Svetkovina Velike Gospe

"Usta Marija i pohiti … Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu".
Braćo i sestre! Na svetkovinu uskrsnuća blažene Djevice Marije dušom i tijelom uznesene u nebo, u evanđelju susrećemo Mariju na njezinom povijesnom pohodu iz nazaretskog doma Zaharijinoj kući. Uz blagoslovni pozdrav "Šalom!" na pragu Zaharijinog doma, upita Marija Elizabetu "Kako si?". Razdragana Elizabeta zaboravlja sebe i svoje poteškoće, od iznenađenja i radosti progovara: Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. (Lk 1, 42-44).

I ja rado pozdravljam vas, draga braćo i sestre, okupljene danas u našem svetištu Gospe Sinjske. Srdačan pozdrav vama, braćo franjevci, čuvari svetišta Gospe Sinjske, oče gvardijane i oče župniče, poštovani dekane i braćo svećenici u koncelebraciji. Isto tako pozdravljam gospodina gradonačelnika, sve uvažene predstavnike državnih vlasti, hrvatske branitelje i njihove obitelji, ponosne alkare, sve Gospine hodočasnike, kao i sve one koje nosite u svome srcu.

1. Dakako, završila je blažena Djevica Marija svoje zemaljsko hodočašće. Mi častimo grobove i relikvije svetih apostola, no povijest ne poznaje i ne posjeduje relikvije blažene Djevice Marije. Od početka, kršćani Istoka i Zapada kao prvi događaj vezan uz Gospu, slave Marijino Uznesenje dušom i tijelom u nebo. Slave njezino uskrsnuće na radost neba i zemlje.

Iz potpuno ostvarene uskrsne dimenzije njezina života, oslobođene ograničenosti vremena i prostora, majka Marija danas i nama dolazi ususret, pozdravlja i pita sve nas: "Kako si?" Nije to uobičajeno, površno pitanje, već majčinsko, blisko, toplo. Pita okom i srcem, želi vidjeti i čuti glasove radosti i nade, tjeskobe i žalosti svoje djece. Pita nas ona koja nas je pod križem primila i rodila, ona koja sada svoje nebesko majčinstvo još dublje veže uz nas, svoje sinove i kćeri.

"Kako si?", pita nas ona koja je bila učenica i učiteljica vjere; ona, u čijem je srcu i domu boravila Riječ Božja - Isus Krist, začetnik i dovršitelj naše vjere, po kome smo kršćani sa željom da to još više budemo.
Pita nas majka, koja dobro znade da je ljudski život poput putovanja na uzburkanom moru povijesti, gdje nije uvijek lako biti i izdržati. Puno je oluja, tama, noći, izazova, pitanja, ponuda, patnja, nepravdi, rana na duši i tijelu. U moru poteškoća i voda zna doći do grla. U nesigurnosti i ugroženosti, pokušavamo tražiti svjetlo i usmjerenje. Na pozornici života pojavljuju se neka svjetla, ali često su to zvijezde osvijetljene prividnim svjetlom umjetnih reflektora. Kad se svjetla ugase, onda nastaje veća praznina i tama.

2. I Apokalipsa na simboličan način upozorava na Zmaja - prisutnost tame i zla. Svjedoci smo zavedenosti i opasnosti zla kako u povijesti, tako i u našoj stvarnosti. "Zmaj stade pred ženu koja imaše roditi" (Otk 12, 4), da dijete proždre prije njegova rođenja. Svojim varkama ovisnosti, laži, krađe, kriminala, nasilja, droge, alkohola, podjela i razvoda, erotiziranog mentaliteta, pedofilije, egomanije želi osvojiti i sve rođene od žene.
Pobačaj i eutanazija, nepravde i podjele su doista u režiji Zmaja. Nikakvo čudo da djeca zavedenih roditelja, onih koji su u svoje vrijeme prihvatili abortus, danas uzvraćaju i prihvaćaju eutanaziju. Zmaj i kad priskače tobože u pomoć, nudeći svoj čamac za spašavanje, nije dobronamjeran. Mnoge potapa i davi u čaši, a neke s obećanim krilima prema raju, strmoglavljuje u dubine. Itekako je zainteresiran i za društvene i kulturne institucije, kao i za razum, savjest i srca ljudi.

Zbog toga nas Marija pita: Kako si?, Možeš li?, Kako se nosiš?, Uspijevaš li se održati? Da, braćo i sestre, pogađa nas i opterećuje nas puno toga u našoj sredini. Tko to od nas ne analizira, ne kritizira, ne upire prstom tražeći krivce i odgovorne za stanje u društvu? Jadikujemo i s istomišljenicima optužujemo one druge, opravdavajući sebe. Uvijek je netko drugi odgovoran za stanje i rješenje. Zar je stoga čudno da pripadamo najbrojnijoj stranci u Hrvatskoj - bezbojnoj stranci "jadikovanja i kukanja"?! Riječi majke Marije Kako si?, žele nas podsjetiti na mogućnost da mi budemo svjetlo u tami.

3. Na uzburkanom moru naše povijesti, blaženu Djevicu Mariju nazivamo Zvijezdom mora. Ona, majka Riječi Božje i naša Majka, prva je od nas uznesena dušom i tijelom u nebo i postala svom putničkom narodu, znak utjehe i sigurnost nade. Njena uskrsna ostvarenost je i naša budućnost.
Otajstvo, snagu i ostvarenost te budućnosti na slikovit je način izrazio ruski pisac i filozof Solovljev slikom dijamanta. Naime, po svome kemijskom sastavu, dijamant je isti kao ugljen. Svjetlo je bitno. Međutim, dok ugljen samo upija svjetlo, ne propušta ga, gasi ga u sebi, dijamant ga prima i dalje širi. Ljepota dijamanta nije u vlastitosti njegova sastava, jer je isti kao i tamnog ugljena. No, ni bogatstvo dijamanta ne ovisi samo o svjetlu, jer i na ugljen pada svjetlo, ali bez promjene. Bogatstvo i ljepota dijamanta plod je otvorenosti i prožimanja svjetlosti, a ujedno i osvijetljene materije, koja ga sada očituje u svojoj sredini.

4. Svjetlo nikada ne analizira, već svjedoči i mijenja tamu. Izvor našega svjetla i nade jest Mlado Sunce s visine, koje osvjetljava tamu povijesti i samu tamu groba i smrti. Braćo i sestre, i u nama krštenicima već je na djelu isti proces: otvorenost naše ljudske grješnosti i darovanost Božjoj milosti. Ovom svjetlu otvorene su tolike osobe u našoj sredini, bračni drugovi, obitelji, mladi i stari, anonimni i nositelji društvenih uloga, tihi svjedoci koji su nam usmjerenje i ohrabrenje na našem zemaljskom putovanju. To su oni koji primiše svjetlo vjere, nade, ljubavi i koji ga odražavaju i svjedoče u svojoj sredini, osobito otvorenošću životu. Drago mi je ovdje navesti dio pisma koje sam primio ovih dana. Jedan bračni par, uz događaj krštenja svoga djeteta, ovako piše:

”Mi smo katolici, Hrvati i potječemo iz takvih obitelji. Naša je situacija društveno i financijski, hvala Bogu, dobra. Upravo nas vjera u Boga vodi kroz životne izazove bez iracionalnih strahova. Imati četvoro djece u današnjem društvu, nažalost, nije nimalo 'in', pogotovo ako ste, kao što smo mi, intelektualci, na uglednim i dobrim poslovima, s karijerama pred nama… Neki su naši poznanici skoro sa žaljenjem nad nama komentirali činjenicu da ćemo, eto, imati četvero djece… Oni u tome vide samo patnju i odricanje od ovozemaljskih blagodati. Djeca su najčešće smetnja u maksimalnom uživanju u istima.

Naše su životne vizije i prioriteti posloženi ipak malo drugačije. Neizmjerno je bogatstvo koje imamo slušajući dječji smijeh, pitanja i razgovore, prolazeći s njima dane odrastanja i nikakva druga ovozemaljska blagodat se s time ne može mjeriti. Svakodnevno zahvaljujemo Bogu na daru djece…” Ovo je stvarna himna Lijepoj našoj! U ovom zboru je melodija života i budućnosti naših domova i domovine Hrvatske.
Svjetlo Božje ljubavi i primjer života ovoga bračnog para, ali i tolike braće i sestara, poziva i ohrabruje nas da ne klonemo, da se ne zatvorimo, da ne postanemo tamni ugljen - fosili života. Egoistično zadržavanje svjetla samo za sebe ne darivajući ga drugima, gasi život i nadu u budućnost. Slika dijamanta izražava ljepotu života, slavu i dostojanstvo čovjeka. Po svojoj naravi, čovjek teži za slavom. Ponekad na pogrješan način, pod svaku cijenu. U broju svojih cipela ne osjeća se dobro, a koračati mu je dalje i više. Međutim, ponižavajuće je kad se predaje duša i prodaje tijelo za kratkotrajnu slavu, vlast i čast.

