Propovijedi mons. Želimira Puljića

(Hoš 6, 3-6; Rim 4, 18-25; Mt 9, 9-13)

1. Ima nešto ganutljivo u današnjem Evanđelju. Matej nam ne pripovijeda što je Isus rekao ili učinio jednoga dana nekome, nego što je rekao i učinio osobno njemu. To je autobiografska stranica, priča o susretu s Kristom koji je promijenio njegov život. „Isus prolazeći ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: „Pođi za mnom!“ On usta i pođe za njim. Umjetnik Caravaggio ovjekovječio je taj prizor. Na sugestivan način prikazao je kako od Kristova lica dolazi svjetlo i pokret ruke. I zbiva se neverbalni dijalog između Krista i budućeg apostola. Kristova ispružena ruka prema Mateju potiče budućeg apostola da lijevom rukom prema prsima neverbalno pita Isusa: „Jesi li siguran da hoćeš upravo mene?“ Ova kratka, brza i neverbalna komunikacija o pozivu potakla je Mateja da priredi „veliku gozbu u svojoj kući“ kao oproštaj od kolega „carinika“ s posla.

Na gozbi se okupilo dosta farizeja i kolega carinika koji su odreda iznenađeni i zbunjeni. Ne usude se obratiti Isusu, jer ga se boje i respektiraju, pa prigovaraju učenicima: „Zašto vaš učitelj za koga držite da je svet, jede s carinicima i grešnicima?” (Mt 9,11) Srećom Isus je čuo pitanje, pa im je i odgovorio: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima!” (Mt 9, 13). Neka zdravih na svijetu, dao Bog pa svi zdravi bili! Ali, zar zbog toga treba bolesne otpisati? Zar im ne treba posvetiti još više pažnje i ljubavi? Isus je zbog njih došao da ih ozdravi. I ozdravljali su svi koji su dolazili u njegovu blizinu. Družeći se s grješnicima za njihovim stolom Isus ih je htio dovesti za svoj božanski Stol. I dovodio ih je. I mnogi su se obratili poput današnjeg carinika Mateja i još jednog drugog bogatog carinika Zakeja. Obojica su mu kao zahvalnost priredili bogat ručak u svom domu. Sjetimo se također i one javne grješnice koju su farizeji htjeli kamenovati, kao i žene nesređena života na Jakovljevu zdencu. Svi oni tražili su i doživjeli blizinu Božjega milosrđa. Isto se to događalo tijekom povijesti Crkve, od Pavla i Augustina do naših dana. Događa se to i danas u našem vremenu i u našem kraju, kao i diljem svijeta.

2. U sklopu novoga života kojim je obogaćena obitelj Tomislava i Marine Pešić, ova župa i naša nadbiskupija, htio bih spomenuti i obraćenje američkog liječnika, agnostika dr. Bernarda Nathanson, dugogišnjeg ravnatelja Centra za reproduktivno i spolno zdravlje u New Yorku, na Manhattanu, koji je on sam prikazao „najvećom klinikom za pobačaje zapadnoga svijeta”. Nakon obraćenja sa židovstva na kršćanstvo priznao je kako je bio „jedan od onih koji su pridonijeli nastupanju sadašnjeg  barbarskoga doba”.  Obraćenje, međutim, nije išlo naglo. Bilo je lagano i mukotrpno. Zahvaljujući ultrazvuku otkrio je koliko je zlo pobačaj.

Vlastitim očima vidio je to strašno i potresno „uništenje nevinoga i nezaštićenog ljudskog života“. Tu je doživio znanstveno i vjerničko obraćenje. Postalo mu je jasno da ljudski život ne počinje rođenjem nego začećem. Tada se svim srcem uključio u „Pokret za život”. Snimio je film „Nijemi krik” kojim je potresao savjest ljudi. Nitko, tko je vidio taj film nije mogao ostati ravnodušan. Najteže nutarnje borbe veli on, imao je između 1978. i 1988. godine, kad je „progonjen zlom koje je činio budio se i zurio u tamu noći. A onda češće palio lampu na noćnom ormariću, te uzeo i čitao neke odlomke iz Ispovijesti sv. Augustina, Dostojevskog, Paula Tillicha, Kierkegaarda”. S vremenom je došao do uvjerenja kako su mu puno pomogle molitve članova „Pokreta za život”.

