Mons. Želimir Puljić
apostolski administrator

Mons. dr. Želimir Puljić je peto dijete u obitelji pok. Ivana i Ane rod. Raguž. Rođen je 7. ožujka 1947. u mjestu Kamena, župa Blagaj, u mostarskoj biskupiji. Osnovnu školu započeo je pohađati u Blagaju i u Mostaru, a završio u Požegi gdje su mu se i roditelji preselili. Klasičnu gimnaziju pohađao je u biskupijskom sjemeništu u Dubrovniku (1962.-1966.) Nakon završene mature upisao je teološki studij u Splitu (1966.-1970.), a nastavio u Rimu na Papinskom sveučilištu Urbaniani, gdje je zaređen za svećenika, 24. ožujka 1974. godine. Magisterij iz pastoralne teologije postiže 1978. na Lateranskom sveučilištu. Osim teologije završio je i fakultet Odgojnih znanosti na Salezijanskom sveučilištu u Rimu gdje je doktorirao iz psihologije, 12. ožujka 1980. godine.

Po povratku iz Rima na Katoličkoj bogosloviji u Sarajevu vrši službu prefekta studenata (1978.-1980.), dekana teologije (1981.-1986.), te rektora bogoslovije (1986.-1989.). Na teologiji predaje opću psihologiju, psihologiju religije i katehetiku. Dubrovačkim biskupom imenovan je 7. prosinca 1989., a zaređen je u Dubrovniku, 14. siječnja 1990., kada preuzima upravu biskupije. Nakon dvadesetogodišnjeg služenja u dubrovačkoj biskupiji Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 15. ožujka 2010. zadarskim nadbiskupom. Ove godine, 14. siječnja 2023., papa Franjo je prihvatio njegovu ostavku zbog navršenih 75. godina života.

Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obnašao je više zaduženja: bio je član Stalnog vijeća HBK (1996.-2002.), predsjednik Vijeća za obitelj (1991.-1998.), član Komisije za uređenje odnosa s državom (1996.-2002.), predsjednik Vijeća za kulturu i crkvena kulturna dobra (1998.-2023.), te predsjednik vijeća HBK i BK BiH za inozemnu pastvu (2002.-2012.). Član je „Europske Akademije znanosti i umjetnosti" od 29. rujna 1995. Bio je član „Upravnog vijeća Sveučilišta u Zagrebu" (1993.-1995.), te član „Savjeta Sveučilišta u Dubrovniku" (2005.-2009.).

Uz brojne članke i studije objavljene u hrvatskim časopisima uredio je i objavio knjige: Josip Stadler, Sarajevo 1989.: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1991.; Vatikan i Dubrovnik, Dubrovnik 1994.; 1000 godina dubrovačke nadbiskupije (uredio s prof. dr. Nedjeljkom AnČićem), Dubrovnik 2000.; Josip M. Carević - dubrovački biskup, Dubrovnik 2002.; Rođeni iz ljubavi Kristove, Dubrovnik 2010.; Zadarski govori i razgovori, Zadar 2015.; Djelitelji svetih tajna -prigodne propovijedi, Zadar 2020.

Nadbiskupov grb i geslo

In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas (Marcantun de Dominis). U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav.

Tumačenje grba

Uz biskupske znakove (štap, mitra, križ i šešir) grb je u znaku dubrovačkih boja (crveno-srebrna polja naizmjence) s Branimirovim križem po sredini koji simbolizira kršćanstvo kojim je obilježena povijest Dubrovačke biskupije od samih početaka. Nadbiskup je zadržao isti grb i kod preuzimanja službe u Zadarskoj nadbiskupiji (2010.).

Ispod grba upisane su tri riječi „unitas-libertas-caritas" kao nadbiskupovo geslo. Tekst je uzet iz traktata o Crkvi negdašnjeg splitskog nadbiskupa Marcantuna de Dominisa (1560.-1624.). Rečenica glasi: ,,In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas", a to znači „u bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav". Budući da je povijest Dubrovnika protkana „borbom za slobodu koju nam višnji Bog je do", ova Marcantunova rečenica bila je nadahnuće mons. Puljiću u izboru svoga biskupskoga gesla.

Mons. Ante Jurić
(Vranjic, 17. svibnja 1922. - Pula, 20. ožujka 2012.),
splitsko-makarski metropolit (1988.-2000.).

