Blagdan Male Gospe

Bježeći u malim gumenim čamcima i pod cijenu života iz Albanije, koja se proglasila prvom ateističkom zemljom, oslobođena od Boga i religije, prvo što su umorni, iscrpljeni i jedva preživjeli ljudi zatražili na drugoj obali, obali slobode, nije bio kruh, voda ili lijekovi, nego najčešće krštenje za sebe i svoju djecu. Bježeći iz tame u svjetlo, iz ropstva u slobodu, da bi postali osobe s dostojanstvom i svojim pravima, krštenje je za ove prebjege bio najvažniji i prvi korak slobode i života dostojna čovjeka.

Braćo i sestre, na blagdan male Gospe, Gospe od Otoka, srdačno pozdravljam sve hodočasnike, građane i gradonačelnika grada Solina, predstavnike gradskih, županijskih i državnih vlasti i sve goste. Pozdravljam našega nadbiskupa u miru Antu, braću svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce. Sve radosno pozdravljam na ovome svetome mjestu našega nacionalnoga rodoslovlja i duhovnog preporoda. Ovdje nije samo izvor i temelj našega nacionalnoga i vjerničkoga identiteta, nego i temelj i kolijevka naše narodne i vjerničke budućnosti.

Kao i oni albanski bjegunci pred jednoumljem i komunističkom diktaturom, ovdje je jedan narod, došavši na jadranske žale, prešavši na "drugu obalu”, doživio svoj izlazak iz tame poganstva na slobodu djece Božje. I taj narod, hrvatski narod, zatražio je najprije krštenje za sebe i svoju djecu istom željom i čežnjom kojima ih, u novije vrijeme, traže oni koji su osjetili "slobodu” bez Boga i religije, koji su iskusili pogaženost ljudskoga dostojanstva, kad se Boga pogazi. Hrvati su slobodno zatražili i prihvatili krštenje jer su u njemu i po njemu otkrili svoju slobodu, svoju uključenost u ondašnje međunarodne tokove i zbivanja. Prihvatili su blago vjere i ono je tada postalo i trajno ostalo životno povezano s njihovom i našom slobodom, s našim identitetom i dostojanstvom. Tu povezanost kasnije smo izrazili svima nama dobro poznatim geslom: sloboda zlatna i krst časni, od stoljeća sedmog sve do naših branitelja. Tim geslom ponosno priznajemo da su svjetlo milosti i mir Krista uskrsloga ušli i odredili naš osobni, obiteljski i narodni život.

I naši su se preci, dolaskom na ove jadranske žale, i osobno i narodno našli pred istim pitanjima koje Crkva i danas postavlja onima koji se opredjeljuju za Isusa Krista. Osobno su pitani: Trpimire, Zvonimire, Krešimire, odričeš li se zla? Vjeruješ li u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga? Potvrdnim odgovorom odricali su se svoga poganskoga i plemenskoga Ja, a obredom krštenja prihvaćani su i prihvaćeni u jedno šire MI, postajali su pripadnici Katoličke crkve i u toj pripadnosti gradili su svoje samostojno MI od drugih priznato i poštivano. Pokrštenjem su Hrvati postali dionici europske svijesti i sloboda, značajan čimbenik njihova promicanja i izgradnje.

Braćo i sestre, na blagdan rođenja BDM, na ovom svetom mjestu i izvoru našega MI, mjestu rođenja našega narodnoga i vjerničkoga identiteta, nužno je upitati se: a gdje smo danas? Koliko smo još uvijek MI, i kao društvo i kao Crkva? Nismo li danas ponovno u opasnosti plemenskog – klanskoga mentaliteta i poganskoga barbarstva? Razumljivo, u novim okolnostima na novi način. Zar naše osobno Ja, kroz naglašenu sebičnost i egoizam, relativizam i hedonizam, nije u životnoj opasnosti da prihvati nove idole; zar u Hrvatskoj nisu dosta prisutni znakovi neopoganskoga mentaliteta, čiju okosnicu čini individualističko Ja – meni – mene? Ne zatvaramo li se egoistično i kao pojedinci, ali i kao narod, u, kako netko reče, svoj osobni prostor obojan u plavo, zavaravajući sebe da je tu nebo – raj? Takvo zatvaranje plodi mnogim nedaćama. Dakako, pretjerano je i neprihvatljivo mišljenje onih koji kažu da više nije pitanje kako se suprostaviti posljedicama egoizma, nepravdi, nasilju, kriminalu, nego da je pravo pitanje hoće li se uopće pravda i zakonitost moći opravdati i obraniti od nasilja i nepravde. U ovoj pretjeranosti ima i zrnce istine. Svakako, teško je graditi društvo i zajedništvo, humano i solidarno, ako se stekne dojam da je u tom društvu nasilje jače od pravde, zlo snažnije od dobra. To je još teže ako smo se pomirili sa sve više rastućim uvjerenjem, koje je daleko od Krista i kršćanstva, da je sve to, i dobro i zlo, na kraju krajeva jednako, da o tome odlučuju samo okolnosti i situacije u kojima se pojedinac i zajednica spletom povijesnih dinamizama nađu. S takvim uvjerenjem, na koje nas mnogi gotovo prisiljavaju, doista se vraćamo poganstvu koje smo kao narod odbacili već u stoljeću sedmom.

