Svetkovina Svih svetih

Svetkovina Svih Svetih i blagdan Dušnog dana vrijeme je iskrene zahvalnosti, molitve i sjećanja, susreta i dublje povezanosti s našim dragim pokojnima, prijateljima, poznanicima i sa svima koji su nas svojim životom zadužili. Među tolikima u prvom redu mislimo na naše branitelje. Istovremeno je to susret nas živih jer toliki se poslije dugo vremena ili po prvi puta susretnu u ove dane na groblju. U tim susretima otkrivamo ljudskost, blagoslov i radost života u kojemu stvari ne mogu zamijeniti osobe ni tržište zajedništvo. Prije svega ovi dani su povlašteno vrijeme i groblje je prikladno mjesto razmišljanja i susreta s našim Bogom kroz šutnju, zahvalu, molitvu, u jednom širem i cjelovitijem pogledu o našem životu i smrti, o onima koje volimo, društvu i budućnosti ovoga svijeta.

Braćo i sestre, živimo u okviru vremena i prostora. Koliko god taj okvir bio dug i širok, ograničeni smo. Neizbježna smrt prisutna je u našem životu. I koliko god emotivno doživljavali smrt dragih osoba, uvijek je to smrt drugih. Nitko nema iskustvo svoje smrti. Uvijek samo drugi umiru. Oni nas napuštaju. Odlaze. S njima se s tugom u srcu opraštamo. U bolnim trenucima rastanka pitamo se: Kamo odlaze? Je li ovaj rastanak vodi nekom susretu? Je li ovaj odlazak uključuje neki cilj – dolazak? Ima li za naš smrtni život nade ili smo prepušteni beznađu? S pravom se pitamo jer naslućujemo i teško prihvaćamo da je smrt mjera čovjeka. Čovjek je velik i vrijedan poštovanja, ne samo od rođenja do smrti, već ljudski život traži poštovanje i prije rođenja i poslije smrti. Trajno je to svjedočanstvo u svim kulturama i civilizacijama. Nada je dimenzija od koje je satkana naša duša. Nada nadilazi naše ograničeno znanje. Zato grobovi nisu samo rub – zid plača i tuge već prostor horizonta nade.

Braćo i sestre, na čemu se temelji ljudska nada da je smrt odlazak koji je usmjeren svom cilju i rastanak prema novom susretu? Na čemu se temelji naša kršćanska nada? Na nekoj općenitoj, neodređenoj nadi, želji ljudskoga srca? Kršćanska nada nije neka apstraktna, anonimna, bezlična mogućnost. Naša kršćanska nada nije nešto, već Netko – Osoba: Isus Krist je temelj i stvarnost naše nade. Da Krist nije uskrsnuo, samo ljudsko nadanje bilo bi toliko nesigurno jer ne bi postojao dovoljan razlog za što se zapravo opredijeliti: za nadu ili beznađe. Osoba Isusa Krista, Kristovo uskrsnuće, pobjede života nad smrću, izvor je i temelj naše kršćanske nade. Isus Krist je mjera i punina našega života. U svjetlu ove nade na kraju krajeva nisu važne godine, koliko dugo živimo, već koliko smo ljudi i koliko smo spremni za budućnost života? Jer je Krist pobijedio smrt i postao temelj naše nade, zato mi danas na dan Svih Svetih i uz Dušni dan, dakako, ne zaboravljajući smrt, slavimo život. Svetkovina Svih Svetih proslava je života jer vjerujemo u uskrsnuće mrtvih i život vječni. Zahvalno se sjećamo naših dragih pokojnika i svih onih koji su poslije zemaljskog ušli u nebesku puninu Uskrslog života. Ostvarenje njihova života u nebu proslava je ljubavi i milosrđa Božjega, Onoga koji je jedini svet i izvor svake svetosti.

Braćo i sestre, vratimo se našoj zemlji. Na zemaljskoj gori, Isus Krist, naviješta Kraljevstvo Božje, Božju novost među nama. Govor na gori – blaženstva, govore nam koliko li je Isus bio sretan – blažen u svome srcu kad je ovakve riječi imao na usnama. "Ta iz obilja srca usta govore"(Mt 12, 24). Blaženstva ne žele biti jedan način suprostavljanja mentalitetu svijeta već novi i stvarni put spasenja svijeta. Sveci su komentar blaženstava, svjedoci Kraljevstva Božjega u svojoj sredini. Ali blaženstva, nisu li previsoka, nepristupačna i neprohodna u našem svakodnevlju? Odgovor mogu nam dati oni koje danas slavimo. A tko su oni? To su osobe iz svakoga naroda, puka i jezika, iz svih kultura i vremena, svih zvanja i zanimanja, svih uzrasta i sa svih područja društvenog života. Među njima su male, neprimjetne, anonimne osobe koje su se nosile sa svojim problemima i žalostima, koje su se zauzimale za opće dobro, bile gladne i žedne pravednosti, ne samo za sebe nego još više za druge, to su progonjeni mirotvorci, to su oni koji su davali prednost ljudskosti i vrednotama pred egoizmom i pohlepom, to su oni koji su svojim čistim srcem uspijevali vidjeti ne samo bližnjega svoga, nego prisutnost Boga u svakom čovjeku. Sveci nisu neka daleka prošlost već su naši suvremenici: Ivan XXIII., Padre Pio, Majka Tereza, Ivan Pavao II., Ivan Merz, Alojzije Stepinac, Marija Petković, i toliki živući među nama. Dakako, nisu to bezgrešni, savršeni ljudi, već ograničene i grešne osobe koje oslonjene na ljubav i milosrđe Božje hrabro se nose sa poteškoćama, nepravdama, sa svojom i tuđom grešnošću, gradeći kraljevstvo Božje, odnose ljubavi, pravde i mira. "Njihovo je Kraljevstvo Božje" – govori Isus. Gospodin ga daruje, gradi i dijeli s njima. Ova riječ "njihovo" pretpostavlja da oni nisu neki stranci i došljaci, već ukućani koji se radosno i obiteljski primaju u zajedništvo vječnoga života.

Nismo li i mi već uključeni i pozvani biti među ovima kojima pripada Kraljevstvo Božje? Nismo li i mi pozvani na svetost? Zar nas na to ne podsjeća i sveti Pavao govoreći: "Više niste tuđinci, ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji"(Ef 2,19). A na drugom mjestu članovima Crkve piše: "Čuli smo za vašu vjeru u Krista Isusa i za ljubav koju gajite prema svima svetima poradi nade koja vam je pohranjena na nebesima" (Kol 1, 4-5). Pavao svetima naziva kršćane vjernike, one koji djeluju i svjedoče u svojoj sredini.

Poštovani vjernici, i mi smo sveti! Da, grešni ali sveti po milosrđu Božjem. Svetost je u nama poput zrna koje se zauzimanjem za bližnje i svjedočenjem pravde, mira i ljubavi, razvija i raste, do mjere uzrasta punine Kristove koju ni smrt ne može spriječiti. Naše dostojanstvo i poziv na svetost izvrsno je shvatila i mudro odgovorila već kao djevojčica sveta Mala Terezija. Upitana što u životu želi biti, reče: Želim biti svetica! Njezin odgovor je kod prisutnih izazvao glasan smijeh a nekima je bio povod za ozbiljno razmišljanje. Ne samo da smo već u zemaljskom životu pozvani i obilježeni svetošću nego smo već sada djeca Božja. Tu svijest nam doziva i sv. Ivan u drugom čitanju: "Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac; djeca se Božja zovemo i jesmo...Sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo biti... Kad se očituje, bit ćemo Njemu slični jer vidjet ćemo Ga kao što jest" (1Iv 3, 1-3). Doista, naš odlazak i opraštaj s ovoga svijeta ima svoj konačni dolazak i radosni susret. Nebeski Otac kao roditelj prima nas s ljubavlju; "Bit ćemo Mu slični". Ljubav nas drugima čini ne samo bliskima već i sličnima; "Vidjet ćemo Ga kao što jest".

Kojeg li sudbonosnog i radosnog dolaska i susreta! Gledat ćemo Ga oči u oči! Naše srce još nije tako čisto da Boga možemo gledati. Mi vidimo ograničeno samo do horizonta smrti. Ali stvarnost i budućnost života nisu određene našim pogledom već pogledom Božje ljubavi. Očeva ljubav će nas svojim pogledom ne samo preporoditi već svojom životvornom toplinom i zagrliti. Braćo i sestre, o kako je važno, s kojim iskustvom i raspoloženjem, s kakvim životom se opraštamo od zemaljskog putovanja, idući u susret licu i pogledu svome Bogu Ocu? O tom neizbježnom, sudbonosnom ali radosnom našem susretu želi pokušati izreći osjećaje jedna pjesma:

"Pitam se što ću reći
kad se budemo gledali oči u oči, ja i Ti,
hoću li moći izdržati,
pitam se što ću reći
kad se budemo sreli oči u oči, ja i Ti,
jedan čovjek i njegov Bog.
Kad se budemo gledali oči u oči,
kad se budemo sreli ja i Ti,
sjeti se da sam samo čovjek,
sjeti se da sam samo čovjek,
a Bog da si Ti, a Bog da si Ti"

S pravom, braćo i sestre, kada netko završava svoj zemaljski život, na rastanku, smijemo mu reći: Doviđenja! U našem zemaljskom životu ima rastanaka, u kojima sa sigurnošću ne možemo reći doviđenja, jer se možda više nećemo susretati. Ali za svaki poslijedni oproštaj na grobu, postoji jedno sigurno doviđenja – do ponovnog viđenja. Stojeći danas zajedno uz obiteljsku grobnicu, dok se sjećamo i spominjemo naših dragih pokojnika, čvrsto se nadamo radosnom i zajedničkom susretu sa svima njima i našim Ocem nebeskim.

Neka nas ova uskrsla nada života, te zagovor i primjer Svih Svetih učini svjedocima blaženstava u našem svakodnevlju, kako bismo postali oni kojima pripada Kraljevstvo Božje u zajedništvu Svih Svetih.