Bio je na čelu Splitske metropolije u vrijeme osamostaljenja hrvatske države početkom 1990-ih i tijekom posjeta pape Ivana Pavla II. Splitu i Solinu 1998. godine, povodom obilježavanja 1700. obljetnice od osnutka grada Splita i mučeništva splitskog nebeskog zaštitnika sv. Dujma

Klasičnu gimnaziju završava u Splitu, a Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 18. svibnja 1947. u Vranjicu. Od 1947. do 1953. godine bio je župnik u Desnama, a od 1953. do 1957. godine stariji prefekt i vicerektor u dijecezanskom sjemeništu u Splitu. Od 1957. do 1963. godine rektor je dijecezanskog sjemeništa, a od 1968. do 1970. godine duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Splitu Od 1970. do 1978. duhovnik je u dijecezanskom sjemeništu u Splitu, a od 1978. do 1988. župnik, dekan i biskupski vikar u Makarskoj.

Nadbiskupom je imenovan 10. rujna 1988, te je 16. listopada 1988. u konkatedrali sv. Petra u Splitu zaređen za biskupa. Glavni zareditelj bio mu je msgr. Frane Franić, dotadašnji splitsko makarski nadbiskup i metroplit, a suzareditelji msgr. Marijan Oblak, zadarski nadbiskup i msgr. Marko Jozinović, sarajevski nadbiskup i metropolit.

Za vrijeme obnašanja nadbiskupske dužnosti, osnovao je sedam novih župa u Splitu. To su župe Sv. Leopolda Mandića za Sirobuju (1989.), Sv. Andrije Apostola za Sućidar (1990.), Sv. Josipa za Mertojak (1991.), Sv. Ivana Krstitelja za Trstenik (1991.), Sv. Mateja Apostola i Evanđelista za Ravne njive (1993.), Sv. Luke Evanđelista za Kocunar (1994.) i Sv. Marka Evanđelista za Neslanovac (1994.)

U to vrijeme su vodstvo splitsko-makarske nadbiskupije i splitska Teologija preustrojili dotadašnji Institut za teološku kulturu laika pri Teologiji u Splitu u četverogodišnji Teološko-katehetski studij s ciljem naobrazbe novih kvalificiranih vjeroučitelja. Nadalje, 1997. godine ujedinila se splitska Teologija i Franjevačka teologija u Makarskoj i ustrojila u samostalni Katolički bogoslovni fakultet u Splitu uklopljen u sastav Splitskog sveučilišta

Pastoralni posjet Svetog Oca Ivana Pavla II. Splitu 4. listopada 1998. godine bio je jedan od najznačajnijih događaja tijekom nadbiskupovanja mons. Jurića. Zbog navršene kanonske dobi umirovljen je 21. lipnja 2000

Preminuo je 20. ožujka 2012.; u Sjemeništu Redemptoris Mater u Puli, gdje je obavljao službu duhovnika bogoslovâ. Njegovi posmrtnih ostatci položeni su 24. ožujka 2012. u kriptu konkatedrale sv. Petra u Splitu. Svetu Misu zadušnicu uz koncelebraciju zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, vrhbosanskoga nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, splitsko-makarskoga nadbiskupa msgr. dr. Marina Barišića i gotovo sve hrvatske i bosanskohercegovačke biskupe predvodio predsjednik HBK i đakovačko-osječki nadbiskup msgr. dr. Marin Srakić.

Mons. Frane Franić
(Kaštel Kambelovac, 29. prosinca 1912. - Split, 17. ožujka 2007.)

Osnovnu školu pohađao je u svome rodnom mjestu Kaštel-Kambelovcu (1919.-1923.), potom kao sjemeništarac prva tri od osam gimnazijskih razreda u splitskoj državnoj Klasičnoj gimnaziji, ostalih pet u tada upotpunjenoj Biskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti (1923.-1931.). Četverogodišnji je filozofsko-teološki studij na Visokoj bogoslovnoj školi Centralnoga bogoslovskog sjemeništa u Splitu započeo g. 1931., a završio g. 1937. (Između II. i III. godine toga studija bio je u novicijatu Družbe Isusove u Zagrebu). Za svećenika je zaređen 25. prosinca 1936. u Splitu. Nakon jednogodišnje kapelanske i vjeroučiteljske službe u Splitu, poslan je u Hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu da se na Papinskomu sveučilištu Gregoriana usavrši u dogmatskoj teologiji. Doktorirao je g. 1941. (disertacija: De iustitia originali et peccato originali secundum I. Duns Scotum).  

