili boravak u Omišu, oni su mu se odlučno usprotivili kada je Valentin pokušao Omiš priključiti makarskoj biskupiji i u njemu imati svoju rezidenciju. Taj je spor Valentin izgubio, pa je morao napustiti Omiš, a u komendu mu je dana opatija na otočiću Sv. Andrije kod Visa. Nakon sloma Kačića u drugoj polovici 13. stoljeća Omiš je kratko vrijeme bio pod mletačkom upravom, da bi ubrzo došao pod vlast hrvatskog bana Pavla Šubića, koji je u gradu postavio za kneza svoga brata Jurja. Godine 1444. grad je došao pod vlast Venecije i pod njom je ostao do njezine propasti 1799. godine. Kroz cijelo to vrijeme Omiš je bio naseljen samo unutar gradskih zidina. Prema popisu iz 1725. godine u gradu su bile 603 osobe u 147 kuća, koliko ih je bilo i 1799. godine. Godine 1900. Omiš je imao 1400 stanovnika u 267 obitelji. U to vrijeme počinju su graditi prve kuće preko rijeke na Priku, gdje je 1907. bilo svega 5 obitelji s 22 stanovnika. 

Treba spomenuti da Omiš nikada nisu zauzeli Turci. Utvrđeni grad hrabro je odolijevao svim njihovim napadima, iako je bio u njihovom okruženju od 1498., pa sve do 1684. godine. Gradske zidine srušene su 1862. godine.

Još u starokršćanskom razdoblju u Omišu je bila nazočna kršćanska zajednica o čemu svjedoče arheološki nalazi na lokalitetu starog groblja. Ta je zajednica nestala u seobi naroda početkom 7. stoljeća, kada su stradale i druge kršćanske zajednice na našoj obali. Kada je u Omišu ponovno uspostavljena župa ne može se ništa sa sigurnošću reći. Svakako, prvi povijesni dokumenti o omiškoj župi potječu iz 13. stoljeća, kada se prvi put spominje crkva Svetog Mihovila, što ne znači da župa nije postojala i prije toga vremena. Knez Juraj II. Šubić 1315. godine izdao je Omišanima povelju kojom im je dao povlasticu da sami izabiru svoga župnika. Godine 1397. Omišani su se dogovorili sa splitskim nadbiskupom  Andrijom Benzisom  da «omiške župnike izravno određuje nadbiskup i da od nadbiskupa župnik prima za svoje uzdržavanje jednu četvrtinu crkvene desetine s omiškog područja». Istom su prigodom Omišani svečano obećali da će «primati, prihvaćati i poštivati svećenike» koje im odrede splitski nadbiskupi. Splitski nadbiskup Andrija Corner 1527. godine dao je pravo omiškoj općini da svake godine na Bogojavljenje poslije mise bira svećenika kojega će on ovlastiti da tijekom godine vodi brigu o omiškoj župi kao njegov kapelan i zamjenik. Posljednji župnik izabran na taj način bio je potvrđen 1808. godine. Omiški je župnik u staroj nadbiskupiji uživao poseban ugled i bio je dužan svake godine sudjelovati u proslavi blagdana sv. Dujma u Splitu.

Omiški je župnik oko 1690. odlukom nadbiskupa Cosmija imenovan «izvanjskim vikarom» (dekanom) čime mu je povjerio brigu za župe koje nisu pripadale ni Poljicima ni Radobilji. Toj se «novotariji» omiška općina odlučno protivila, jer su je smatrali štetnom za njihova župnika. Takvo je imenovanje ponovio i nadbiskup Bizza 1750., te Garagnin 1780. godine. Omiš je postao stalnim dekanskim sjedištem 1834., kada je cijela biskupija bila razdijeljena na sedam dekanata.  

Sve do 1999. godine u Omišu je bila samo župa. Te je godine osnovana nova župa Priko – Omiš, koja obuhvaća desnu obalu Cetine.

Godine 1715. u Omiš su se doselili, zbog ratnih neprilika, franjevci iz samostana u Prološcu i podigli samostan na Skalicama, kod crkvice Gospe od Karmela. U tom su se samostanu održali do danas i za sve vrijeme bili od  pomoći omiškom župniku i okolnom svećenstvu. 

Godine 1917. redovnice Služavke Maloga Isusa u Omišu otvaraju svoj samostan, vode dječje zabavište, otvaraju zanatsku školu za djevojke, vode crkveno pjevanje, preuzimaju sakristansku i katehetsku službu. Godine 1964. započele su u svom samostanu rad s mentalno retardiranom djecom. 

Župna kuća nalazi se u centru grada. Za župnikovanja don Ljube Bodrožića 2002. godine kuća je temeljito obnovljena.

