Prigodne propovijedi

U svetištu naše žrtve i stradanja, u Vukovaru, u hramu naše patnje i ponosa, čitava je Hrvatska danas i u duhu nazočna. Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, blagdan je nacionalnog sjećanja te molitve za sve poginule i nestale branitelje i civile. Zato s osobitim poštovanjem pozdravljam roditelje, djecu, obitelji i rodbinu poginulih branitelja i sve braniteljske udruge. Pozdravljam najviše dužnosnike Republike Hrvatske; predsjednika Republike, gospodina Ivu Josipovića, predsjednika Sabora, gospodina Luku Bebića, predsjednicu Vlade, gospođu Jadranku Kosor, te predstavnike hrvatske vojske, mornarice, policije, županija, gradova te građane i gradonačelnika grada Vukovara.

Bratski pozdrav upućujem nadbiskupu đakovačko-osječkom Marinu Srakiću, predsjedniku HBK, braći u episkopatu, svećenicima, redovnicima i redovnicama, kao i hodočasnicima iz svih krajeva Hrvatske danas na križnom putu vukovarskih žrtava. Pozdrav i svima vama, poštovani građani Hrvatske u domovini i po svijetu kojima je posredstvom HTV-a danas naš Vukovar još prisutniji u domu i u srcu.
1. Tiha i dostojanstvena gesta polaganja vijenaca, cvijeća i svijeća dirljiv je govor srca, izraz našeg vjerničkog i ljudskog pijeteta za sve one koji su živote dali za slobodu naše domovine, posebno za slobodu ovoga napadnutog, ali ponosnog i nikad slomljenog grada Vukovara. No, ova tiha gesta molitve i zahvalnosti istovremeno je znak naše otvorenosti i osluškivanja poruke svih onih koji su darovali svoj život za nas i našu slobodu.
Braćo i sestre, nalazimo se u gradu koji je bio opustošen i razoren ne jednom prirodnom katastrofom, potresom, poplavom ili požarom, nego ljudskom zloćom - katastrofom ljudskosti. Bolno je sjećanje na ubijene branitelje i civile u Vukovaru i na Ovčari, ali još je bolnija i žalosnija pomisao da je takva razaranja i pogubljenja mogao učiniti čovjek.
Gotovo je nevjerojatno koliko čovjek može pasti ispod razine svoga dostojanstva, koliko može biti nečovjek kad ideologija pomrači um i sljepoća zla zahvati srce. Žao mi je da još neki ljudi ne shvaćaju da je Hrvatskoj bio nametnut rat zbog suludih pretenzija na tuđe teritorije. Sa svojim žrtvama i ranama na duši i tijelu, s tolikim roditeljima, očevima, majkama, suprugama i djecom, s bolnim ranama onih koji još uvijek tragaju za grobom svojih najmilijih, zbog njih i u ime svih njih Vukovar i danas vapi i moli! Ne osvetnički, nego oprosnički i istinoljubivo, s molitvom koju svi mi ovdje okupljeni zajednički izričemo: O Bože, oslobodi nas i sve ljude pomračenosti uma! Prosvijetli srca svih ljudi i udalji ih od sljepoće zla i mržnje! To je i vapaj, štoviše krik i svih poginulih, na bilo kojoj strani i od bilo čije zloćom zaslijepljene i vođene ruke.
2. Krv pogubljenih i nevino osuđenih vapije u Nebo. A Nebo traži i doziva čovjeka: a gdje ti je brat tvoj? Sam Bog uzima čovjeka pod svoju zaštitu. Budući da se radi o slici Božjoj i o bratu - čovjeku, ni zemlja ne smije i ne može zaboraviti ljudska zlodjela. Ne smije prijeći preko toga zbog Boga i čovjeka, Neba i zemlje; ne smije ostati ravnodušna zbog naše prošlosti, ali još više zbog naše budućnosti. Potrebno je da istina iz tame groba izađe na svjetlo. Samo istina oslobađa. Samo ona je put pomirenja, temelj života i suživota. Samo istina, istina u pravdi i ljubavi je odgojiteljica ljudskosti i put naše budućnosti.