Nakon povratka iz Rima, obnašao je razne pastoralne, profesorske i odgojiteljske službe u Splitu: kapelansku u zatvoru Sv. Roka (1941.-1943.), odgojiteljske u Nadbiskupskomu sjemeništu i Centralnom bogoslovnom sjemeništu, vjeroučiteljsku u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji i državnoj Realnoj gimnaziji (u toj do 1947.), profesorsku na Visokoj bogoslovnoj školi (predavao Dogmatsko bogoslovlje, povremeno i neke druge predmete). Podravnatelj i ravnatelj Centralnoga bogoslovnog sjemeništa bio je od 1945. do 1956.). Redovitu je profesorsku službu nastavio vršiti i nakon ređenja za biskupa do g. 1956., a dijelom i nakon ponovnog otvaranja te škole (1963.).

Imenovan pomoćnim biskupom primio je biskupski red  17. prosinca 1950. te od tada djelovao kao pomoćni biskup i generalni vikar splitsko-makarskoga biskupa Kvirina K. Bonefačića je do g. 1954., a od tada joj bio na čelu, najprije kao apostolski administrator, od 1960. kao redoviti biskup. Nakon što je bulom Qui vicariam pape Pavla VI. od 27. srpnja 1969. uspostavljena Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitska metropolija, postao je nadbiskup i metropolit, u kojoj je službi ostao do umirovljenja g. 1988.

Uoči početka Drugog vatikanskog koncila bio je članom Pripravnoga teološkog povjerenstva (1960.-1962.), a potom Koncilskoga doktrinarnoga povjerenstva (1962.-1965.). Poslije je kao predstavnik Biskupske konferencije u Jugoslaviji sudjelovao u radu nekoliko Biskupskih sinoda održavanih u Rimu (druge održane 1971., četvrte g. 1977. i šeste g. 1983.), a bio je i vanjskim članom vatikanskih kongregacija: Kongregacije za sakramente i bogoštovlje (1968.-1973. i 1975.-1980.) i Kongregacije za proglašenje svetaca (od 1975. do 1985). Tijekom više godina bio je potpredsjednik spomenutih Biskupskih konferencija u državi.

Nakon preuzimanja službe apostolskoga administratora on je mjesto dotadanjega službenog glasila „Mjesečne okružnice“ počeo izdavati ciklostilom umnažani znatno opsežniji „Službeni vjesnik biskupije splitsko-makarske", čiji su prvi broj tadašnje vlasti zaplijenile. Poslije koncila je u duhu koncilskih odluka preuredio ustroj dijecezanskih upravnih tijela osnivanjem niza novih pastoralnih i drugih vijeća. Sazvao je i vodio Splitsku sinodu (1986.-1987.), čije je zaključke pod naslovom "Crkva danas i sutra. Akti 55. Splitske sinode" objavio časopis Crkva u svijetu, što ga je on pokrenuo g. 1966. U spomenutome Službenom vjesniku objavljivao je svoje komentare koncilskih dokumenata. Zalagao se je za održavanje ekumenskih susreta s predstavnicima drugih kršćanskih zajednica i za dijalog s predstavnicima nekršćanskih religija i s onima koji nisu vjernici. Odjek tih nastojanja njegove su knjige Putovi dijaloga (Split 1973. i pretisak 2000.) i Putovi dijaloga 2. (Zagreb 2001.). Objavio je Povijest filozofije (Split, 1967. i 1972. – skripta; 2001. – knjiga), sabrao svoje koncilske govore u knjizi Interventus in Concilio Vaticano II (Split, 1975.), svoje je božićne, korizmene i uskrsne propovijedi, poruke i poslanice izdao pod naslovom Bit ćete mi svjedoci (Split, 1996.) i knjigu Crkva, stup istine - Uspomene na moje doktrinarne djelatnosti u II. vatikanskom saboru (Split, 1998.) te surađivao u brojnim časopisima i novinama uglavnom tekstovima pastoralno-teološkog sadržaja.

Mons. Dražen Kutleša
nadbiskup koadjutor zagrebački

Dražen Kutleša rođen je u Tomislavgradu 25. rujna 1968., od oca Kreše i majke Danice r. Ćurić. Poslije osnovne škole koju je pohađao u Prisoju (1975. – 1983.), ušao je u sjemenište i završio Klasičnu gimnaziju Ruđer Bošković u Dubrovniku 1987. Zatim je upisao i završava filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu na kojem je 1993. diplomirao. Godine 1994. postigao je bakalaureat pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 29. lipnja 1993. u Prisoju. Godine 1995. upisao je poslijediplomski studij kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu gdje je magistrirao 1997. i doktorirao 2001.

