Svetkovina Svih svetih

Nakon toga vidjeh: Eno velikoga mnoštva, što ga ne mogoše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Tako nam svoje duhovno viđenje neba opisuje, sv. Ivan, pisac knjige Otkrivenja. Radosno mnoštvo nebesnika kliče i zahvaljuje Bogu na daru i ostvarenju njihova života i povijesti. Upitan, tko su i odakle oni dođoše, Ivan se ne usuđuje odgovoriti. Nebu prepušta odgovor: Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.

    Braćo i sestre, možemo se i mi na svoj način prepoznati u Ivanu koji iznenađen viđenjem neba ne uspijeva dobro vidjeti zemlju. On ne vidi da ono mnoštvo dolazi sa zemlje, iz nevolje velike, ne zna da su to muževi i žene, mladići i djevojke, očevi i majke, žitelji zemlje iz raznih vremena i prostora, različite dobi i zanimanja, koji su imali svoje ime i rod, svoje vrijeme i kulturu, ljudi koji su duže ili kraće boravili na ovom svijetu. Sveci ne pripadaju samo prošlim vremenima.

    I danas takve osobe žive među nama, stanuju u našoj ulici i rade u našoj ustanovi. Ne samo da su nam suvremenici nego ih susrećemo, a neki ulaze i u krug naših poznanika i prijatelja. Ivan u svome viđenju neba zaboravio je zemlju. Da, nitko nije svet prije smrti. No, uspijeva li nama uočiti takve osobe za koje ćemo tek sutra reći da su bili ljudi dobri i sveti? Ovi žive gdje i mi živimo, rade gdje i mi radimo, samo sve to čine na drugi način. Ovi obilježavaju naše vrijeme ostavljajući svoj duboki trag ljudskosti. Zašto ih ne uspijevamo uočiti i prepoznati? Možda zato što nisu na naslovnim stranicama, što nisu u medijima; ili zbog toga što nisu slavni, uspješni i bogati; možda zbog toga što ne nose velike uloge, što su im primanja mala, ili zbog toga što su takvi ismijani, sažaljavani, prezreni. A možda je krivnja i na njima samima jer žive jednostavno i normalno, ne smatrajući sebe da su dobri, sveti i uzorni. Dakako, ove osobe ne drže do svoga ugleda i nije im do reklame. Ne smatraju se bezgrešnima. Grešni su i ograničeni ljudi koji svoje svakodnevlje i velike nevolje žive oslonjeni na milost i milosrđe Božje. Peru  i bjele svoje haljine u krvi Jaganjčevoj.

    I uz cijenu vlastitog života oni ostaju uspravni i autentični ljudi, uvjereni i uvjerljivi svjedoci Isusa Krista. Oni s pravom mogu reći sa sv. Pavlom: Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak (Fil 1,21). Žive u slobodi i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, tako da njihov život ne može ugroziti ni biološka pa ni nasilna smrt. Smrt za njih nije odvajanje od ovog zemaljskog života, već smrt je odvajanje i udaljavanje zemaljskog života od Izvora života, od Boga darovatelja života. Suprotnost smrti nije besmrtnost, već istinski život. Istinski život može nedostajati onom koji je biološki živ, a može ga imati onaj koji je u grobu. Doista, živjeti bez poštenja, dobrote, pravde, solidarnosti, istine, vjernosti, opraštanja, ljubavi – znači biti biološki živ, a biti mrtav. Mrtvi smo ako nismo na strani istinskog života.

    Sveci nisu individualci i privatnici, već istinsko bogatstvo ljudskosti i vjere, dobročinitelji i svjedoci za koje se s pravom može reći da su najveće naše opće i zajedničko dobro. To su oni među nama, koji u Kristovim riječima blaženstava, Govora na gori, vide svoju osobnu iskaznicu. U njegovim riječima prepoznaju statut istinskoga života, najveći izraz humanosti, svetosti koju žive i utjelovljuju u naše crkvene i društvene odnose.

