Sahranjujući svoje sinove i kćeri Crkva puna vjere slavi Kristovo vazmeno otajstvo sa željom da oni koji su krštenjem postali sutjelesnici Krista umrloga i uskrsnuloga, s njime po smrti prijeđu u život, i to tako da u duši budu očišćeni te sa svetima i izabranima budu na nebo uzeti, a u tijelu da čekaju blaženu nadu - dolazak Kristov i uskrsnuće od mrtvih. Stoga Crkva za preminule prikazuje euharistijsku žrtvu Kristova Vazma te uzdiže molitve za njihov pokoj da bi, uslijed uzajamna zajedništva svih Kristovih udova, ono što jednima pribavlja duhovnu korist drugima donosilo utjehu nade.

Odstranjujući svako iskazivanje ispraznoga vanjskoga sjaja, dolikuje da se oda počast tijelu preminulih vjernika, koje je bilo hram Duha Svetoga; i zato je dobro da se, bar u značajnijim trenucima od smrti do ukopa, ustvrdi vjera u vječni život i da se prikažu molitve za pokoj.

Sveta majka Crkva sprovodnim obredom zaziva duhovnu pomoć za preminule i odaje počast njihovim tijelima koja su hram Duha Svetoga. Istodobno, Crkva pruža utjehu nade živima te budi vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni. Stoga je bitno da se u krilu Crkve pri crkvenom sprovodu ponašamo prema odredbi bogoslužnih zakona, (usp. kan. 1176 §2)

Ovaj se obred sprovoda uzima kada se sprovod slavi na gradskim grobljima ili u drugim slučajevima kada se sveta misa neće slaviti u sklopu sprovoda. Misa će se slaviti kasnije, prema dogovoru sa svećenikom i vjernicima.

I u ovom obredu slavi se služba riječi, a potom se obavlja se posljednja preporuka i oproštaj od pokojnika. Svećenik će svojim pozivom uvesti u ovaj obred i osvijetliti ga, nato će uslijediti koji časak šutnje, škropljenje i kađenje te oproštajna pjesma. Tu pjesmu, složenu u odgovarajućem obliku i previđenu zgodnim napjevom, ne samo da je vrlo dobro da svi pjevaju već bi trebalo da je dozive kao vrhunac cijelog obreda. Znakom oproštaja mogu se smatrati i škropljenje, koje podsjeća na upis u vječni život po krštenju, i kađenje, kojim se iskazuje počast tijelu kao hramu Duha Svetoga.

Kad se primjenjuje taj način, postaja u crkvi obuhvaća redovito pogrebnu misu, koja je zabranjena samo u Svetom trodnevlju, na zapovijedane svetkovine, u nedjelje došašća, korizme i Vazma.

Poslije pogrebne mise obavlja se posljednja preporuka i oproštaj od pokojnika. Pod tim se obredom međutim ne razumijeva neko čišćenje pokojnika - jer se ono radije postiže euharistijskom žrtvom - već je to posljednji oproštaj kojim kršćanska zajednica skupno pozdravlja svoga člana prije nego mu se tijelo iznese ili ukopa. Jer, mada smrt nosi sa sobom uvijek neko odvajanje, ipak kršćane, koji su kao Kristovi udovi jedno u Kristu, ne može čak ni sama smrt nikad rastaviti.

Svećenik će svojim pozivom uvesti u ovaj obred i osvijetliti ga, nato će uslijediti koji časak šutnje, škropljenje i kađenje te oproštajna pjesma. Tu pjesmu, složenu u odgovarajućem obliku i previđenu zgodnim napjevom, ne samo da je vrlo dobro da svi pjevaju već bi trebalo da je dozive kao vrhunac cijelog obreda. Znakom oproštaja mogu se smatrati i škropljenje, koje podsjeća na upis u vječni život po krštenju, i kađenje, kojim se iskazuje počast tijelu kao hramu Duha Svetoga. Obred posljednje preporuke i oproštaja može se obaviti jedino unutar sprovodne službe, tj. u nazočnosti pokojnikova tijela.

Redoviti služitelj je svećenik. Sprovod izuzev same mise može voditi i đakon. Iziskuje li pastoralna potreba, biskupska konferencija može, s dopuštenjem Apostolske Stolice, za to ovlastiti i laika.

Sprovodna liturgija, svojom ljepotom, dubinom svojih molitava, homilijom... mora već sama po sebi biti znak vjere u uskrsnuće, ali i poštovanja prema pokojnicima kao i brige za obitelji preminulih. Zato i čitamo u Prethodnim napomenama za Red sprovoda: Pripravljajući i uređujući sprovodno slavlje svećenici će se brižno i obazrivo osvrtati ne samo na osobu pokojnika i na okolnosti njegove smrti već i na bol ukućana i na potrebe njihova kršćanskog života (br. 18). Isto tako svećenik će pokojnikovu obitelj s pažnjom pridizati, blažiti joj bol i tjeskobu i po mogućnosti dobrohotno joj pomagati te skupa s njom pripraviti primjeren način sprovodnoga slavlja, služeći se pri tom mogućnostima što mu ih sam obred predlaže i dopušta te će zgodno uskladiti liturgiju za pokojne s cjelokupnim liturgijskim životom župe i pastoralnim djelovanjem (br. 25).

Pogrebi naših pokojnika su nerijetko prigoda za koju mnogi ne štedimo ni vremena ni puta kako bismo nazočili molitvi i posljednjem ispraćaju. Lijepo je i dobro da se kao zajednica vjernika upravo tako, ljudski i kršćanski, opraštamo od braće i sestara koji su na ovaj ili onaj način obilježili i naš život.

Obitelj pokojnika će žurno obavijestiti svoga župnika, odnosno župnika župe u kojoj će biti sprovod i obavijestiti ga o smrti svoga pokojnika te se s njime dogovoriti o terminu i drugim detaljima sprovoda. Župniku trebaju dostaviti i sve potrebne podatke o pokojniku kako bi se činjenica smrti unijela u Maticu umrlih.

Čest je slučaj da vjernici gotovo cijeli život žive u gradu, a pokopaju se na selu. Zato se nekim svećenicima, tj. župnicima na selima, ponekad čini da je njihova služba vezana isključivo uz groblja i da je njihov pastoral jedino onaj sprovodni. Nije ugodno kad rodbina pokojnika žurno zove Ordinarijat s pritužbom da netko njihovim pokojnicima uskraćuje sprovod jer nisu živjeli u njihovoj župi ili zbog toga što nisu pridonosili materijalno za tu župu. To nije u skladu s kršćanskim milosrđem niti s humanošću. Pri tom neki župnici traže da rodbina dovede svoga svećenika ili čak da plati cijenu za sprovod u koju se uračunaju zaostatci za redovinu, štolarinu i sl.

Istina je da se, prema kanonskim propisima, sprovod za preminulog vjernika obavlja u crkvi njegove župe (usp. kan. 1177 §1) te da ako župa ima svoje groblje da se preminuli vjernici na njemu pokapaju (usp. kan. 1180 §1). No, isto tako ne smijemo zaboraviti da je rodbini, jednako u skladu sa kanonskim propisima, dopušteno za sprovod izabrati drugu crkvu kao i drugo groblje (usp. kann. 1177 §2; 1180 §2). Susret s obitelji prije sprovoda i samo sprovodno slavlje ni u kojem slučaju ne smije biti trenutak obračunavanja, već izljev milosrđa i razumijevanja, inače bi bilo u suprotnosti s duhom evanđelja. A mi smo, braćo svećenici, pozvani slijediti i propovijedati Radosnu vijest milosrdnog Krista koji nije došao da bude služen, nego da služi.

Svaki vjernik ima pravo na crkveni sprovod.

Kad se radi o sprovodu, katekumeni treba da se pribroje vjernicima. Mjesni ordinarij može dopustiti crkveni sprovod maloj djeci koju su roditelji namjeravali krstiti, ali su umrla prije krštenja.

Prema razboritu sudu mjesnog ordinarija crkveni se sprovod može dati krštenima koji su članovi neke nekatoličke Crkve ili crkvene zajednice, osim ako je utvrđena njihova protivna volja i samo ako nije moguće imati vlastita službenika. U tom slučaju župniku je potrebna i pisana suglasnost obitelji.

Zakonik kanonskoga prava (Kan. 1184-1185) veli:

Crkveni sprovod treba da se uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja:

1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima;
2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri;
3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika.

Ako ima neke dvojbe, župnik će tražiti savjet mjesnog ordinarija, čijeg se suda treba držati. Onomu kome je uskraćen crkveni sprovod treba da se uskrati i sprovodna misa.

Onima koji su odlučili da im se tijelo spali dopustit će se obred kršćanskoga pogreba, osim ako se zna da su se za to opredijelili zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri.

Budući da je sprovod vjernika liturgijsko slavlje onda je od neizmjerne važnosti paziti i na liturgijsko pjevanje. Kažemo liturgijsko pjevanje, a pod tim podrazumijevamo pjesme koje su prikladne za pjevanje u crkvi i na groblju kod sprovoda. Tu su u prvom redu psalmi, a onda i druge pjesme koje odišu vjerom u uskrsnuće, koje bude nadu u život vječni i susret s našim Stvoriteljem.

Neprikladno je i nije dopušteno da netko pozove zbor, klapu ili pjevača da izvode pjesme koje nisu u duhu kršćanskog slavlja sprovoda. O ovoj stvari je potrebno prikladno i blago, ustrajno i strpljivo poučavati naše vjernike.

U Taksovniku biskupija Splitske metropolije stoji da je taksa za crkveni sprovod 200 kuna, da je misni stipendij za sprovodnu misu 50 kuna te da se i onima koji ne mogu ili čak ne žele platiti ne smije uskratiti niti sprovod niti misa.

Već neko vrijeme je u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji prisutna neujednačena, a ponegdje skroz nezakonita i nehumana praksa skupljanja novca kod sprovodnih slavlja. Koliko god bilo pohvalno da se ljudi u trenutcima smrti solidariziraju, još više je potrebno paziti nad prikupljanjem novca kako se to ne bi pretvorilo u lošu praksu gdje je netko primoran davati ili gdje bi se možda manipuliralo, a osobito s misnim intencijama. Stoga je prevažno razlikovati novčane priloge i njihove namjene.

U nekim je našim krajevima uvriježeno da se kod sprovoda daju prilozi na sljedeće nakane: misne intencije, prilozi za crkvu, prilozi za groblje ili mrtvačnicu, prilozi za obitelj, prilozi za Caritas ili neku drugu humanitarnu udrugu ili zakladu. Nerijetko se zna dogoditi da se svi prilozi skupljaju na naslov misnih intencija, a netko, bilo župnik, bilo obitelj pokojnika ili netko treći, svojevoljno odredi samu raspodjelu toga novca.

Kako bismo ovu materiju bolje uredili onda se trebamo držati kako slijedi: ono što taksovnik predviđa (prilog za sprovod i za svete mise) prima župnik, tj. od njega ovlaštena osoba, i to na doličnom mjestu. Ovdje se poglavito skreće pozornost na misne intencije koje nikome drugome nije dopušteno samovoljno primati ili njima samovoljno raspolagati jer se uvijek i svugdje mora poštovati volja onoga koji traži prikazivanje svete mise na određenu nakanu te za istu daje i prilog. Osim misnih intencija župnik ili od njega ovlaštena osoba može skupljati i za potrebe crkve pri tom budno pazeći da se točno razlikuje ono što je misna nakana od onoga što je za druge namjene.

Često se zna vidjeti da obitelj, poštujući volju pokojnika, umjesto cvijeća traži od rodbine i prijatelja da svoj prilog dadnu za potrebe Crkve. Hvale je vrijedno gdje vjernici, i u trenutku boli zbog smrti i rastanka, osim misnih nakana daju i svoj prilog za Crkvu misleći pritom na raznolike i mnogobrojne potrebe župa. Isto tako ponavljamo da izričito nikome drugome nije dopušteno prikupljati misne priloge, a potom svojevoljno odrediti sumu i broj koliko se misa ima slaviti. Tako prikupljene priloge svećenik i ne smije primiti. O prilozima za misno slavlje govori se u Zakoniku kanonskog prava kann. 945-958.

Svećenik će, prema dogovoru s vjernicima, slaviti i svetu misu na njihovu nakanu - za pokojnike. Termin svete mise uvijek je potrebno prije dogovoriti sa župnikom i prilagoditi se običajima i okolnostima u župi, kao i mogućnostima župnika.

Misni stipendij iznosi 50 kuna.

U nekim župama je ostao običaj i da svećenik nakon svete mise moli posebnu molitvu za pokojnike, bilo u crkvi, bilo kod groba.

U današnjim liturgijskim knjigama službeno ne postoji takav naziv, a i sam je fenomen gregorijanskih (grgurskih) misa dio pastoralne prošlosti.Uobičajeno se misli na niz od 30 misa slavljenih uzastopno 30 dana, i to na nakanu za jednog pokojnika.

Većina svećenika na župama ne može slaviti ovaj niz misa zbog ranije pruzetih misnih nakana, pa se one uglavnom prosljeđuju starijim svećenicima ili svećenicima na drugim službama koji imaju mogućnost slaviti ove mise.

Misni stipendij za ovaj niz misa iznosi 2000 kuna.


Korisni link:

Okružno pismo svećenicima i svim vjernicima u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji o sprovodnoj praksi i običajima