Svetkovina Svih svetih

Braćo i sestre, u kršćanskoj kulturi današnji je dan i praznik – neradni dan i blagdan – slavlje Svih Svetih. Zato danas posjećujemo groblje – grad na periferiji grada, sa svojim ulicama i alejama – pored kojega svakodnevno u jurnjavi prolazimo. Ipak više puta preko godine nepredvidive smrti rodbine, prijatelja, poznanika, događaji koji nisu upisani u naš rokovnik dovode nas ovdje gdje ćemo i mi, jednom konačno zaustavljeni, biti doneseni i otpočinuti na svojoj novoj adresi. Dok sa svojim preostalim članovima obitelji i rodbine šapćemo svoje molitve i izričemo zahvalnost za naše mile i drage pokojnike kao i za tolike koji su nas zadužili, s iskrenim osjećajem prema živima i pokojnima, kroz sve to i u svemu tome, braćo i sestre, neizbježno nam se nameće ono normalno, ljudsko pitanje: Što je život? Koji je smisao života? Tko je čovjek? Tko sam ja?

Da bismo se vidjeli kakvi smo, svakodnevno zastanemo pred ogledalom. U prolazu provjeravamo svoj vanjski izgled, osobito naše lice. Dogodi nam se ponekad pred ogledalom u nijemom dijalogu sa samim sobom da nam se nametne iznenadno pitanje: Tko sam ja? Tko sam ja zapravo? Dakako, površno je ogledalo za tako duboko pitanje. U tren oka sve se zaboravi i sa odbjeglim, da ne kažem uplašenim pogledom, prelazimo na drugo, na stvari oko sebe. Moguće je potiskivati i bježati od sebe, ali ovo pitanje je staro i novo koliko i samo čovječanstvo. Doista, tko smo mi? Koji je smisao života kojega živimo, naših napora i truda, uspjeha i neuspjeha, ljubavi i mržnje, razočaranja i nade?

Evo nas danas, braćo i sestre, ovdje pred jednim drugim ogledalom. I grob je svojevrsno ogledalo. Nad njim, na svoj način, promatramo sebe, svoj život, svoje lice, dok mislimo na svoje drage pokojne. Tko su oni i gdje su oni? Zar prah i pepeo? Smrt, tama, ništa…? Ali, može li se čovjek dublje vidjeti u ogledalu groba? I grob, premda je ukopan u zemlju, ipak je tek samo površina.

I kad bi se kojim slučajem duže i ozbiljnije zadržali pred ogledalom doma i ovim ogledalom groba, pitajući se tko sam ja zapravo, vjerujem da sami na ovo pitanje ne bismo uspjeli dati pravi i istinski odgovor. Postoji li dakle ogledalo u kojemu mogu vidjeti sebe, svoje lice, svoj život i smrt, ogledalo cjelovite istine o čovjeku. Postoji, braćo i sestre! Postoji takvo ogledalo, ne površno, već neizmjerno; ne mrtvo, već živo ogledalo, radosno i sudbonosno moga identiteta, moga lica, osobe i osobnosti. U tome ogledalu vidim svoje dostojanstvo i gledam svoju budućnost. To ogledalo nam je darovano! Nije predmet, već osoba! Ime mu je Isus Krist! Isus Krist jest pravo ogledalo, slika – prisutnost Boga živoga. U njemu prepoznajemo sebe. Prepoznajemo svoj original. Ta stvoreni smo iz ljubavi na sliku Božju. Jer smo stvoreni iz ljubavi i s ljubavlju, zato je ljubav u nama ostavila svoj trag i same nas osposobila za ljubav prema njoj samoj, prema Bogu i bližnjima. Isus Krist ogledalo ljubavi Boga prema nama i nas prema Bogu, svojim životom, smrću i uskrsnućem u ljubavi svojoj posvjedoči tko smo mi zapravo: sinovi i kćeri nebeskog Oca, a međusobno braća i sestre, za vječnost stvoreni. Doista, braćo i sestre, nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (Dj 4, 12). Nema drugoga ogledala u kojem je odgovor na naše pitanje tko sam ja zapravo. Ta u njemu je spas, život i uskrsnuće naše.

U ovoj istini radosno kliče ono mnoštvo braće i sestara, o kojima nam govori knjiga Otkrivenja, koji su konačno ostvarili svoj život i vidjeli svoju sliku u originalu uskrsloga Gospodina. Amen. Spasenje (pripada) Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu (Otk 7, 10). A što je s nama hodočasnicima, možemo li i koliko smijemo već sada mi sebe prepoznati u istom ogledalu – Isusu Kristu. Tko smo mi zapravo dovikuje nam sv. Ivan: Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo. Ljubljeni, sad smo (već) djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti... Kad se (to) očituje bit ćemo Njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest (1 Iv 3, 1-2). Radosna je to i ohrabrujuća poruka za sve nas zemaljske hodočasnike, ali ne prema smrti, već smrtnih hodočasnika prema životu. Kao takve nije nas strah pogledati sebe u ogledalu doma ni u ogledalu groba. Jer i naš je život obilježen prijelazom – Pashom Isusa Krista raspetoga i uskrsloga.

Kao vjernici, u ogledalu Isusa Krista, i smrt gledamo u oči očima vjere i nade. Živimo u vjeri i nadi da smrt više nije posljednja stvarnost, nego ona ostaje iza nas, pred nama je radosna vijest života.

Ne ogledalo stvari, već samo osoba ogledalo – Isus Krist je odgovor na naše normalno i ljudsko pitanje tko smo mi zapravo. Ako pokušamo sebe gledati i tražiti samo u ogledalu stvari: bogatstva, novca, vlasti i imanja naći ćemo pogrešnu i lažnu sliku o sebi, karikaturu osobe. Kao takvi, zatvoreni u sebičnost pohlepe i požude nikada se ne bi mogli ogledati i prepoznati sebe u Isusovom govoru na gori. Ni ogledalo doma ni ogledalo groba ne potvrđuju takvo naše ja, već nas ogoljuju i upozoravaju na ozbiljnost života i konačne istine o nama.

Braćo i sestre, danas želimo iskreno vjernički vidjeti sebe, svoj život kao i svoje pokojne u ogledalu osobe Krista raspetoga i uskrsloga. Naši dragi pokojnici i svi sveti mogli bi nam bolje reći tko smo mi zapravo jer su svoje pravo lice već prepoznali u našemu Originalu. Svakako iz dimenzije svetosti i iskustva neba puno bi toga nama grešnima i ograničenima željeli poručiti: Slika ste Božja! Ne deformirajte je! Sinovi i kćeri ste nebeskog Oca! Budite braća i sestre međusobno! Isus Krist jest, ne samo original, već i Spasitelj naš!

I mi, braćo i sestre, našim dragim pokojnicima osjećamo potrebu danas priznati: Nismo znali da ćete nas iznenada napustiti. U nama je ostalo puno osjećaja, topline, neizgovorenih pohvalnih riječi i znakova pažnje za vas. Zavrijedili ste s naše strane puno više. Oprostite! Ostali smo vam dužni.

Da ne bismo stvorili takav dug i prema živima, poučeni dosadašnjim iskustvom, zar ne bismo trebali zaživjeti, u novom svjetlu života i suživota prema svojim članovima u obitelji, sredini i društvu, otkriveni odgovor na pitanje tko smo mi zapravo.

Dok izražavamo svoju zahvalnost našim pokojnima, a radost zbog naših živih, molimo Te Gospodine da svi mi jednoga dana prepoznamo svoje lice u Tebi i radosno kličemo s još većim mnoštvom svetih: Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast, i moć, i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.