Uskrsne propovijedi

Braćo i sestre!

Suvremeni čovjek zapadnog kulturnog ozračja uopće ne krije da je u mnogočemu baštinik grčko-rimske kulture i civilizacije, grčko-rimskog gledanja i poimanja života i njegovih tijekova. Nije stoga nimalo čudno da se i danas svatko tko želi progovoriti i govoriti o Kristovu uskrsnuću od mrtvih lako nađe u poziciji gorljivog navjestitelja Kristova uskrsnuća, apostola Pavla na atenskom Areopagu. Dok je Pavao govorio Atenjanima o bogovima koje su štovali, pa i o nepoznatom bogu kojemu su iskazivali štovanje upravo kao nepoznatom, oni su ga rado  slušali, a vjerojatno mu i pljeskali u znak odobravanja. Ali kada je prešao na govor o uskrsnuću od mrtvih, kada im je htio navijestiti Krista razapetog, umrlog i od Boga uskrišenog, brzo su reagirali onom gotovo već poslovičnom izrekom: ne luduj, Pavle, o tome ćemo te slušati drugi put. Govoriti o uskrsnuću od mrtvih onima koji računaju samo s osjetilima vida, sluha, opipa i okusa, onima koji sve svoje spoznaje temelje samo na mogućnostima razuma, spekuliranja  i otkrivanja uzročno-posljedične veze, doista je čudan, pa i lud govor. Govor o uskrsnuću iskustveni je govor integralnog i potpunog čovjeka u svim njegovim slojevima i dimenzijama, govor je to čovjeka koji je, istina, uronjen u obzorja ovoga svijeta i njegove datosti, ali koji je otvoren i Božjim obzorjima, novosti života u Bogu koji nam je u Kristu objavljen i omogućen. Naviještati uskrsnuće znači biti otvoren i prihvaćati Božju novost, onu novost koja nikako nije izvodiva iz čisto povijesnih uvjeta, novost koja se može primiti samo kao Božji dar.

    Kristovo uskrsnuće i govor o njemu, braćo i sestre, nadilazi okvir našeg neposrednog iskustva te nas i sama riječ uskrsnuće stavlja pred i u cjeloviti okvir zbilje. A rijetko će netko pametan zanijekati da zbilja u svojoj cjelovitosti  ima i one dubinske dimenzije prema kojima se čovjek trajno propinje, za kojima vječno traga i pred kojima spontano doživljava da mu ograničeni i kratki ljudski život nije dostatan za njihovo pronicanje, štoviše da ni čovječanstvo u cjelini, gledano i horizontalno i vertikalno, ne može sagledati ni iscrpsti otajstvo cjelokupne zbilje. Pronicanje u ovo otajstvo Božji je dar svima onima koji su mu iskreno otvoreni i koji priznaju svoju ograničenost i nesposobnost pred njim, unatoč svim tehničkim i civilizacijskim dostignućima. Ovo otajstvo zrači svoje silnice koje se u prostorno-vremenskim okvirima uočavaju kao znakovi vremena i o kojima se kao znakovima koji rasvjetljuju našu stvarnost treba i  progovarati.

    Vjera u Uskrsloga oslanja se na naše osobno iskustvo, ali još prije toga ona nam je posredovana. Ne govorimo uzalud o Apostolskom, a onda i o Nicejsko-carigradskom i nekim drugim izričajima vjerovanja. Naša vjera utemeljena je na apostolskoj vjeri, od njih nam je posredovana. S pravom reče naš pokojni kardinal Franjo: "Ja Franjo vidio sam Uskrsloga. Vidio sam ga očima Apostola." Mi gledamo njihovim očima, bez obzira kako mi vjeru povijesno prericali i drukčije izražavali. A oni su u svojoj vjeri osvjedočeni upravo od Onoga s kojim su se družili, čija ih je sramotna smrt zbunila i izbacila iz dotadašnjih uvjerenja, od Onoga čije uskrsnuće i uskrišenost ispovijedaju. Put do ove vjere i rast u njoj nije bio nimalo lagan, a puno je teže bilo o njoj svjedočki progovoriti svijetu. Bio je potreban i vremenski odmak i kritičnost, bila je potrebna i retrospektiva da su mogli poput Petra iz današnjeg odlomka iz Djela apostolskih javno reći i posvjedočiti: uistinu shvaćam da Bog nije pristran, da On svima nudi radosnu vijest mira po Isusu Kristu koji je Gospodar sviju.

    Ako se nadovežemo na evanđeoski odlomak Petrova i Ivanova dolaska na prazni grob u uskrsno jutro, njihove uvjerenosti da ga je Bog uskrisio od mrtvih, odakle onda Petru ovo «uistinu shvaćam», ili, parafrazirajmo: tek sada shvaćam Božje djelovanje, tek sada znam, čvrsto sam uvjeren i svjedočim da je onaj Razapeti od Boga postavljen za suca živih i mrtvih? Ivan nam je nagovijestio to shvaćanje, a Petar nam ga  razotkriva. Ivan je zaključio svoj izvještaj o uskrsnuću  da još ne bijahu razumjeli Pisma da Isus mora uskrsnuti od mrtvih, a Petrov nastup razotkriva da je sada jako dobro razumio Pisma, da je u svjetlu Božje riječi koja tumači povijest i njezina događanja uspio povezati niti i u Onome s kojim se družio i prijateljevao uspio je prepoznati od Boga proslavljenoga i Bogom potvrđenoga graditelja i dovršitelja ljudske povijesti. U svjetlu Pisma Petar je u Isusu iz Nazareta prepoznao i doživio Pomazanika Duhom svetim i snagom, Onoga koji je prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima đavao bijaše ovladao; prepoznao je Emanuela i Bogom postavljenoga suca živih i mrtvih.

    Vjera u uskrsnuće ne može i ne smije zaobilaziti i zaobići povijesno iskustvo. Tako je bilo u slučaju Petra, a, poštovani prijatelji, tako je u slučaju svih nas. Ljudska zbilja u svojim svijetlim i tamnim stranama,  povijesna egzistencija u njezinoj ranjenosti, nemoći, bolesti, u njezinom grijehu i podvrgnutosti silama zla, preduvjet je ispovijedanja Božjega uskrisiteljskog zahvata, razumljivo osvijetljena  svijetlom Božje riječi koja zahvaća našu zbilju, promatra je pod optikom Božje zauzetosti. Bez ove optike i bez iskustva stvarnosti u njezinu svjetlu, ostajemo u svojim grobovima, u svom čisto i samo zemaljskom obzorju, a kao takvi bit ćemo umrtvljeni u onim najplemenitijim ljudskim mogućnostima. S pogledom na Boga usvajamo i cjelovit pogled na čovjeka; otvaranje Božjim obzorjima beskraja i vječnosti mijenja i naše mišljenje i osjećanje i djelovanje, mijenja međuljudske odnose, način shvaćanja i razumijevanja svijeta, povijesti i svega što se događa. Pogled na Boga ne zanemaruje niti preskače, kako bi neki htjeli, ono naše svakodnevno. U onome što je  obično i svakodnevno, što je kao pretposljednje vrijedno i nezaobilazno takav pogled otkriva i znakove Božje završnice, znakove koji prosvjetljuju i unose radost u ono nad čime u čisto ljudskim obzorjima, i u najrazvijenijem ateističkom humanizmu, možemo samo plakati.

    Kristovo uskrsnuće, poštovana braćo i sestre, svakako je blagdan radosti koja oplemenjuje ono naše svakidašnje, naš ljudski rad i napor za ostvarivanje ljudskosti, za pravi kršćanski smisao, za ono što se zove društvena pravda, društvena ljubav, istina i mir. U Kristovu uskrsnuću sve se ove vrednote pojavljuju kao Božji dar, kao skup dobara koja su potrebna čovjeku u povijesti, ali koja uvode u vječnost. Bez ove dimenzije ostvarenosti u Bogu, svaki mir i sigurnost postaju narušeni, nagriženi prolaznošću i ništavilom, a svaki ljudski angažman spojen sa žrtvom i samoodricanjem postaje besmislen i mjeren samo novcem, zaradom, političkom moći, ugledom i čašću. Radost je istinska tek onda kada joj je zagarantirana vječnost.

    Vjera u uskrsnuće ne odvraća čovjeka od stručnosti i savjesnosti u izgradnji ovoga svijeta. I kršćanin kao i ostali sudionici u proizvodnji, raspodjeli i potrošnji zemaljskih dobara nastupa i mora nastupati zauzeto i odgovorno.  Njegova je posebnost jedino utemeljenost na životu, djelu i uskrsnuću Kristovu u ovoj zauzetosti, utemeljenost koja obasjava novim svjetlom svaku zauzetost za opće dobro, a može roditi i nove kreativne oblike ljudske solidarnosti i karitativnosti. Kršćanska motivacija, inicijativa i oslonjenost na svrhovitost svih stvari u Bogu po Isusu Kristu ne unosi nikakav nesklad u društvene odnose, štoviše oplemenjuje ih moralnošću, vjernošću Kristu, pa ako treba i kritičnošću, konstruktivnom kritikom, a ne kritizerstvom.

U svjetlu Krista koji je uskrsnućem od Boga postavljen za suca živih i mrtvih, a u izvorniku za suca stoji grčka riječ krites, odakle i riječ kritika, kršćanin konačni sud prepušta Njemu, svjestan svoje nedoraslosti, parcijalnosti, pristranosti i raznih drugih zapreka u cjelovitoj prosudbi. Ali prepuštanje konačnoga suda Kristu ne znači da se kršćanin odriče procjene ljudi i njihovih postupaka, da nema kriterija po kojem ispravno uočava, procjenjuje i prosuđuje stvarnost. Vjera u uskrsnuće i oslonjenost na završnicu u Bogu ne baca u ravnodušnost. Za nju nije sve jednako dobro ili jednako zlo, za nju je kriterij i mjerilo svake prosudbe i suda upravo Uskrsli koji je neodvojiv identitetom i djelovanjem od zemaljskog Isusa. A Isus nas najprije upućuje na samokritičnost, jer s njom i po njoj najbolje ćemo moći prosuditi i druge i sva povijesna događanja. U uskrsnom svjetlu i radosti kršćanin je najprije samokritičan, a onda i dobar prosuditelj, sudionik i usmjerivač povijesnih događanja.

    Apostolsko poslanje Crkve u svjedočenju za Kristovo uskrsnuće, vjera i osvjedočenost njezinih članova u  novi život krštenika koji se ostvaruje dosljedno Isusovu Evanđelju ne može ne biti služenje općem dobru cjelokupnog društva, još šire, čitavoga čovječanstva. Istina, i kršćani su svjesni mnogih zapreka ostvarenju pravednijeg i humanijeg ljudskog društva, svjesni su poteškoća u življenju novoga-uskrsloga života u povijesnim uvjetima, svjesni su onoga što sv. Ivan naziva «grijeh svijeta», ali isto tako kršćani su uvjereni i osvjedočeni da Jaganjac Božji, Krist Gospodin, svojom moći i uskrsnućem oduzima, odnosi grijeh svijeta, da otvara putove i daje snagu za življenje slobode djece Božje. A bez ovoga uvjerenja i djelotvornog življenja slobode djece Božje svijet će sigurno ostati u grijehu svojih struktura i u strukturama grijeha, kako god  ih mi nazivali i uz koje god ih područje življenja povezivali. Bez osvjedočenosti u novost uskrsloga života kao punine ljudskog ostvarenja Božjim zahvatom i darom, bez gledanja na život kroz prizmu Kristova proslavljenog Bogočovještva, teško se može ispravno promicati i štiti život, teško ga se može ispravno vrednovati i usmjeravati. Po Kristu i u Kristu je jasno da život ima završnicu u Bogu, da je ta završnica definitivna i da ne podliježe nikakvim reinkarnacijskim procesima, da u njoj mržnja i zloba, mrak i očaj, koristoljublje i profiterstvo i mnogo toga drugoga što karakterizira i određuje stari život nema budućnosti. Uskrsni je svijet posve drugoga reda i roda. To je svijet iskustva preobilne obdarenosti iz koje se i u povijesti može živjeti pod znakom darivanja i sebedarivanja sve do smrti.

    Braćo i sestre, nesigurnost i nejasnoća u pogledu nas i naših namjera, ono što obilato obilježava naše vrijeme i prostore, otklanjaju se jedino oslanjanjem na snagu Uskrsloga, snagu koja je već djelatna u povijesti i koja preobražava povijest u događanje po Božjoj mjeri. Ta snaga uskrsava u nama zdravu kršćansku kritičnost, budi volju za prolazom svijetom čineći dobro, raspiruje želju da svjedočimo Krista kao jedinoga suca živih i mrtvih, udaljava nas od čisto ljudskih i prizemnih prosudbi, upućuje nas da se ne oslanjamo samo na vlastita osjetila, nego i na iskustva drugih i na integralnu viziju stvarnosti. Snaga uskrsloga sposobna je okrenuti tijek povijesti i usmjeriti je u sigurnu luku spasa.

    A kapetanu broda koji ne zna u koju luku treba pristati, govorio je mudri Seneka, nijedan vjetar nije povoljan. Poznavanjem luke svi vjetrovi, pa i oni koji na prvi mah izgledaju štetni, mogu biti iskorišteni u brži i sretniji pristanak. Treba samo znati vješto manevrirati jedrima.

Uskrsnuće je, poštovani prijatelji, luka spasa koju je Bog u svom spasiteljskom planu namijenio čovjeku. Vjetrom svoga Duha On ne prestaje davati snagu našim jedrima, ali na nama ostaje kako ćemo njima upravljati i hoćemo li sretno uploviti. Ispravno usmjereno jedro svakoga pojedinca i vještina onih na koje pojedinci prenose ulogu koordinatora plovidbe kroz povijest osigurat će brodu, pa i brodu koji se zove hrvatska obiteljska, župna ili društvena stvarnost, sigurno uplovljavanje u luku proslavljenog zajedništva s Bogom. Da, samo to je važno, kako reče i naš pokojni kardinal Franjo.

    S ovim mislima svima vama, a posebice vama, braćo i sestre, nemoćni i patnici, koji na svom tijelu nosite biljege Kristove i koji zbog nemogućnosti aktivnog sudjelovanja u misnoj proslavi Kristova uskrsnuća pokušavate putem televizijskog prijenosa iskusiti i doživjeti to otajstvo,  želim sretan i radostan Uskrs! Želim vam trajna životna uskrsavanja do onog konačnog i radosnog u zajedništvu s Uskrslim i proslavljenim Kristom.  AMEN!