Propovijedi mons. Želimira Puljića

1. Današnje izvješće Djela Apostolskih govori kako Petar, Jakov, Barnaba i Pavao s radošću pripovijedaju o tome kolika je znamenja i čudesa Bog izveo po njima među poganima. Isus u evanđelju moli učenike neka „čuvaju zapovijedi koje im je dao” kako bi „njihova radost bila potpuna” (Iv 15, 9..11). Ta se radost pretvorila u poklik psalmiste koji poziva da „navješćujemo svim narodima čudesa Gospodnja”. U naše vrijeme sve se manje govori o radosti i optimizmu. Kako, naime, pričati o optimizmu kad čuješ kako se obavalju javni poslovi, natječaji i dražbe; kako se ljudi ponašaju i sve žrtvuju za karijeru. Kad se tomu pribroji alkohol, drogu i nasilje, laž i rastakanje obitelji, razumljivo je zašto nema ni radosti, a ni optimizma. Heveloch Ellis je nrgdje zapisao da „jedino u ludnicama optimizam cvjeta”.

Bilo je i filozofa, pisaca i mislilaca koji su se „hrvali s optimizmom”, popout Kierkegarda, Heidegera, Jaspersa, Sartra, Kafke i Pirandella. Priključio im se i slikar Picasso s izlomljenim i izmrcvarenim likovima, kao i Samuel Becket u čijim se kazališnih djelima čovjek „pretvorio u običnu marionetu”. Ni u krilu Crkve nije nikada nedostajalo onih koji su se služili „crnilom pisanja”; nekada s prizvucima „zgražanja i apokalipse”, a drugi put s prizvucima „tuge i razočaranja”. Nije im nikada bilo dosadno „nabrajati loše strane, propuste i grijehe Crkve” dodajući uz to i Božju kaznu koja se očitovala kroz „ateizam, indiferentizam, rušenje etičkih vrjednota, kao i u pomanjkanju zvanja. Imajući sve to u vidu, spontano se pitamo tko onda ima hrabrosti govoriti o radosti i pisati o optimizmu?!

2. Upravo bi kršćani trebali imati tu hrabrost, jer optimizam je prisutan na prvim stranicama  knjige Postanka gdje stoji da je „sve što je Bog stvorio bilo dobro” (Post 1, 31). Istina, „istočnim grijehom stvorenje se pokvarilo”. Ali, s „Božjom pomoću može biti popravljeno”. Kršćanin se osjeća pozvanim biti subjektom povijesnih zbivanja. On se pri tome ne zadržava na negativnim vidicima, već otkriva ono pozitivno. To mu pomaže „imati vedar pogleda na život”, pa je kadar „iskapati vatru ispod pepela, vidjeti sunce iza oblaka, te „čuti i snimiti divne melodije” s isprekidanim  muzičkim tonovima. Pesimist, naprotiv to nije kadar učiniti.

Optimizam zahtjeva i hrabrost kojom se u spletu događaja i okolnosti prepoznaje prste Božje providnosti. Sv. Augustin to lucidno opisuje u svojim Ispovijestima: „Bilo je to zahvaljujući tvome djelovanju, Bože, da sam se dao nagovoriti da pođem u Rim i da ondje poučavam što sam poučavao u Kartagi.. Ali, ti si, nado moja i baštino moja, učinio da promijenim mjesto  svoga boravka za spas svoje duše... Ti si znao pravi razlog zašto odlazim iz Kartage u Rim, ali to nisi htio otkriti ni meni, ni mojoj majci, koja je gorko plakala kad sam odlazio; i ispratila me sve do mora.. Ona se svijala od žalosti, te tugom i jecajima ispunjala tvoje uši. Ali, ti se na to nisi obazirao. (Ispovijesti, V, gl. 8, str. 94). Optimizmu je potrebna i hrabrost koju je Krist pokazao kad je grešnici Samarijanki predložio put pomirenja i kad je pri izboru apostola „birao progonitelja Pavla i izdajnika Petra i Judu”. Optimizam, koji klija na hrabrosti čini da ljudi „idu naprijed s pjesmom na usnama. Hode i ne more se jer „znaju da sve mogu u Onome koji ih jača” (Fil 4, 13).

3. Kristovo Uskrsnuće najjači je izvor kršćanskog optimizma i ključni događaj povijesti i ljudskih sudbina. Uskrsnućem je Krist pobijedio smrt i uspostavio vječnost dana koji ne poznaje ni tame, ni noći. Stoga je sveti Irenej uskliknuo: „Quomodo vespera, ubi Christus est?” Zar može biti noći i mraka tamo gdje je Krist?! Kršćanski optimizam nije naivnost. On se ne temelji na ljudskim razlozima, na povijesnim ili kulturalnim tekovinama, već na vjeri. Njegov objekt „nije historia, već metahistoria”, tj. područje eshatologije.

Na upit mogu li objektivni razlozi izazvati kod vjernika defetizam ili pesimizam, p. Rahner odgovara: „Ne, jer vjera se nada i protiv nade”. Ona nas čini „hodati po moru i stajati uzgor usprkos bure, vjetrova i oluje”. Budućnost je, dakle, onih koji hrabro gledaju naprijed, koje u životu nose ideali i povjerenje u Krista koji je rekao: „Ne bojte se ja sam pobijedio svijet… Ostanite u mojoj ljubavi. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna”.

Neka takva radost i optimizam ispuni naša srca i neka se širi hodnicima i učionicama ovoga fakulteta kako bismo „pružali svijetu razloge nade koja je u nama”. Tako neka bude. Amen.

✠ Želimir Puljić, Apostolski Upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije

Dan Fakulteta 11. 05. 2023.