5. Samo je Bog dostojan slave i hvale. Upravo je riječ slava u Bibliji riječ za Boga. Ali, Bog svoju slavu ne želi sam za sebe, dijeli je s nama. Za slavu smo stvoreni i određeni. Svjesni toga, i onomu koga pratimo na vječni pokoj znamo reći: slava mu! Tako govorimo i kad čovjek više sliči ugljenu! Smrt je neizbježna za svakoga čovjeka. Na tu ljudsku neizbježnu sudbinu u poganskom Rimu, podsjećalo se slavne osobe u najsvečanijem trenutku proglašenja titula, pobjeda i zasluga.

Prigodom dodjele ordena i odličja onima kojima su se podizali slavoluci, na dan svečanosti, jedan sluga držeći u ruci lovorov vijenac, i idući iza slavljenika, stalno je ponavljao ove riječi: memento mori, memento mori! Sjeti se da ćeš umrijeti! Istina je to, ali ne potpuna.
6. Naime, smrt je neizbježni zid pred kojim se zaustavlja svaki zemaljski život. Ipak, mi kršćani u vjeri nadilazimo ovu ljudsku, da ne kažem pogansku logiku, svojevrsnu opomenu: memento mori! U svjetlu Radosne vijesti Boga ljubavi koji radi nas i radi našega spasenja čovjekom posta, od toga, za čovjeka najradosnijeg događaja, ovaj memento ostaje, ali dobiva posve drukčiji smisao: Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Ne više opomena, već radosna poruka! Ne crni ugljen, već transformirani u dijamant, naša je budućnost. Bog, izvor života, izvor je i slave. Nas, svoje sinove želi uvesti u svoju slavu. Zato je čovjekom postao, ponizio se do dna križa, smrti i groba, da nas uvede u slavu Kristova i našega uskrsnuća. Koliko je samo snažan, slavan i istinit Kristov križ?!

"Bez poniznosti i skromnosti nema uspjeha ni slave", rekoše neki dan trener i igrači najslavnijega kluba. To mi priznajemo svakodnevno molitvom pozdravljajući Djevicu Mariju, moleći da po muci Kristovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo. Bez žrtve i ljubavi nema pravoga uspjeha na razini osobnog i društvenog života. Osobito ovo vrijedi za bračno i obiteljsko zajedništvo. Nikakvo čudo da brak takozvanih slavnih, često zbog nedostatka žrtve, skromnosti i poniznosti, neslavno završava. Egomanija poništava drugoga pretvarajući ga u sredstvo svoje slave i užitka. "Dok meni ide dobro s tobom, i dok se ja osjećam dobro, bit ćemo zajedno, inače mi ne trebaš!" A gdje je ono "obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, ljubit ću te i poštovati u sve dane života svojega"? Nažalost, to je slučaj svih onih koji u svome egoizmu ostaju na razini sebičnosti ugljena, a ne dijamanta koji i prima i daruje sebe.

7. Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Svima nam je potrebno rasti u svijesti i dostojanstvu kršćanske poruke nade i života. Iz iskustva svoje radosti, sv. Pavao u poslanici Efežanima podsjeća nas da smo stvoreni, spašeni i proslavljeni na hvalu slave Božje milosti (usp. Ef 1, 6.12.14.).

Gloria Dei homo vivens - slava je Božja živi čovjek, veli sveti Irenej. Ovo je čovjekovo konačno i najveće dostojanstvo. Pozvani smo već ovdje i sada svjedočiti, odražavati u životu i na licu slavu Božju u svakodnevnim odnosima i društvenim ulogama, gradeći pravednije zajedništvo i opće dobro svih ljudi.