Rođenjem za kršćanstvo, odricanjem od egoističkoga mentaliteta postali smo kršćani i osposobljeni da živimo i preživimo i kao narod. Vraćanjem tom mentalitetu, koji se jasno očituje konsumističkim ponašanjem, u opasnosti smo da se odcijepimo od kršćanstva, a onda oprostimo i od svoga narodnoga identiteta. Bez zadovoljenja osnovnih životnih potreba, svakomu je to jasno, ne može se živjeti, ali jesu li sve potrebe doista potrebe? Ima li i onih nametnutih i nepotrebnih, onih koje nas neprimjetno zarobljuju i čine slijepima i neosjetljivima na stvarne potrebe, svoje i drugih? Zar nam još do svijesti nije prodrla ona Shakespearova uvijek mudra i suvremena: Što je čovjeku potrebno? Razboritost, a ne potrebe. A zar se može biti razborit bez svijesti o tomu kamo sve vodi!? Isus Krist daje jasan odgovor na to pitanje. Bez njega je čovjek osuđen na poganstvo i barbarstvo.

Egoistički mentalitet, onaj koji je u svakodnevnom govoru poznat kao Ja - meni - mene, poništava kršćansko rođenje, a onda plodi ne samo osobno promašenim životom, nego ugrožava brak i obitelj, školu i Crkvu, domovinu i društvo. U ozračju ega koje nije Kristom oplemenjeno ne može biti istinskoga zajedništva, ne može biti slobode i jedinstvenoga MI koje brani drugoga i žrtvuje se za njega. Bez kršćanskih vrjednota – a one su u korijenu humanosti i solidarnosti - lako se može dogoditi da pod istom melodijom, umjesto nacionalne himne Lijepa naša domovino , zapjevamoLijepa moja parcelo. Od tebe mogu jako dobro živjeti, tebe mogu uvijek prodati, bez obzira komu. Ne beznačajno otkidanje od kršćanskoga i Kristova mentaliteta potvrđuje nam i podatak da je ove godine u Hrvatskoj u prvi razred Osnovne škole upisano 2.500 manje prvaša, dakle 150 razreda manje nego prošle godine. Gledajući na rastave brakova, čedomorstva, toliki broj neoženjenih i neudanih, parničenje rodbine i susjeda, mala i uskraćena primanja, nepoštivanje neradne nedjelje, ponižavanje i iskorištavanje drugih..., što možemo drugo reći nego da smo doista u dobroj mjeri pogazili krsni zavjet, da se malo razlikujemo od onih koji ga nikada nisu dali, da pilimo granu na kojoj smo izrasli i stojimo.

Svjestan sam da kršćanstvo po utjelovljenu nastaje, oblikuje se, živi i raste u konkretnim povijesnim okolnostima. Svjestan sam da one utječu na konkretan oblik kršćanstva, ali ne i na njegovu bit, na osobu Isusa Krista. Isus je srž kršćanstva i opredijeljenost za njega mijenja i okolnosti, a ne obrnuto. To nam svjedoči sv. Dujam i sveti Solinski mučenici. U toj opredijeljenosti nije lako odgovoriti na sva konkretna pitanja koja vrijeme sa sobom donosi, nije u svim vremenima jednako lako živjeti kršćanstvo, ali život je škola i u toj školi potrebno je trajno rasti i odgajati se za slobodu. Često mislimo da je sloboda nešto što imamo automatski, po rođenju. To je samo donekle točno, jer inače Pavao ne bi nikada rekao da nas je Krist za slobodu oslobodio. Naša sloboda traži Kristovo oslobođenje, ono koje nam nitko umjesto Krista ne može dati. U toj Kristovoj slobodi trebaju se odgajati novi naraštaji, onom istom čežnjom kojom su je naši preci primili odbacujući poganstvo a prihvaćajući kršćanstvo. U toj Kristom oslobođenoj i odgovornoj slobodi, osobni identitet nije usamljeni posjed, već plod pripadnosti, zajedništva obitelji, naroda i društva.