Istina o našoj prošlosti ne želi nas zatvoriti u prošlost, već je bitna za našu budućnost. Riječ je o kriterijima dobra i zla, o vrednotama i odgovornosti kako unutar našeg društva, tako i za odnose s drugima. Uvjeren sam da nam je svima stalo do objektivne povijesne istine, do istine i poštovanja prema tolikim žrtvama. Nije moguće pobjeći pred istinom, jer ako i pokušamo sakriti se u tamu zemlje, ipak, pojaviti nam se je pred svjetlom istine Neba.
3. Braćo i sestre! Da, živo nas zanima istina, ali ne samo ona tamnih noći prošlosti, već nas kao ljude i kao vjernike još više zaokuplja pitanje cjelovite istine i konačne budućnosti života naših poginulih branitelja. Konačno, priznat ćemo, ovo pitanje budućnosti i cjelovita istina o ljudskom životu, ipak, postaje i ostaje najvažnije pitanje.
Na ovome mjestu tišine i sabranosti, spremniji smo čuti odgovor na to temeljno i odlučno pitanje ljudskoga života. Slušali su ga i oni koji su u ime toga odgovora mogli položiti svoje živote. Odgovor i njima i nama daje Onaj koji može i smije govoriti, koji je sâm Riječ Božja, koji nam progovara i iz prošlosti, a još više, i to puno više iz budućnosti. U prošlosti, On je bio žrtva ljudske zloće na Kalvariji, ali i u tami i noći Ovčare i svih drugih poznatih nam i nepoznatih stratišta.
Dok su ga razapinjali, izvješćuje evanđelist Luka: "Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji ... jer sunce pomrča" (Lk 23, 44-45). Nije tama zavladala čovjekom samo u trenutku ubijanja Isusa iz Nazareta. Svaki put kad se zločinački ponižava i ubija čovjeka, kad se u njemu ne prepoznaje brata i sina istoga Oca, na djelu je ona ista tama s Kalvarije. U svima koji su pogubljeni tamom ljudske zloće Isus Krist je bio ponovno razapinjan i ubijan, u njima i zajedno s njima. On jedini dobro poznaje istinu skrivenu u tami prošlosti, jer je sve osobno i zajedno s njima proživio.
U njegovoj osudi, križu i smrti činilo se da je zlo doista jače od dobra, laž od istine, tama od svjetla, prošlost od budućnosti, smrt od života. Ali, konačna istina ugodno iznenađuje, ohrabruje, izvor je radosti i nade za sve nas. Ona nam poručuje: "Što tražite živoga među mrtvima? Nije tu. Uskrsnu!" (Lk 24, 5-6).
Poštovani narode Božji, tajna ili bolje rečeno otajstvo života i smrti nadilazi sve naše ljudske sposobnosti i domete samoga razuma. Nije svedivo na zagonetku koju mi sami možemo riješiti. Upravo kao otajstvo zahtijeva otvorenost našega uma i srca Bogu, ljubitelju života, Bogu budućnosti i potpuno ostvarenoga života kojega prihvaćamo vjerom i nadom i s kojim smo već za života u zajedništvu po ljubavi.
4. U tom duhu, navještajući novost života, usmjeruje nas sveti Pavao i poziva da "s radošću zahvaljujujemo Ocu koji nas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u Kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha" (Kol 1, 13-14).
U Isusu Kristu raspetom, u njegovoj žrtvi ljubavi čitamo život i žrtvu naših pokojnih branitelja. Njihova žrtva svjedoči predanje u ljubavi za svoje bližnje. Krist svoj Uskrs, pobjedu života nad smrću, dijeli sa svima onima u kojima prepoznaje svoju ljubav i svoj križ. I naši pokojni branitelji žive iz ove osobne povezanosti s Kristom raspetim i uskrslim, temeljem naše vjere i izvorom naše nade. Stoga, nije više moguće pisati njihov cjeloviti životopis bez Kristova uskrsnuća u kojemu i po kojemu se ostvaruje i uskrsno jutro naših dragih pokojnika.
U svjetlu istine vjere, čovjek - slika Božja ne prestaje biti sa smrću i grobom, jer sām Bog posta čovjekom da čovjek ostvari svoju božansku dimenziju. Prihvaćajući i ljubeći nas u svome Sinu sve do smrti, smrti na križu. Kristov križ ljubavi postaje ključ čitanja života naših branitelja i nevinih žrtava koji iz ljubavi darovaše ono najvrijednije, svoj život za nas i našu Domovinu. Prije svega, takav je križ Krista raspetog i uskrslog koji radi nas i našega spasenja čovjekom posta. U žrtvi ljubavi i križa naših branitelja prisutna je logika Kristove ljubavi, jer veće ljubavi nema nitko od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (Iv 15, 13).
