Božićne propovijedi

1. Draga braćo i sestre, Božić je! Da, opet je Božić! Čini nam se da već sve znademo o Božiću. Poznajemo božićne običaje i rado ih njegujemo. Međusobno se darivamo. Idemo na polnoćku. Znamo na pamet sve božićne pjesme i radosno ih pjevamo još od djetinjstva. Upoznati smo s povijesnom pozadinom Božića – to je Isusovo rođenje u Betlehemu, o popisu stanovništva za vrijeme cara Augusta, kako su Marija i Josip išli iz Nazareta u Betlehem, kako tamo nije bilo mjesta za njih, pa su se morali skloniti u štalu, pa onda Isusovo rođenje, anđeli, pastiri… Sve nam je to dobro poznato. Navikli smo se na Božić.

    2. Međutim, kada smo taman slušali evanđelje, možda smo na trenutak zastali? Kako to da evanđelje od Božića ne spominje ni štalu, ni jaslice, ni pastire, ni anđele? Proslov Ivanova evanđelja govori nam o Božjoj Riječi, o Logosu, koji „u početku bijaše u Boga“ i po kojemu je sve stvoreno. Taj početak ne uklapa se u naše kategorije vremena. U pitanju je početak koji je bio dok još nije bilo vremena. Dolazimo do granica onoga što se ljudskim riječima može izreći i ljudskim umom dokučiti. Proslov Evanđelja po Ivanu želi se vinuti do otajstva božanske ljubavi. Nije li nam to podsjetnik da ne znamo sve o Božiću, da je posrijedi otajstvo, nešto dublje, nešto što nadilazi izvanjsko slavlje? Možemo li pokušati makar malo približiti se otajstvu Božića? Na tom putu nas vodi zajedništvo vjere i razuma: vjera oslonjena na razum i razum prosvijetljen vjerom.

    3. Evanđelje po Ivanu naglašava: „U početku bijaše Riječ“, a ne ideologija, ne program, ne ideja, nego Riječ, a riječ znači odnos, smisao, komunikacija. Logos-Božanska Riječ je u temelju svega: „Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa“ (Iv 1, 3). „On je prije svega i sve stoji u Njemu“ (Kol 1, 17). Bog je Autor svega, i Božića. Koliko smo puta posvojili Božić i učinili ga svojim događajem? Mentalitet autonomnosti i posesivnosti koji misli da sve može sam, bez pomoći drugih i Drugoga, taj mentalitet autor je tolikih nevolja i poteškoća u društvu: na području gospodarstva, politike, odgoja, etike. Ne možemo učiniti sve vlastitim snagama, samodostatno i autonomno, zanemarivši ono božansko „u početku“. Inicijativa kreće uvijek od Boga, ali On isto tako traži našu suradnju. Proslov evanđelja govori uzvišenim i svečanim riječima o onome što bijaše u početku. Ali to ne ostaje apstraktno, daleko od života ljudi, nego taj svečani proslov postaje konkretan, ulazi u našu ljudsku povijest i stvarnost: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1, 14). Sam Bog postade naš brat u ljudskoj obitelji, susjed u kvartu, kolega na radnom mjestu, naš bližnji u potrebi. Sada više ne možemo zatvoriti oči pred nevoljom i bijedom drugoga čovjeka jer bismo tada zatvorili oči pred samim Bogom. Bog je u onome potrebnome ali Bog želi biti i u nama i preko nas činiti dobro i mijenjati svijet. Jedini je preduvjet da ga prihvatimo u domu svoga srca. On nam daruje od svoje punine milost na milost. I dar vjere Njegova je milost. U Godini vjere mi, njegovi, pozvani smo Njega još bolje upoznati i primiti, živjeti i svjedočiti, slaviti i naviještati, jer On dođe da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10, 10). Kršćanstvo nije ideja, nego utjelovljenje. Utjelovljenje znači ući u povijesne i konkretne prilike, gdje nije dovoljno biti kršćanin ostajući u prošlosti ili od stvarnosti bježati u budućnost, već je potrebno biti kršćanin sada i ovdje.

    4. Biti kršćanin, po vjeri mi postajemo suvremenici betlehemskog Djeteta. No, koliko smo kršćani? Prihvaćamo li Riječ tijelom postalu? „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11). Za Njega nije bilo mjesta u svratištu u Betlehemu, pa se morao roditi izvan grada, u štali. I Njega odrasla, prolazeći ovom zemljom čineći dobro, ni tada ga ne primiše. I Njegova smrt bila je na Golgoti, izvan grada. Rodio se izvan grada i umro je izvan grada – a k svojima dođe. Nije primljen na posao, u tolikima je otpušten s posla i ostao bez primanja, odbijen je s radnom nedjeljom, zanijekan određenim zakonima, a na mnogim društveno-kulturnim razinama nema ga na popisu. Ideologizirana kultura koja želi monopol nad našom stvarnošću pokušava Boga ako ne prognati onda svakako ignorirati, smatrajući ga kao onoga koji ugrožava našu slobodu i sreću, radost i uspjeh.

5. Papa Benedikt XVI. u svojoj najnovijoj knjizi „Djetinjstvo Isusovo“ ovako tumači odbacivanje Isusa od strane svijeta: „Od rođenja On ne pripada u okružje onoga što je u svijetu značajno i moćno. Međutim, upravo se ovaj neznatni i nemoćni čovjek – betlehemsko Dijete – objavljuje kao onaj istinski Moćni, kao onaj o kojemu u konačnici sve ovisi. Stoga postati kršćanima znači izići iz onoga što svi misle i hoće, napustiti vladajuća mjerila, kako bismo našli svjetlo istine svojega bitka i s tim svjetlom našli pravi put“ (str. 78). Betlehemsko Dijete svjetlom svoga rođenja obasjava naše tmine, rasvjetljuje nam put i objavljuje nam Boga. Taj put nije lagan. Na njemu su razne prepreke: naši osobni grijesi i slabosti, ali i prepreke koje drugi postavljaju. Kršćani su tijekom povijesti toliko puta na vlastitoj koži osjetili što znači biti „izvan grada“. Sjetimo se ne dvadeset stoljeća, već samo dvadesetog stoljeća... Tolikih žrtava i degradiranja dostojanstva čovjeka! No, ne trebamo se vraćati u nedavnu prošlost. Dosta je baciti pogled na našu sadašnju situaciju. Kršćani su i danas u tolikim državama svijeta najprogonjenija vjerska zajednica. A da ne spominjemo sve one pravne i zakonske propise takozvanih demokratskih sredina koji ignoriraju ne samo radosnu vijest Betlehema, već i naravni moralni zakon upisan u srce svakoga čovjeka. Tako pod izlikom znanstvenosti nema mjesta za betlehemsko Dijete. I danas je prisiljeno ljubiti nas s periferije grada.

    6. Ali, braćo i sestre, nema razloga da upadnemo u strah i beznađe, da posustanemo pred preprekama na putu života, jer „svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 5). I „onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1, 12). Zato ništa ne može poremetiti ili umanjiti radost koju kao kršćani danas na Božić osjećamo. Riječ je tijelom postala, čovjekom, osobom. Iz nebeske obitelji uđe u našu ljudsku obitelj. Zato radost Božića najradosnije doživljavamo u obitelji. Ali Božić nije obiteljsko slavlje. Jer je dar Neba, Božić je slavlje u obitelji. Slaviti otajstvo Betlehema u obitelji znači dati mu prostora, vremena, gdje se nalazimo, susrećemo, gdje otkrivamo nove mogućnosti biti i živjeti. Božanski Logos, vječna istina i ljubav, velika je radost i put ostvarenja života, humani i humanizirajući put solidarnosti, plemenitosti, darežljivosti. Dobro smo svjesni koliko danas u svima nama ima tame, praznine, besmisla, pustinje. Iskustvo praznine i samoće je rezultat samodostatnosti i autonomnosti gdje se živi sam za sebe, smatrajući sebe središtem i jedinim građaninom u svom ambijentu. Samoća je znak smrti. Samoća otkriva prazninu, jedan nedostatak u dubini našega srca. Ništa ne može ispuniti našu egzistencijalnu prazninu, koliko god mi to pokušavali. Uzalud ostaju svi naši pokušaji i putovi pomoćnih recepata sreće: bogatstva, karijere, moći. „Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi, Gospodine!“ (sv. Augustin). Ispunja nas jedino darovana prisutnost druge osobe. Božić jest velika radost jer Emanuel, Božja prisutnost, dolazi radi nas, zbog naše samoće i praznine. Slaviti Božić znači dopustiti betlehemskom Djetetu da ispuni našu prazninu i oživi samoću. Bog čovjekom posta! Nismo sami! U dubini moga srca je Bog kojega u tišini susrećem, koji daje život i dostojanstvo, prijateljstvo i radost.

7. Braćo i sestre, kad se slavi nečiji rođendan, znamo zapjevati pjesmu „Lijepo ime“. Božić je rođendan betlehemskog Djeteta, Bogočovjeka! Doista, velika radost i najveći himan čovjeku. Utjelovljena Riječ Božja razlog je da s pravom danas svi radosno zapjevamo: „Lijepo ime čovjek“! I u našim obiteljima i u društvu! Lijepo ime čovjek! Bog ga živio! Sretan Božić – Bog nas poživio! Amen.