Marijinim rođenjem, čiji blagdan danas slavimo, Bog je udario temelje toj novoj, odgovornoj i oslobođenoj slobodi, onoj koja je barem zanimljiva i onima koji Krista ne priznaju. U Marijinoj školi i naš Gospodin Isus, kao dječak, učio je osnovne okvire slobode u Bogu. Započela je nova školska godina. Imamo programe i planove odgoja i obrazovanja naše mladeži. Bilo bi zanimljivo istražiti koliko je u njima prisutna ova Kristova sloboda koja nas je održala sve do danas na ovom prilično trusnom i raznim vjetrovima izloženom području. Škola i njezin odgojno-obrazovni posao, njezino rađanje novih naraštaja bitni je čimbenik svakoga društva, ali ne tako da ju se shvati kao posao nekoga drugoga, za to školovana i plaćena, nego samo tako ako ju se shvati kao posao svih nas: roditelja i nastavnika, učitelja i učenika, medija i estrade, političara i gospodarstvenika, društva i Crkve. Ako kao roditelji, odgojitelji, učitelji, ako kao društvo i Crkva ne uspijemo prenijeti i posvjedočiti našoj mladeži ljudske i kršćanske vrjednote, logiku zdravog razuma Duhom Svetim obogaćenu, guramo svoju djecu i svoje učenike u provaliju poganstva, egoizma i sebičnosti. Ostavljamo ih samo na razini naravnoga rođenja, ne omogućujemo im preporođenje, bez kojega je bilo koja i bilo kakva budućnost upitna. Važno je to naravno rođenje – jer eto slavimo i rođendan Majke Božje – ali i ono je bez preporođenja, bez odricanja od zla i prihvaćanja Isusa Krista, samo dobra baza za ostanak u poganstvu, za dokidanje kulture i civilizacije. Uvjeren sam da nitko od nas ni sebi ni svojoj djeci, ni našoj mladeži ne bi želio slobodu samo nagonski određenu!

Za odgovornu i osobnu slobodu ni u kom slučaju nisu dovoljni samo zakoni, zapovijedi, naredbe, odredbe i zabrane. Posljedica takvog pristupa slobodi jesu pretrpani zatvori i umnažanje oblika zarobljenosti. Slobodu se odgaja, pa i zakonima, ali puno više osobnim primjerom. U tom pogledu Marija je prava učiteljica istinske slobode. Shvatila je da Bog raspršuje oholice umišljene, da silne zbacuje s prijestolja a uzvisuje neznatne, da gladne puni dobrima, a bogate otpušta prazne. U toj i takvoj slobodi odgojila je svoga Sina i pripremila ga za djelo spasenja ljudskoga roda koje mu je Otac nebeski povjerio.

Neka majka, zabrinuta zbog ovisnosti i ropstva svoje kćeri slatkim i kolačima, sve je pokušala da bi je oslobodila, govorila je, uvjeravala je i odvraćala je od te štetne ovisnosti, ali ništa nije koristilo. Odlučila je i pošla sa svojom kćerkom mudrom čovjeku Ghandiju. Kad mu je izložila poteškoću, on ih je obje odmah poslao kući, rekavši im da dođu za tri tjedna. Nakon tri tjedna, Ghandi je porazgovarao s kćerkom i uvjerio je da se oslobodi svoje ovisnosti. Kad ga je iznenađena majka u čudu zapitala zašto joj sve to nije rekao odmah, prije tri tjedna, Ghandi je odgovorio: zato što sam i ja sve do prije tri tjedna bio ovisnik o kolačima. Da, braćo i sestre, dragi roditelji i poštovani odgojitelji, sloboda se ne tumači, nego svjedoči! Kristova sloboda se najprije živi, a tko je živi može o njoj i govoriti i drugima pomagati da se za nju opredjeljuju.

Obično se misli da su mladi loši i iz dana u dan sve gori. Tako misle i govore oni koji kritiziraju, a ne svjedoče. Istina je, mladi su najosjetljiviji, ali oni žive ono što smo im mi stariji predali. Naša neoslobođena sloboda kod njih se multiplicira, ali isto je tako istina da su mladi najplodniji teren za sjeme pravde, mira, ljubavi i humanosti. Ovogodišnji međunarodni susret mladih u Australiji mediji su početno gledali s nepovjerenjem i ignoriranjem, pa čak i protivljenjem. Možda zato što ovakvi susreti, takav oblik druženja mladih nije po kanonima medija, ne ulazi u njihov okvir i ne čini vijest. U susretu sa sv. ocem, s papom Benediktom XVI., svi, pa i oni najskeptičniji, bili su iznenađeni ponašanjem i porukom koju su mladi odaslali svijetu. Gerard Henderson, neutralni promatrač, jedan od najutjecajnijih kulturnih djelatnika Australije ovako je komentirao: Dovoljno je bilo vidjeti i čuti po ulicama domaći svijet koji ih je tih dana promatrao... Takve mladiće i djevojke svi bi rado imali za svoje sinove i kćeri. Oni su pravo iznenađenje Australije. Braćo i sestre, među njima su bili i mladi iz Hrvatske, i naši Splićani. Hvala im za svjedočanstvo koje su pružili onima koji sebe smatraju naprednijima. Kad se čovjek ponaša po Kristovim parametrima, to ne može ostati nezapaženo, to izaziva divljenje, to rađa želju za novim čovječanstvom.

Kad je došao na izvor Jadra, kad je primio krštenje i hrvatski narod je postao dionik i čimbenik novoga čovječanstva. To što se onda dogodilo ne bi smjelo ostati u prošlosti. Nikada neću dopustiti da događaj koji je dao smisao mom životu postane prošlost i arheologija, reče za sebe obraćenik Henry Newman. Takav pogled na stvarnost, braćo i sestre, i mi želimo danas i ovdje, pred Majkom Marijom, pred Malom Gospom, početkom novoga čovječanstva, posvjedočiti i za nj se iznova opredijeliti. Obnavljajući svoj krsni savez s Bogom i bližnjima, savez dostojanstva u slobodi djece Božje, sjetimo se, svih naših predaka, svih onih koji su živjeli i nama posvjedočili Kristovu novost, pomolimo se za njih i pogleda uprta prema njima u nebeskoj Crkvi zamolimo Krista i njegovu majku da nas oslobode, da nas rode za smisao života, da to rođenje mognemo slaviti kao svoj drugi rođendan.

Majko Marijo, Gospe od Otoka, u svom predanju ljubavi do kraja, Isus Krist, viseći na križu, Tebe svoju ljubljenu Majku i tvoju ljubav predao je svima nama. On, Sin, potpuno vjeran Ocu iz ljubavi prema nama, s nama je podijelio svoje trojstveno MI, svoje božansko i ljudsko sinovstvo. Učinio je to Tvojim posredništvom, posredništvom svoje i naše Majke. S križa je sve nas povjerio tebi, majko. Rekao je: Majko, evo ti sina! Svi smo mi tvoja djeca. Pomozi nam da to i budemo u slobodi koju nam je darovao i za koju nas je oslobodio tvoj Sin.

Majko Marijo, Mala Gospe, pod tvojim okriljem, premda mnogostruko različiti, jedno smo, zajedništvo jedne, tvoje obitelji. Prati nas na našim putovima, osnažuj nas u slobodi krštenja, kao što si osnaživala svoga Sina u poslanju spasenja. Danas Te, Mala Gospe, Gospe od Otoka, Gospe našega krsnoga zavjeta, posebno molimo za našu mladež, da shvate i prihvate da sloboda nije samo u većoj mogućnosti izbora, da je prava sloboda u Tvome izboru vršenja volje Božje. Okupljeni oko crkve koju smo ti kao obnovljeni spasonosnom žrtvom tvoga Sina prvu sagradili, ovdje na izvoru našega narodnoga i crkvenoga, našega vjerničkoga identiteta, Tebi se, Majko naša, usrdno obraćamo: učini, Majko, da snaga ovoga izvora nikada ne postane naša prošlost i arheologija, nego da bude stalni temelj i nepresušni izvor naše slobode, nadahnuća budućnosti hrvatskog naroda i naše Crkve. AMEN !