    Braćo i sestre, zasluga je ovih svjedoka što danas u našem svijetu ima još nade, jer ove osobe nadu svjedoče i žive i u beznadnim situacijama. Njima treba zahvaliti što u našem društvu ima zajedništva i solidarnosti, jer oni te vrednote svjedoče hrabro u našim podjelama i mržnjama. I mi sami, ne znajući, često idemo putevima koje su oni uz velike žrtve svojim svjedočenjem dobrote i pravde, mira i praštanja među nama otvarali. To su među nama one osobe koje se trude nadvladati u svome srcu ovisnosti - imati i posjedovati - a slijede izazov – biti - kroz svoju solidarnost i darivanje. To su oni koji se uspješno nose sa svojom strašću oholosti i umišljenosti. Onaj koji u sebi to nadvlada, taj ne može mrziti, jer Bog mu je u srcu, a Bog ne mrzi već ljubi. To su osobe pročišćena srca i duše, bez maski na licu i dvoličnosti u srcu. Čisti srcem žive transparentno i iskreno, sposobni su vidjeti i uvažavati druge u svojoj sredini, trajno i cjelovito. Čistoća srca daje pravu slobodu. A tko je takav nema potrebe oko sebe druge vezati i porobljavati. Nečisto srce nesposobno je ljubiti jer osobu pretvara i tretira kao predmet. Čisto srce je uvjet zajedništva, mira i  ljubavi. Čistoća srca jest Božji pogled na život i stvarnost, jest ne samo Božji pogled, već i naša mogućnost pogleda prema Bogu. Jer,blago čistima srcem, oni će Boga gledati.

    Svjedoci Govora na gori sposobni su trpjeti i do suza, ali ne gube onu nadu koja ne postiđuje i koja briše svaku suzu. Ovi svjedoci u našoj sredini prepoznaju gladne pravde i pravednosti i na tom putu aktivnog zauzimanja za društvenu pravdu, Kristov križ im nije nepoznat.

    Poštovana braćo i sestre, ono veliko mnoštvo nekada građani zemlje a sada radosni nebesnici koji iz glasa kliču Bogu, oni danas svoj glas upućuju i nekome drugome. Upućuju ga i nama, svojoj braći i sestrama koji smo na hodočasničkom zemaljskom putu. Dozivlju i podsjećaju nas: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: Djeca se Božja zovemo i jesmo. Kliču nam: Ljubljeni, već sada ste to i vi a još se ne očitova što ćete biti. Bit ćete njemu slični, vidjet ćete Ga kao što jest! Zar iz mnoštva glasova ne dopiru do nas posebno glasovi naših dragih i milih: Oca – majke, supruga – supruge, sina – kćeri, prijatelja – branitelja...? I naši sveti zaštitnici, čije ime nosimo, isto nam ovo poručuju.

    Sveti Pavao u posl. Korinćanima (2Kor 13,12), kaže da ih pozdravljaju Svi sveti tj, krštenici – vjernici iz grada Kolosa odakle im piše. Danas slaveći svetkovinu Svih svetih, ne samo svetih iz naših kalendara već svih onih od istinskog života, onih iz Božje knjige života, doista, braćo i sestre, pozdravljaju nas Svi sveti. A tko smo i gdje smo mi? Prepoznajemo li se i ima li za nas mjesta u onom velikom mnoštvu Svih svetih? Na ovo za svakog čovjeka nezaobilazno i osobno pitanje, govor neba je jasan: Djeca smo Božja. Ali, dakako, ovo dostojanstvo ovisi o našem odgovoru kojega dajemo ovdje i sada, kao građani i vjernici, u našem zemaljskom životu. Može li blagdan Svih svetih – viđenje neba – biti za nas i novo gledanje zemlje?  Neka nas današnje i trajno zajedništvo Svih svetih, nadahnjuje i prati na putu istinskog života, do konačnog ostvarenja dostojanstva našeg sinovstva, čiju radost već uživaju naši dragi pokojnici.

Svi Sveci i Svetice Božje, molite se za nas kome jedinom pripada, blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast, i moć i snaga, Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen!