Ključ da bismo ušli u srce drugoga čovjeka nije moje pravo ni vlast, već je povjerenje koje netko ima u drugoga. Ono se gradi. 

 

Kako je bolno kad otvorimo svoje srce i dopustimo nekoj osobi da uđe u njega; spreman si dati svoj život za tu osobu, a ta te osoba rani. Iznevjeri. Zatvaramo se, tapkajući u tami, u strahu od nove ranjenosti. Takvo srce više nije kadro ljubiti.

 

Koliko puta su nas procijenili na temelju onoga izvanjskoga, koliko me puta netko stavio u ladice predrasuda i zauvijek osudio. Događa li se nama i našim obiteljima da zaboravljamo biti zahvalni za ono dobro jer prenaglašavamo ono loše i negativno?! 

 

Postajemo nezahvalni prema članovima svoje obitelji. Ostajemo na površini stvari. Ne želimo ući u tuđe srce. Kako onda ljubiti ako imamo iskustvo izigranosti, iskorištenosti? Kako voljeti, kako ljubiti i kako povjerovati nakon iskustva odbačenosti i nevoljenosti. Kako povjerovati kad nas Ivan u drugom čitanju poziva da se ljubimo?

 

Kako uzeti taj Kristov jaram kad vidimo da ljubav toliko puta nije ljubljena, da je ona u mom životu zgažena?!

 

Srce koje što je ranjenije - to se više otvara nama; što je zgaženije, to nas više ljubi. To Srce je postalo ljudskim srcem, Ono dolazi u naša najteža, grešna stanja dajući nam milost. Naš pogled nije prema ljudskom, već Kristovom srcu koje nikada nije prestalo ljubiti.Svatko od nas je ljubljen u svakoj kapi prolivene krvi božanskog Srca.

 

Kakvo je Srce Kristovo? Potpuno ispunjeno ljubavlju prema Ocu. To Srce sve prima od Oca. Sve što Sin čini je odgovor na Očemu Ljubav. Bog ide dalje - ponižava se i na oltaru postaje lomljivi, krhki kruh kojim želi iskazati čežnju za svakim od nas i želi nam reći “volim te”.

Što nas mijenja? Što nas liječi?! Pogled prema Kristovom Srcu. Kristovo Srce ima jednu jedinu logiku - dati sebe do kraja za nas. Ono nas hrabri u nevoljama života jer je i sam prošao taj put. Mi prihvaćajući tu Božju logiku darivanja želimo odgovoriti svojim darivanjima.

 

Papa Franjo je izdvojio tri neprijatelja koja čuče pred našim srcem i koji nas priječe da se darujemo za druge: narcisoidnost, viktinizam i pesimizam.

 

Narcisoidnost je kad sebe stavljam u prvi plan, ne poštujući druge ljude, već ih otpisujem. Čovjek zaljubljen u sebe nema se potrebu davati za drugoga. Okrenutost prema sebi je poput balona koji će kad tad puknuti. Isusova logika je - biti malen. Ne zgažen i ponižen, već prihvatiti svoju slabost, lomljivost i u tome je blagoslov. Bog nam u tome daruje sebe. 

 

Viktinizam - kada sebe smatramo žrtvom, kada mislimo da nas nitko ne uočava, nitko ne vidi što mi radimo za druge. Praviti od sebe žrtvu znači biti svoj ubojica i žrtva. Krist mi u svojoj žrtvi otkriva koliko sam ljubljen i da nijedan napor učinjen za druge nije bio uzaludan. 

Jedini križ u mome životu je onaj u kojemu odbacim Boga.

 

Treći neprijatelj je pesimizam. Takav pogled u kojemu ništa ne valja, ništa ne vrijedi - ubija nas ljude. Priječi nas u zahvalnosti. Kada smo zadnji put zahvalili što vidimo? Što imamo nešto za pojesti? Kada smo zahvalili na svom prijatelju? Pesimizam nas zatvara i ne možemo se davati za druge.

 

Narcisoidnost, viktimizam i pesimizam imaju jedan cilj - odvojiti nas od Boga. Sotona nas odmiče od Boga prikazujući nas kao one kojima sve treba biti podloženo i koji druge moramo samo iskorištavati.

Što smo više usredotočeni na druge, to smo radosniji. 

 

Na kraju svoje nadahnute propovijedi, don Vedran nas uvodi u ljepotu romana Zločin i kazna. Prepričavajući radnju romana, dolazi do trenutka u kojemu se Raskolnjikov mijenja. Do trenutka kad u njegov život dolazi Sonja. On u tom susretu i raspoloživosti Sonjinog srca shvaća koliko je ljubljen. Dostojevski piše jednu divnu rečenicu: “Uskrisila ih je ljubav. Srce jednoga nosilo je u sebi neiscrpne izvore života za drugoga.”

 

Ovo je ono što nama daje otkucaje srca. Život je u darivanju sebe za drugoga. Moje srce je u drugome, u onome kome ga darujem, u kome je moj život.

 

Dostojevski završava svoj roman rečenicom u kojoj Raskolnjikov uzima evanđelje koje mu je Sonja nenametljivo darovala. Sonjina ljubav ga nije napustila ni kad je sam sebe napustio. Sonjina uvjerenja postala su i Raskolnjikova jer je s njom spoznao koliko je ljubljen, koliko vrijedi.

 

Pozvani smo ljubiti jedni druge onako kako nas je Krist ljubio. Ljubeći jedni druge, mi ljubimo Boga. Kada je ljubav ranjena, mi Boga i tada ljubimo. Neka Njegovo srce bude u našem srcu, a naše srce u Njegovom Srcu.

 

Divnu homiliju don Vedran je zaključio snažnim pozivom da cijeli naš život bude odgovor na Božju ljubav.

 

Po završetku slavlja, predvoditelj je zajedno sa župnikom i župnim vikarima preporučio cijelu župnu zajednicu Presvetom Srcu Isusovu na zagovor.