Zato, braćo i sestre, Kristov križ ljubavi, simbol prošlosti i budućnosti života stoji podignut ovdje u sredini. Prema njemu su usmjereni i svi križevi naših branitelja, jer su sudbinski s njime povezani. Raspeti i uskrsli Krist je ključ čitanja istine prošlosti naših branitelja kao i istine budućnosti njihovog života.
U Kristu raspetom i uskrslom nalazite i crpite vi, dragi očevi, majke i djeco, snagu, ohrabrenje i nadu te pogled na budućnost svojeg i njihovog života. Kristov križ ljubavi i pobjede ostaje nam trajna i stalna zvijezda kroz sve životne noći, tame i životne izazove. Samo Kristov križ ljubavi može biti izvor našega mira i pomirenja, oproštenja i praštanja.
5. Poštovana braćo i sestre, dopustite mi danas ovdje navesti riječi duhovog i mudrog starca Zosima iz romana Braća Karamazovi koji reče: Svijet je lijep, samo mi smo nerazumni. Ne vidimo koliko je život lijep. Kad bismo samo pokušali shvatiti da je život lijep, to bi bio već raj. Tada bismo, zagrljeni, od radosti zaplakali.
Dobro sam svjestan kao i svi vi da Vukovar danas s tolikom tragedijom poginulih, nestalih, ranjenih, raseljenih, s teškim ranama na duši i tijelu, što je i razumljivo, nije prikladno tlo za ovakve idealizirane naše životne odnose. Ali, uza sve to, iznosim ih kao jedno proročko sjeme koje u sebi posjeduje i nosi snagu dobrih plodova.
Za takve dobre plodove potrebni su i naši mali koraci. Osobni i zajednički. U prvom koraku, usuđujem se s ovoga mjesta pozvati sve institucije dotičnih država da učine sve kako bi toliki, poput Josipa iz Arimateje iz današnjeg evanđelja, koji već dugi niz godina tragaju za mrtvim tijelom svoga sina, oca, supruga, konačno mogli doznati istinu o svojim milima i dostojno ih pokopati. Isto tako, molim sve pojedince, koji znaju nešto o tolikim skrivenim grobištima, da ne ostanu neosjetljivi na bol i patnju brojnih obitelji. U nadi da će ih Kristova istina osloboditi i ohrabriti, molim ih da pridonesu rađanju novoga čovjeka na ovim našim ratovima i krvlju izmučenim prostorima. Njihova riječ bit će itekako važan korak za izlazak iz tame prošlosti i za buduće nove odnose mira i pomirenja, među pojedincima i narodima.
Naši pokojni branitelji iz svoje budućnosti i danas nas podsjećaju da je slobodna i neovisna Hrvatska utemeljena na žrtvi sebedarja i nesebične ljubavi. Ovaj temelj je trajni izvor nadahnuća socijalnijeg i pravednijeg društva gdje je u središtu čovjek i opće dobro.
Braćo i sestre! Pozvani smo rasti i odgajati nove naraštaje u izvornom duhu naših branitelja - u duhu odgovornosti, solidarnosti i ljudskosti. Takav živi i trajni spomenik dobrote i požrtvovnosti za opće dobro bit će naš najzahvalniji način sjećanja na žrtve Vukovara i na sve branitelje Hrvatske. U jedno svjedočanstvo svima nama da u Lijepoj našoj život može biti lijep, jer smo svi sinovi i braća jednoga Oca.
A svim našim dragim pokojnim braniteljima koji darovaše svoje živote za nas i našu domovinu, zahvalni do groba i preko groba želimo sretnu budućnost. A gdje je ta sretna budućnost kamo su otišli, neka nam iz nje progovori i danas jedan od njih - Glas Vukovara: "Ali mi sve dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni" (Siniša Glavašević). Neka nam ova, gotovo oporučna riječ o ljubavi koja je njih nosila bude nadahnuće za život i nit vodilja svima nama na putu budućnosti koja je smisao naše sadašnjosti. Amen!