Od 1993. do 1995. bio je župni vikar u mostarskoj katedrali i katehist u srednjim školama. Od 1998. do 2006. obnašao je službe vicekancelara u biskupijskoj kuriji, župnog upravitelja u Grudama, predavača kanonskog prava na Teološkom institutu u Mostaru te člana zbora savjetnika i svećeničkog vijeća. Od 2006. do 2011. bio je djelatnik Kongregacije za biskupe u Vatikanu. Od 2010. je vanjski suradnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenta.

Biskupom koadjutorom Porečke i Pulske biskupije imenovao ga je 17. listopada 2011. papa Benedikt XVI. Biskupsko posvećenje primio je 10. prosinca 2011. u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. Za biskupsko geslo izabrao je riječi iz Psalma 31: „U Tebe se, Gospodine, uzdam!“ Dijecezanskim biskupom Porečke i Pulske biskupije imenovan je 14. lipnja 2012.

Za splitsko-makarskog nadbiskupa koadjutora imenovao ga je papa Franjo 11. srpnja 2020. Otad Porečkom i Pulskom biskupijom upravlja kao apostolski upravitelj. Upravljanje Splitsko-makarskom nadbiskupijom preuzeo je 13. svibnja 2022. u splitskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obnaša službe člana Stalnog vijeća, predsjednika Pravne komisije i predsjednika Biskupske komisije za odnose s državom.

Papa Franjo ga je 13. srpnja 2022. imenovao za člana Dikasterija za biskupe.

Dana 18. listopada 2022. izabran je za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije.

Mons. Marin Barišić
nadbiskup u miru

Mons. Marin Barišić rođen je 24. ožujka 1947. u župi Vidonje kod Metkovića u Neretvanskoj dolini u mnogobrojnoj radničkoj obitelji od oca Ivana i majke Matije rođ. Ćerlek. U rodnom mjestu završio je osnovno školovanje, a srednju školu je pohađao u Dubrovniku i Splitu, gdje je i maturirao u sjemenišnoj gimnaziji. Prve godine bogoslovnog studija završio je na Visokoj teološkoj školi u Splitu, a onda je na nastavak studija upućen u Rim na Papinsko lateransko sveučilište gdje je postigao bakalaureat iz teologije. Specijalizaciju je nastavio na Biblijskom institutu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu te je doktorirao iz biblijske teologije.

Za svećenika ga je 14. srpnja 1974. u rodnoj župi Vidonjama, u vrijeme nadbiskupovanja mons. Frane Franića, zaredio splitsko-makarski pomoćni biskup mons. Ivo Gugić. Kao svećenik, vrativši se iz Rima, najprije je od 1978. do 1979. godine djelovao kao prefekt (odgojitelj) u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, a potom, u kolovozu 1979. postao je župnikom župe Pohođenja Blažene Djevice Marije na Spinutu u Splitu. Od 1981. godine, uz župničku službu, povjerena mu je i profesorska služba na Visokoj teološkoj školi u Splitu na kojoj je predavao više predmeta iz područja Svetog Pisma.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 3. kolovoza 1993. godine pomoćnim biskupom splitsko-makarske nadbiskupije, a za biskupa ga je 17. listopada iste godine zaredio nadbiskup mons. Ante Jurić. Nadbiskupom i metropolitom splitsko-makarskim imenovan je 21. lipnja 2000. godine, nakon što je Sveti Otac prihvatio odreknuće nadbiskupa Jurića, poslije 12 godina službe dijecezanskog biskupa i napunjenih 78 godina života. Nadbiskupski palij mons. Barišić je primio od Sv. Ivana Pavla II. 29. lipnja 2000. godine.

Mons. Marin Barišić, nakon što je 1969. godine ponovno uspostavljena splitska crkvena pokrajina i splitsko-makarska nadbiskupija, treći je nadbiskup i metropolit nadbiskupije, koja, na površini od 4.088 kvadratnih kilometara, obuhvaća oko 425.000 vjernika koji žive u 187 župa za koje se brine oko 220 biskupijskih i 160 redovničkih svećenika uz suradnju oko 460 redovnica te preko 300 vjeroučitelja.