Propovijedi mons. Želimira Puljića

1. Papa Ivan Pavao II. bio je pravi vizionar s razvijenim osjećajem za povijesna zbivanja. Nastupao je s velikim razumijevanjem za ljude i njihovu prošlosti, njihove teškoće i probleme. I nije ih ostavljao bez utjehe i nade, a crpio ih je u molitvi i pouzdanju u Božju pomoć. Zanimljiv je u tom vidu zapis jednog novinara koji je nakon prvih Wojtylinih nastupa zapisao: „Imamo Papu koji zna ophoditi s masama, koji je jasan, čvrst i hrabar. Imamo Papu komu se valja pokoravati“. Čvrsti i hrabri Karol Wojtyla odmah po preuzimanju službe „izišao je iz Vatikana i uputio se ulicama svijeta“. Jer, u nastupnoj propovijedi na današnji dan 1978. rekao je kako „želi svima doći i sve posjetiti“. Sjećamo se da je 2003. u 84. godini života došao u Hrvatsku, u sklopu svoga jubilarnoga stotoga putovanja i obišao Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Rijeku i Zadar. Nije se umarao niti ičega bojao. Ostavlja je dojam hrabrog kapetana koji predvodi vojsku u borbi sa zlom, zasjedama i napastima ovoga svijeta. Do zadnjeg dana života bio je u pokretu i među ljudima i do kraja se istrošio obilazeći svijetom koji bježi od Boga kako bi obranio ljudska i božanska prava.

Ostavljao je dojam poniznog i skromnog pastira koji voli tišinu i samoću. Ali, zapamtili smo ga kao voditelja velikih masovnih okupljanja gdje je u životnom ringu pokazao umjetničke manire oca i svetog svećenika. Zato je postao dragi i sveti otac, brat, prijatelj, skrbnik i odvjetnik, posebice ugroženih, napuštenih i ostavljenih. No, on je bio mudri otac koji savjetuje, opominje, prijeti, ukorava i potiče. Ljutio se, naime, što je „grijeh je stekao pravo građanstva“, a otpisivanje Boga ušlo u „program ljudskog umovanja“. Stoga je bio vrlo kritičan i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi. Stoga je neu­morno propovijedao o Bogu koji ne prolazi, dok obličje ovog svije­ta prolazi i nestaje.

2.  To je zauzeto činio u različitim skupinama i susretima u tri kruga.

• U prvom krugu bile su obitelji, mladi i bolesnici. Obiteljima je poručivao neka „postanu ono što jesu po Božjoj zamisli“: intimna zajednica osoba, u službi i obrani života, te mala Crkva u kojoj se raste u krijeposti i svetosti.U svojim pothvatima oslanjao se posebice na bolesne i nemoćne, te svoje nakane preporučivao u njihove žrtve i patnje. Poticao ih je neka svoju starost i bolest namijene za dobro Crkve i Božjeg kraljevstva. Osobitu pak naklonost i ljubav očitovao je prema mladima. Kao ocu i voditelju Crkve obitelji, mladi i bolesnici bili njegova velika uzdanica i snaga.

• U drugom krugu bili su oni koji oblikuju javno mnijenje: Državnici, znanstvenici, političari, djelatnici kulture i obavijesnih sredstava. Obraćao im se u različitim prigodama, te neumorno ponavljao da će se pravi napredak dogoditi kad se poveže tehnika s etikom, a vjera udruži sa znanošću. Vjera, dakle, u zagrljaju sa znanošću i tehnika pod ruku s etikom moći će po mišljenju Karola Wojtyle dati pozitivan obol razvoju i doprinijeti napretku i općem dobru.

• U trećem krugu bili su biskupi, svećenici i Bogu posvećene osobe kojima godišnje pisao puta: na Veliki Četvrtak, na Dan Posvećenog života, te za nedjelju Dobroga Pastira. Biskupe, svećenike i Bogu posvećene osobe držao je svojim časnicima i generalima, neposrednim suradnicima. Smatrao ih je „duhovnom vertikalom“ na koju se može osloniti u borbi sa zlom u svijetu. Stoga, nije se umarao poticati ih neka budu sol zemlje i svjetlo svijeta. U svim krugovima ostavljao je dojam „Božjeg generala“ koji predvodi vojsku u borbi sa zlom, zasjedama i napastima ovoga svijeta. Stalno je bio u pokretu i među ljudima. Čini se kao da mu je bio san popeti se jednog dana kakvim svemirskim brodom u nebeska prostranstva pa odozgor doviknuti preko svih planeta i meridijana da svijetom „kraljuje Gospod Bog“. Doslovce je shvatio Kristovu zapovijed „idi i učvršćuj braću svoju“. Zato se osjećao kao „glasnik Velikoga Kralja, koji je poslan na raskršća života“.

