U subotu, 28. ožujka  održana je već tradicionalna korizmena duhovna obnova za vjeroučitelje laike Splitsko-makarske nadbiskupije u marijanskom svetištu u Vepricu. Ove godine se okupilo preko 120 vjeroučitelja iz različitih krajeva i svih dobi što je susretu dalo poseban pečat. Duhovni nagovor, pokorničko bogoslužje i svetu misu vodio je don Josip Mužić, profesor filozofije i moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

Jesmo li pravovjerni i što znači biti pravovjeran? - misao je vodilja s kojom je predavač započeo duhovni nagovor i provlačio je uz posebne naglaske kroz ispit savjesti te homiliju na svetoj misi. Da je u vjeri, unatoč stečenom obrazovanju iz teologije, moguće ići "krivim putem" pokazala nam je crkvena povijest. Naime, nije dovoljno imati dobar cilj, premda je to nužno, nego je itekako važno do cilja ići pravim putem kako ne bismo lutali i skrenuli na krive staze, u krivovjerje. "U vjeri ići krivim putem znači riskirati puno, znači riskirati ovaj život i život vječni", kazao je predavač propitkujući sve nazočne koliko su dostojni Krista ako On nije na prvom mjestu. "Tek ako je Krist na prvom mjestu, sve druge stvari dođu na svoje mjesto", dodao je voditelj duhovne obnove.
Prof. Mužić je zatim uzročno povezao krivovjerje s "krivo-praksom", s krivim moralom citirajući sv. Jakova koji je kazao da je hereza "zemaljska, putena mudrost". Zlo se, naime, ne servira kao odurna, neprivlačna stvarnost nego je uvijek pomiješana s nekim dobrom tako da ostavi dojam privlačnosti i poželjnosti. To je veliki izazov u današnjim vremenima u kojima vlada relativizam i površno shvaćanje kršćanskog humanizma. Stoga je za istinsko obraćenje, po uzoru na sv. Augustina, potrebno ne samo racionalno prihvaćanje činjenica vjere nego i praktično usvajanje moralnih načela za život. Autentičnost kršćanskog života je danas nasušna potreba, kako za očuvanje vlastite vjere tako i za svjedočenje Krista u svijetu u kojemu živimo, u školi i među kolegama u zbornici. U nastavku je predavač ukazao na neka područja borbe kako bi se izbjegao "truli kompromis" kojemu su izloženi svi kršćani, pa tako i vjeroučitelji - u društvenom i profesionalnom životu, na osobnom i obiteljskom planu, ali i unutar crkvenog života kroz "katolički ekumenizam" jer mu prijeti unutarnja razjedinjenost. Pri završetku nagovora prof. Mužić je ukazao na perspektivu naglasivši osobito ufanje u Božju milost i hrabrost kao djelo duhovnog milosrđa.
Nakon kratke stanke prof. Mužić je potaknuo vjeroučitelje na ispit savjesti, odnosno grešnosti misli, djela, riječi i propusta prema modelu sv. Ignacija. Podsjetio je na unutarnji proces rađanja misli koje mogu imati trostruki izvor - u nama samima, od dobrog i od zlog duha te nastavio povezivati temu misli s riječima i djelima. Ispit savjesti ja zaključio pozivom na svetost koja se, prema Benediktu XV., sastoji isključivo u tome da uskladimo svoju s voljom Božjom te točno i dosljedno ispunjavamo svoje staleške dužnosti. Upravo zbog grijeha propusta ponekad skrenemo s puta svetosti jer nismo dovoljno predani, ustrajni i temeljiti.
Potaknuti ovim razmišljanjima vjeroučitelji su se u tišini pred Gospodinom sabrali te pristupali sakramentu svete ispovijedi nakon čega je uslijedilo slavlje svete mise. Don Josip Mužić je u homiliji suprotstavio snagu vjere i želje za izvanjskim čudima kod Isusovih suvremenika. Također je nasuprot sebeljublja, koje se prepoznaje u potrebi za očuvanjem vlastitog položaja, časti i moći, stavio bogoljublje. Kod sebeljublja su često na djelu prikriveni motivi, lažno predstavljeni ciljevi za opće dobro dok se ustvari radi o očito sebičnim interesima. Ta je pojava sveprisutna te ni vjeroučitelji nisu izuzeti od njezina utjecaja. Duhovno okrijepljeni, nakon svete mise vjeroučitelji su nastavili druženje za zajedničkim stolom u blagovaonici.
Na završetku duhovne obnove vjeroučitelji su molili pobožnost križnog puta. Ovaj put smo tu korizmenu pobožnost obavili u kapelici, a ne vani u vjetrovitoj prirodi što se pokazalo mudrijim rješenjem. Doista bi bila prava šteta da su vanjski zvukovi bure omeli i umanjili snagu riječi koju su sami vjeroučitelji pripremili i izrekli razmatrajući postaje puta križa u crkvi. U ozračju pobožnosti, ali snažno proživljavajući unutarnji govor vlastite duše, vjeroučitelji su uronili u otajstva Muke prinoseći sebe, svoje mile i drage, svoje učenike i sve patnike  Kristu Patniku.
No, što bi bio boravak u Vepricu bez osvrta na njegove vanjske izazove. U tijeku su radovi na proširenju staze za put križa. Kako to ne povezati s ovom duhovnom obnovom koja je bila prigoda za otvaranje prostora križu u našem osobnom životu kako bi našao mjesta i poveo nas, ne širokom stazom, nego uskom, trnovitom. Stazom križa prema Križu. A za one hrabrije među nama i priroda je tijekom dana bila družbenica, barem na neko vrijeme, jer su, unatoč jakom vjetru, pronašli tišinu u prirodi koja je uvijek spremna posjetitelja darovati nekim nadahnućem svojom pomalo divljom ljepotom i mirisima tek propupalog bilja.