3. Počeo je čitati životopise suvremenih obraćenika, pa došao do „uvjerenja da ga je taknulo Božje milosrđe“, pa njega „oboljelog liječnika” zagrlio je i ozdravio Božanski Liječnik i učinio „prorokom i borcem protiv pobačaja”. Znakovite su riječi njegove krsne kume Joan A. Bell koja je napisala da je „bio poput Svetoga Pavla, nekoć velikoga progonitelja Crkve, koji je ugledavši svjetlo Kristovo postao veliki apostol Evanđelja. Jer, išao je diljem svijeta govoriti o životu nerođene djece kao i o velikom zlu njihovog ubijanja prije rođenja. Kao krsna kuma izjavila je kako joj je bilo „divno iskustvo gledati kako se sve više i više približava Kristu.”

U ovoj godini obilježavamo 25. obljetnicu pastirskog pohoda sv. Ivana Pavla II. Splitu i Solinu. A znamo koliko se kao Papa borio za obitelji, za ugrožene, posebice nerođenu djecu, za život i mlade. Kad je 22. listopada 1978. imao prvi javninastup, najavio što želi činiti. Povišenim tonom glasa zamolio je sve „neka širom otvore vrata Kristu, jer on zna što je u srcu čovjeka“. Pamtimo i njegove brojne vapaje: Najjači u Peruu, najduži u Kanadi, najhrabriji na Siciliji kad se obraćao mafiji, te najdirljiviji upućen stanovnicima opkoljenoga Sarajeva. Spominjem i „najstrašniji vapaj“ koji je izgovorio u domovini dobrog pape Ivana XXIII. (26. travnja 1981.). U tijeku zahuktale kampanje za legalizaciju pobačaja, sveti Ivan Pavao II. vapije u ime Krista pobjednika smrti i grijeha, pa iz svega glasa viče u obranu života. Zaziva i dobrog Ivana da bude za „njegovu braću i sestre svjedokom Kristovog uskrsnuća, svjedokom života, radosti i nade“.  Blijedim usnama i glasom koji treperi Wojtyla potresa savjest Talijana i pita: „Je li dopušteno oduzeti život čedu za koje je Krist prolio svoju krv?! Ako tom činu ubijanja čovjeka u utrobi majke njegove dadnemo pravo građanstva, onda smo na rubu provalije s nesagledivim posljedicama“.

4. Ovi vapaji i molitve Ivana Pavla II. izvirale su iz dna njegove duše, iz vjerničke sigurnosti i dubokih uvjerenja. One su bile odraz njegove radosti, ali i osobitih briga i strahovanja. Poput Mojsija hrabro je koračao ulicama svijeta kako bi uveo Crkvu u treće tisućljeće kršćanstva. Zahvalni smo svetom Ivanu Pavlu II. za njegove vapaje i žarke molitve, kao i za uzornu pobožnost i vjerničku sigurnost. Posebice, za ljubav koju si pokazao prema obiteljima kojima je neumorno ponavljao neka „postanu ono što im je u naravi zapisano“ (FC 17), ono što su pozvane biti i ostvarivati prvotni naum koji je Stvoritelj upisao u srce muža i žene na početku stvaranja svijeta. Taj svoj plan predao u ruke supružnicima, njihovom razumu i srcu, njihovoj slobodi i odgovornosti, njihovoj ljubavi i zauzetosti. Budući da se Isus rodio u obitelji, On će blagosloviti obitelji da poštuju život i budu vjerne, u ljubavi gorljive i u molitvi postojane. Na tu nakanu molit ćemo svetog Ivana Pavla II. neka pomaže očevima i majkama biti vjerni u ljubavi i postojani u molitvi,  gorljivi u apostolatu i djelima dobrotvornosti. A njihovoj djeci neka daruje duha zahvalnosti prema roditeljima i potrebnu poslušnost prema onima koji im dobro žele. Neka svi članovi naših obitelji svjedoče svoju vjeru kako bi u trajnom zajedništvu Katoličke Crkve mogli uživati obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, sloge i mira ovdje na zemlji, a u nebu vječno spasenje. Amen.

✠ Želimir Puljić, Apostolski Upravitelj
Splitsko-Makarske nadbiskupije

Omiš – župa sv, Mihovila, 11. lipnja 2023.