Raspored sv. misa

Nedjeljom u župnoj crkvi u 8.30 i 10.30 sati.

Radnim danom u župnoj crkvi u 17.00 ili u 19.00 sati.
Subotom u Vini/Kotezima u 11 sati.

Povijest

Vrgorac je smješten na strmoj padini brda Motokita, što znači Oštro brdo (od latinske riječi mons acuta). Ime je dobio po svom prirodnom smještaju, naime nalazi se na vrhu gore. Vrgorska vrata povezuju zabiokovsku prodolinu s Ljubuškim poljem. Na tom je mjestu  u srednjem vijeku sagrađena tvrđava, koju su držali vrgorski gospodari Jurjevići. Župa se prvi put spominje u Kreševskoj povelji 1434. godine. Tvrđavu navodi povelja Alfonsa V., aragonsko-napuljskog kralja, koju je izdao Stjepanu Kosači 19. veljače 1444. godine: «Vergolaz V Gor cohi supi.» (Vrgorac u Gorskoj župi), što znači da je sagrađena prije toga vremena, a sačuvana je sve do danas.

Na području župe ima nekoliko gomila, koje govore o naseljenosti kraja u dalekom pretpovijesnom razdoblju. U Banji su pronađene dvije fibule i narukvica iz brončanog doba, koje se čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu. Stećci u Kotezima i sama Tvrđava u Vrgorcu govore o naseljenosti ovoga kraja u srednjem vijeku. Iz vremena turske vladavine u Vrgorcu su ostale sačuvane četiri kule.

Za vrijeme turske okupacije župu su pastorizirali franjevci iz samostana u Zaotrogu. Kada je Vrgorac 1690. godine oslobođen od Turaka njegovu su okolicu naselili stanovnici iz susjedne Hercegovine o kojima su duhovnu pastvu vodila tri franjevca koji su se odobrenjem mletačke uprave naselili u kuli begova Cukarinovića. Župa je u početku obuhvaćala ne samo uže područje Vrgorca nego i današnje župe: Dusinu, Orah, Stilje i Ravču, koje su postale samostalne župe, što je prije rečeno. Od 1690. godine pa sve do kraja francuske uprave u Dalmaciji 1813. godine u Vrgorskoj tvrđavi bila je vojna posada. Za sve to vrijeme u tvrđavi je boravio svećenik za duhovne potrebe vojnika. Turci su u tvrđavi imali džamiju, koja je nakon oslobođenja od Turaka 1690. godine pretvorena u crkvu, posvećenu sv. Anti. Ta je crkva-džamija posve uništena u Drugom svjetskom, kip sv. Ante iz nje je prenesen u župnu crkvu. Današnje granice župa je dobila tek 1971. godine, kada je dio sela Vrgoračke Prapatnice pripojen župi Stilje, a dusinski dio Vine župi Vrgorac. U Vrgorcu su 1934. godine sestre Služavke Malog Isusa otvorile samostan u kojemu se i danas nalaze i pomažu u katehizaciji, vođenju crkvenog pjevanja i uređenju crkve. Nekada su u samostanu imale dječje obdanište. Jer je Vrgorac bio upravno, političko i prosvjetno središte, tamo su se doseljavale obitelji iz raznih sela Vrgorske i Imotske krajine, što potvrđuju njihova prezimena. Vrgorac je poslije oslobođenja od Turaka bio naseljen isključivo hrvatskom stanovništvom. 

Za župnu kuću od 1690. do 1888. godine služila je, po odluci mletačke uprave, kula begova Cukarinovića. Godine 1913. sagrađena je današnja kuća, koja je 1978. godine djelomično popravljena. U župnoj kući župnik fra Vjeko Vrčić otvorio je malu muzejsku zbirku Vrgorske krajine 1969. godine. Godine 2002. župnik fra Ivan Jukić župnu kuću temeljito je obnovio i posuvremenio, a muzejsku je zbirku 1999. smjestio u Tvrđavu. 

Župne matične knjige  R od 1795. do 1867. nalaze se u DAZ, tri sveska. U MU Vrgorac su knjige R od 1868. do 1948., pet svezaka; U ŽU je knjiga V od 1826, do 1857; u MU Vrgorac knjiga V od 1897. do 1948. Knjiga U od 1826. do 1864. nalazi se u DAZ, a ostale knjige U od 1864. do 1948 nalaze se u MU Vrgorac, pet svezaka. U ŽU nalazi se Stanje duša iz 1790. godine. U NAS nalaze se nepotpune parice od 1817. do 1940.

Godine 1938. u župi je bilo 2.375 duša, a 2001. godine bilo ih je 2.885.

Župnik fra Ivan Jukić 2000. godine pokrenuo je izdavanje župnog lista Vrgorac.

Godine 1934. u župu su doselile redovnice Služavke Malog Isusa. U župi su ostale sve do sada i pomažu u katehizaciji, vode crkveno pjevanje i vrše sakristansku službu. Godine 2003. počele su gradnju novog samostana u kojemu će sestre njegovati starice.

Crkve

1. Župna crkva Navještenja Marijina sagrađena je od 1913. do 1921. godine prema nacrtu arhitekta Ćire Ivekovića. Na njezinom je mjestu bila stara crkva-džamija koja je srušena 1913. godine. kada je započela gradnja nove župne crkve. Do nje je bio minaret, koji je srušen 1861. Crkva je lijepa i velika trobrodna građevina, sagrađena u neoromaničkom stilu. Zvonik nad pročeljem crkve podignut je tek 1962. godine. Na zvoniku su dva zvona koja su izrađena 1793. godine. Glavni oltar izradio je Ante Frank iz Splita. Iznad svetohraništa je slika tzv. «Vrgoračke Gospe» iz 18. stoljeća, koja je 1931. okrunjena zlatnom krunom. U crkvi su još dva oltara: Srca Isusova i sv. Katarine. U crkvi se nalaze i dva groba: Rade Mije Miletića, vrgorskog serdara i junaka, i fra Ivana Rozića, koji su podnijeli mučeništvo za turskog vladanja. Njihove su kosti tu prenesene 1960. godine. Crkva je duga 24  i široka 16 metara. 

2. Kapela Svetog Ante Pustinjaka je najstarija crkva u župi, koja je postojala još za turske vladavine.  Nalazi se u zaseoku Kotezi.

3. Kapela Svetog Ante na groblju sagrađena je u 18. stoljeću.

4. Kapela u Žbarama podignuta je nad grobom fra Ivana Rozića godine 1926. Ima zvonik na preslicu za tri zvona. Sliku fra Ivanova mučeništva naslikao je 1928. godine R. Vučemilović. Odatle su mu kosti prenesene 1960. godine u župnu crkvu.

 

Statistika

2015. godina

Krštenja	36
Prvopričesnici	32
Krizmanici	40
Ženidbe	12
Sprovodi	18

Lokacija