Vremenitost i vječnost, nebo i zemlja, duša i tijelo, život i vjera, ljubav prema Bogu i bližnjemu, više se ne mogu rastavljati bez posljedica. Kad god je čovjek iz svoga života pokušao udaljiti Boga, sam čovjek je najgore nastradao. Sjetimo se strahota i tragedija sva tri ne tako davna pokušaja bezboštva, fašizma, nacizma i komunizma. Koje li katastrofe i sramote za ljudski rod!
Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! ÄŚini nas odgovornima i zauzetima ovdje i sada u perspektivi vječnosti; ohrabruje nas u svjetlu vjere i uskrsne nade; oslobađa nas straha smrti, pa i od moderne pojave straha od života. Kristov vjernik nije razočaran i sit ovoga života, već radosno teži za njegovom puninom. Ta punina nam je darovana u Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, božanskom svjetlu koje osvjetljava sve tame i noći ljudskoga srca.

8. Braćo i sestre! Novost pretvaranja ugljena u ostvarenje dijamanta započinje darom Kristova prosvjetljenja koje je po krštenju već na djelu u nama. Događaj svetog krštenja oci su nazivali naše malo uskrsnuće. Zato dar krštenja nije tek jedan biografski podatak prošlosti. Ako bi to bio slučaj, ostali bismo poput ugljena: površno osvijetljeni, a ne prožeti i propusni za svjetlo! Primili bismo milost, ali bismo je ugasili u svome životu. Novi život po krštenju dinamična je stvarnost po kojoj smo suukopani i suuskrsli, duboko povezani s Kristom, njegovim životom, križem i uskrsnućem. Od sada i naše umirati - ono svakodnevno, kao i ono neizbježno konačno zemaljsko, jest za život vječni! Spomeni se da ćeš živjeti! Memento vivere!

Isus Krist, prvorođenac usnulih, začetnik je Ĺ˝ivota i novi Adam. Pozvani smo "odložiti" prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine (Ef 4, 22-24), da nam Krist bude bogatstvo slave; da Krist prebiva u srcima našim; da mognemo spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu.

9. Ograničeni čovjek sa svojim razumom, dolazi do granica. Tamo gdje je za razum tama, dalje ne ide i ne vidi. Vidi i ide dalje vjera i ljubav. Za vjeru i ljubav, onaj granični zid smrti postaje proziran i prohodan do cilja. Ako nas, ograničene i smrtne ljude, konačna spoznaja i ostvarenje našega života nadilaze, ne nadilaze onoga koji je Stvoritelj i Otkupitelj svijeta i čovjeka. S povjerenjem u njegovu božansku ljubav, mi kršćani vjerujemo u Kristovo uskrsnuće!

Vjerujemo u Marijino Uznesenje dušom i tijelom u nebo! U toj istoj nadi vjerujemo u ostvarenje i našega života i cjelokupne povijesti. Naš je Bog, Bog živih! Naša vjera i nada ne govore nam samo o onoj konačnoj budućnosti, već vjera i nada su osobni poziv i ohrabrenje za naše odgovorno življenje u sadašnjosti. Jer samo perspektiva vječne budućnosti otvara i omogućuje perspektivu i naše zemaljske budućnosti.

10. Zato ovo majčino "Kako si?, nije uobičajeno pitanje trenutka, već zahvaća dublje i šire. Svakako, odnosi se na zdravlje, uspjeh, zaposlenje, primanja, kredit… Ali, uključuje i zdravlje naše duše, odnose u braku, obitelji i na radnome mjestu.

Majčinskom brigom i toplinom to se pitanje pretvara u svijest dostojanstva sinovstva, rađanja i ohrabrenja novog čovjeka u nama. Svojim milosrdnim pogledom naša Gospa Sinjska nas želi potaknuti da molitva bude prisutnija u našem životu; da radosno nedjeljom sudjelujemo na euharistijskom slavlju; da pristupamo sakramentu pomirenja i pomirenje pružamo drugima; da budemo otvoreni životu, odgovorni u svojim ulogama, solidarni s potrebnima.

Na majčino pitanje "Kako si?", neka svatko odgovori iskreno, sinovski, iz svoje osobne i bračne, obiteljske i društvene stvarnosti. Majko Marijo, hvala ti na susretu! Pomozi nam, molimo te, da naše kuće pretvorimo u domove i kolijevke života, da bismo hrvatskom tijelu, osobito mi kršćani, svojom vjerom i nadom, odgovornošću i solidarnošću, dali i dušu na putu tvoga i našega Uznesenja dušom i tijelom u nebo.

Majko, Tvoji smo! Dobri smo, ali i slabi. Pomozi nam biti boljima. Amen!