Matične knjige R i V od 1588. do 1676., nepotpuno; R, V i U od 1615. do 1674; R od 1825. do 1880., tri sveska, nalaze se u DAZ. Knjige R od 1675. do 1759.; U od 1675. do 1798. nalaze se u NAA Omiš.  Knjige R od 1880. do 1948., pet svezaka; V od 1675. do 11948., pet svezaka; U od 1798. do 1824.; 1895. do 1948., pet svezaka, nalaze se u MU Omiš. Knjige U od 1825. do 1894. nalaze se u DAS. Nepotpuna godišta parica R, V i U od 1817. do 1943. nalaze se u NAS.

Godine 1938. župa je imala 2.138 duša, a 2001. godine grad Omiš, bez prigradskih naselja imao je 6.422 stanovnika, a župa Sv. Mihovila je imala oko 4.500 duša.  

Prije je omiški župnik imao više pomoćnika i nosio je naslov arhiprezbitera ili nadžupnika. Omiški svećenici, župnikovi pomoćnici, sačinjavali su svećeničku udrugu koja se službeno nazivala «Časno svećenstvo crkve sv. Mihovila Arhanđela u Omišu.» Toj su udrugi pripadali samo svećenici Omišani. Njih je u 16. i 17. stoljeću bilo desetak, a u neko vrijeme bilo ih je 18.  U posljednje vrijeme župnik redovito ima jednoga pomoćnika.

Crkve

1. Župna crkva Svetog Mihovila Arkanđela nalazi se u središtu staroga grada. Prvi put u povijesnim vrelima, do sada poznatima, spominje se u ugovoru koji je sklopljen na trgu ispred nje 10. siječnja 1282. godine. Ona je sigurno sagrađena prije te godine, da li više desetljeća ili možda više stoljeća, za sada se može samo nagađati. Sljedeći podatak o toj staroj crkvi kao glavnoj ili župnoj crkvi, kojoj su pridružene sve ostale omiške crkve, donosi pismo pape Pija II. od 9. veljače 1461. godine, kojim papa naređuje da se tim crkvama vrate neki oteti posjedi. Godine 1603. u crkvi su bila tri oltara. Glavni oltar posvećen je sv. Mihovilu. Pokrajni oltari su: Uskrnuća Gospodinova, podignut od bratovštine Presvetog Sakramenta, i oltar Gospe od Ružarja. Zvonik je vjerojatno bio na preslicu. Prema nekim arheološkim nalazima, čini se da je stara crkva imala pročelje na glavnoj ulici. Crkva je bila premalena za Omiš i već 1604. godine započela je gradnja veće, današnje crkve od fino klesanog kamena s lijepim portalom i pokrajnim vratima. U crkvi nalazimo elemente gotičkog, renesansnog i baroknog stila. Svod je gotički. Na pročelju je grb Omiša sa žezlom i križem i kamena gotička rozeta s renesansnim motivima. Crkva je duga je 23,50,  široka 15 i visoka 7,50 metara. Crkvu je posvetio nadbiskup Sforza Ponzoni 17. lipnja 1627. godine i tom je prigodom naredio da se u svetištu podignu korska sjedala za svećenike i niže klerike. Zvonik je podignut 1724. godine. Glavni oltar u svetištu posvećen je Presvetom Sakramentu, ispred kojega je za župnikovanja don Joze Jurića 1970. godine postavljen drveni oltar prema puku.  U crkvi je nekada bilo šest pokrajnih oltara, koje su uzdržavale bratovštine. Od pokrajnih oltara ostali su iz prve četvrtine 17. stoljeća oltari sv. Križa,  i sv. Ivana Nepomuka (poslije tako nazvan), a oltari Gospe i sv. Mihovila djelo su kipara Ivana Rendića, dovršeni 1897. godine. Tom se prigodom radilo i na obnovi cijele crkve. Crkva je obnavljana i za župnikovanja don Danka Vlašića 1960. – 1961., kao i za don Joze Jurića 1970. i don Ljube Bodrožića 1992. godine. Na koru su orgulje iz 1792. godine, rad venecijanskog graditelja Gaetana Moscatellija, koje je župnik Bodrožić 1996. godine dao obnoviti u restauratorskoj radionici Heferer u Zagrebu. Orgulje su 1979. godine od Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu zaštićene kao spomenik kulture. U omiškoj crkvi nalazi se veći broj umjetničkih djela zaštićenih kao spomenici kulture. Među njima posebno se ističu dva gotička raspela iz 15. stoljeća. Bojadisano gotičko raspelo na oltaru sv. Križa rad je kanonika Jurja Petrovića. 

2. Crkvica Svetoga Duha sagrađena je u renesansnom stilu 1585. godine nastojanjem Marka Deškovića, pročelnika bratovštine Svetoga Duha, kako to piše na kamenom natpisu na pročelju crkve. Ispred crkve je pločnik do kojega se dolazi stepenicama. To je bila crkva najuglednije omiške bratovštine. Na pročelju se nalazi romaničko-gotička rozeta, a iznad pročelja je zvonik na preslicu za tri zvona s elementima renesanse. Crkva je podignuta na mjestu znatno starije crkve Svetoga Duha, koja se spominje u dokumentima 1461. i 1527. godine. U crkvi je slika Silazak Duha Svetoga, rad talijanskog slikara Palme Mlađega, naslikana nešto prije 1603. godine. 

3. Crkvica Svetog Roka nalazi se u staroj gradskoj jezgri, kod nekadašnjih zapadnih gradskih vrata. Spominje se u vizitaciji iz 1579. godine, što znači da je ranije sagrađena. To je bila crkva istoimene bratovštine. U ovu je crkvicu premješten barokni oltar, koji je u 18. stoljeću bio podignut u crkvi Svetog Petra na Priku. Prilikom restauracije crkve Svetog Petra 1961. godine oltar je iz te crkve uklonjen i smješten u ovu crkvicu. Crkva i slika sv. Roka temeljito su obnovljene 1998. godine, za župnika don Ljube Bodrožića. 

4. Crkvica Svete Marije - Gospe Snježne nalazi se izvan starih gradskih zidina, na starom gradskom groblju. To je bila crkvica Gospine bratovštine. Današnja je crkva proširena 1623. godine, a današnje pročelje s portalom, rozetom i zvonikom na preslicu je iz 1749. godine. Lađa ima slomljeni svod i polukružnu apsidu. Stručnjaci pretpostavljaju da je apsida ostatak starije crkve. Stara crkva prvi put se spominje 1527. godine. Crkvica je duga 11,30 i široka 5,05 metara. Crkva je 1976. godine proglašena spomenikom kulture. Ispod crkvice nalaze se ostaci ranokršćanske crkve iz 5. ili 6. stoljeća, na što upućuju dijelovi apside. 

5. Crkvica Svetog Luke sagrađena je 1618. godine na starom gradskom groblju. Crkvica je  jednobrodna, bez apside i sa slomljenim svodom. Položena je u pravcu sjever – jug i nalazila se u sjeverozapadnom uglu starog groblja. Ova je crkvica mauzolej obitelji Bonitio. Crkvica je duga 6,50 i široka  4,40 metara. Godine 1976. proglašena je spomenikom kulture.

6. Crkvica Svetog Stjepana u Borku spominje se 1527. i 1579. godine, što znači da je sagrađena prije dolaska Turaka. Uz crkvu je bila i bratovština, koja je o crkvi vodila brigu i u vizitaciji iz 1603. godine kaže se da ta bratovština ima stara pravila, što potvrđuje starost te crkvice, koja je duga 7,60 i široka 4,20 metara. Iznad vrata je okrugli prozor s kamenim križem u sredini. Iznad pročelja je zvonik na preslicu za dva zvona. Zvonik je oštećen i zvono se nalazi na stupovima ispred crkve.

7. Grobljanska crkvica Svetog Križa podignuta je na novom omiškom groblju Vrisovci, koje je blagoslovio pomoćni splitsko-makarski biskup Ivo Gugić 26. rujna 1971. godine. Crkvica je sagrađena od armiranog betona u sklopu prostorija mrtvačnice. Crkvica služi prigodom obavljanja sprovoda i na Dan mrtvih. U crkvici je jednostavna kamena oltarna menza. Istočno od nje pruža se novo groblje s betonskim grobnicama i kamenim spomenicima. 

8. Franjevačka crkva Gospe od Karmela na Skalicama. Sagrađena je 1770. godine od lijepo klesanog kamena. Crkva je nasljednica starije i znatno manje crkvice Gospe od Karmela koja se nalazila na istome mjestu i imala svoju bratovštinu. Gradnja crkve započela je 1741. godine. Crkva ima gotički prelomljeni svod. Godine 1909. unutrašnjost je potpuno obnovljena. Podignuti su novi oltari, izrađena dva kora, jedan iznad vrata, a drugi iznad glavnog oltara. Izrađen je i novi strop, kojega je oslikao Fioravante Ravalico. Taj je strop 1978. godine pao i unutrašnjost crkve potom je pročišćena te je dobila prvotni gotički oblik. Veliki oltar, kao i oltar Gospe od Karmela napravljeni su od mramora, a izradio ih je majstor Zeffirino Grassi na početku 20. stoljeća. Na Gospinom oltaru je mali gotički Gospin kip iz 15. stoljeća, koji se nalazio u srušenoj crkvi i od Omišana častio znatno prije dolaska franjevaca. Grassi je uredio i oltar sv. Paškala, a oltar sv. Ante rad je Pavla Bilinića 1907. godine, koji je uredio i oltar sv. Frane ispod Gospina oltara. Kasnije su u crkvi napravljene niše i u njima spilja Gospe Lurdske i Gospa Fatimska.

 

Statistika

Statistički podaci o župi:

Godina	2015.	2016.	2017.
Krštenja	32	56
Prvopričesnici	37	40
Krizmanici	48	56
Ženidbe	16	27
Sprovodi	28	27

Lokacija