3. Imali smo veliku milost što smo upoznali odvjetnika ugroženih, istinskog prijatelja i promicatelj mira i pravde među narodima. Malo se koji Papa tako umješno i uspješno približio suvremenom čovjeku kao on. Od djece i mladih, do starih i bolesnih. Svatko ga je osjećao blizu. Hrvatski narod ne bi smio zaboraviti njegovu očinsku brigu koju je pokazao kad nam je bilo najteže, u vrijeme Domovinskog rata. Nije se, naime, tih dana umarao moliti za mir u našim krajevima, te činiti sve što je bilo u njegovoj moći kako bi se obustavilo ruku koja ubija. Pet puta se službeno susreo s Hrvatima: tri puta u Hrvatskoj i dva puta u BiH. Dok zahvaljujemo svetom Ivanu Pavlu II. ne samo za misijsku vatru koju je zapalio, već i za osobitu ljubav i brigu koju je prema nama očitovao u teškim danima Domovinskoga rata, od srca mu velimo: Hrvatska ti kliče, hvala! Radosna je bila zemlja Hrvatska što su njegove noge stupale u nekoliko navrata ozemljem Lijepe Naše, a njegove svete ruke blagoslivljale ne samo ljude i obitelji, nego i mučeničkom krvlju natopljeno tlo Domovine naše. Danas u duši njegove susrete: 1994. u Zagrebu, 1997. u Sarajevu, 1998. u Mariji Bistrici, Splitu i Solinu gdje su naši vjerski i narodni korijeni; 2003. u Dubrovniku, Osijeku, Đakovu, Rijeci, Zadru i Banja Luci. Navodim na koncu kratke tekstove s jubilarnog pohoda u Hrvatskoj 2003.:

• Na Zadarskom Forumu sveti Ivan Pavao II. je rekao: „Posebna hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera. Sjećam se tvoje patnje uzrokovane ratom što su još uvijek vidljive na tvojem licu. Poznata mi je, međutim, tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane. Hvala i tebi, mladeži Hrvatske. Mladeži Hrvatske, neka te Bog blagoslovi, zemljo Hrvatska, Bog te blagoslivlja“ (Zadar, 9. lipnja 2003.).

4. Kao negdašnjem dubrovačkom biskupu još mi u ušima zvone njegove riječi na koncu Mise u Gružu, 6. lipnja 2003.:

• „Dugo sam vremena želio posjetiti Dubrovnik. Ta se moja želja danas ispunila. Zahvaljujem Bogu na tome. Blagoslivljam vaše obitelji i mlade, djecu i bolesnike. Neka Bog blagoslovi rodno mjesto nove blaženice, grad Dubrovnik i cijelu Hrvatsku“. Te su riječi uklesane na gradski toranj i potakle su vlasti Dubrovnika da ga uz njegov osobni pristanak proglase svojim počasnim građaninom.

• Prije samog povratka u Vatikan Papa je u zračnoj luci u Zadru rekao: „Molim Boga neka plemenitome hrvatskom puku udijeli mir, slogu i ustrajnost u zalaganju za opće dobro. Neka Bog nastavi blagoslivljati i štititi Hrvatsku! Ona će uvijek imati povlašteno mjesto u mojoj ljubavi i u mojoj molitvi“. Ne preostaje nam ništa drugo nego na ovaj njegov liturgijski spomendan od srca zahvaliti Bogu za dar Karola Wojtyle za sve što je rekao i učinio za nas i za čitavo čovječanstvo: Hvala Ti, Oče, što si nam snažio vjeru!

Hrvatska ti kliče: 'Hvala', pjesma k nebu nosi glas,
Kad te je u suzi zvala, čuvao si nju i nas.
Srca su nam katedrala, tvoja Crkva puk je tvoj.
Hrvatska ti kliče „Hvala“. Novu snagu podaj njoj“.
Sveti Ivane Pavle, moli za nas. Amen!

Omiš, 22. listopada 2023.

✠ Želimir Puljić, Apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije