Ispovijed

Oproštenje grijeha učinjenih nakon krštenja podjeljuje se u posebnom sakramentu koji se naziva sakrament obraćenja, ispovijedi, pokore ili pomirenja. Službu sakramentalnog pomirenja Isus je predao apostolima nakon uskrsnuća rekavši im: “Primite Duha Svetoga: kome oprostite grijehe opraštaju im se, kome zadržite zadržani su im” (Iv 20,22-23).

Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jesu jedini redoviti način na koji se vjernik svjestan teškoga grijeha pomiruje s Bogom i Crkvom; samo fizička ili moralna nemogućnost ispričava od takve ispovijedi; u tom slučaju pomirenje se moæe postići i na druge načine.

Učinci sakramenta pokore su višestruki: pomirenje s Bogom po kojem pokornik ponovo prima milost; pomirenje s Crkvom; oproštenje vječne kazne prouzročene smrtnim grijesima; oslobađanje - barem djelomično - od vremenitih posljedica grijeha; mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha; jačanje duhovnih snaga za borbu protiv zla i napasti.

Pojedinačna i potpuna ispovijed teških grijeha, kojoj slijedi odrješenje, redovito je sredstvo pomirenja s Bogom i Crkvom. Ipak, tko je učinio smrtni grijeh prima oproštenje i činom savršenog pokajanja ujedinjenim s čvrstom odlukom da će, čim mu bude moguće, pristupiti sakramentalnoj ispovijedi. Ne smije, međutim, pristupati sakramentalnoj pričesti prije nego primi sakramentalno odrješenje u ispovijedi.

Sakramentu pokore (pomirenja) može pristupiti onaj tko je već kršten i može se služiti razumom.

Kristov učenik koji, nakon grijeha, potaknut Duhom Svetim, pristupa sakramentu pokore, treba da se prije svega svim srcem obrati Bogu. To nutarnje obraćenje srca obuhvaća kajanje za grijeh i odluku za novi život, a izrazuje se ispovijeđu pred Crkvom te dužnom zadovoljštinom i poboljšanjem života. A Bog daje oproštenje grijeha po Crkvi koja djeluje po svećeničkoj službi.

Tko želi postići sakramentalno oproštenje i pomirenje s Bogom i Crkvom dužan je svećeniku ispovjediti sve teške grijehe koje još nije ispovjedio a kojih se sjeća nakon što je pažljivo ispitao vlastitu savjest. Crkva živo preporuča i ispovijed lakih grijeha, iako to nije nužno. Svećenik predlaže pokorniku vršenje određenih čina (to mogu biti ne samo čini nadoknade, nego i molitva i dobra djela), da bi nadoknadio štetu prouzročenu grijehom i ponovo uspostavio odnose s Bogom i ljudima kako priliči Kristovu učeniku.

Služitelj sakramenta pokore je samo i jedino valjano zaređen svećenik, koji ima i ovlast ispovijedanja.

Svi pak svećenici, pa i neovlašteni za ispovijedanje, valjano i dopušteno odrješuju pokornike u smrtnoj opasnosti.

Naša biskupska konferencija odredila je da se pokora može slaviti na svakom mjestu koje je pogodno za obredni čin.

Pomirenje pokornika može se slaviti u svako doba i svakog dana. Ipak je prikladno da vjernici znaju dan i sat kada je svećenik prisutan za vršenje te službe. Neka se vjernici privikavaju da pristupaju sakramentu
pokore izvan misnog slavlja, osobito u određene sate.

Osobito pogodno vrijeme za slavljenje pokore jest korizma, jer već na Čistu srijedu ili Pepelnicu pred Božjim narodom odzvanja svečan poziv: »Obratite se i vjerujte Evanđelju«. Dolikuje stoga da se u korizmi upriliči više pokorničkih slavlja te se svim vjernicima pruži prigoda da se pomire s Bogom i braćom pa u svetom trodnevlju obnovljena srca slave vazmeno otajstvo.

Sakrament pokore tvore tri pokomikova čina i svećenikovo odrješenje. Čini pokornika su kajanje, ispovijed ili očitovanje grijeha svećeniku i odluka izvršiti zadovoljštinu, te čini zadovoljštine. Samo svećenik koji je dobio od Crkve ovlast (jurisdikciju) može valjano podijeliti odrješenje.

Skrušenost i kajanje

U pokomikovim činima prvo mjesto zauzima kajanje. To je »bol i žaljenje za počinjeni grijeh s odlukom ne griješiti više«. Jer, Kristovu kraljevstvu možemo pristupiti jedino po metanoji - obraćenju. Ona je nutarnja promjena svega čovjeka. Čovjek počinje misliti, suditi i uređivati svoj život potaknut onom Božjom svetošću i ljubavlju koja nam se u posljednje vrijeme očitovala i u punini udijelila u Sinu. O toj skrušenosti i kajanju ovisi istinitost obraćenja. Obraćenje mora iznutra zahvatiti čovjeka da ga iz dana u dan sve dublje prosvjetljuje i sve više suoblikuje Kristu.

Put povratka Bogu, nazvan obraćenje i pokora, uključuje kajanje, a to je žalost zbog grijeha i odbacivanje učinjenog grijeha s čvrstom odlukom da ubuduće nećemo griješiti. Pokajanje se dakle odnosi na prošlost i budućnost, a hrani se pouzdanjem u božansko milosrđe. Kajanje (nazvano također skrušenje) treba biti nadahnuto razlozima vjere. Ako je iz ljubavi prema Bogu naziva se savršeno, a ako je utemeljeno na drugim pozitivnim motivima naziva se nesavršeno.

Ispovijed

Na sakramenat pokore spada ispovijed ili priznanje grijeha. Ona izvire odatle što se čovjek pred Bogom pravo spoznao te se kaje za grijehe. To pak nutarnje ispitivanje srca i vanjsko optuživanje treba da se zbiva u svjetlu Božjeg milosrđa. Ispovijed, dakle, traži dvoje: od pokornika da spremno otvori srce Božjem službeniku; a od službenika da donese duhovni sud kojim, djelujući u ime Kristovo, vlašću ključeva izriče presudu o otpuštanju ili zadržavanju grijeha.

Zadovoljština (kolokvijalno "pokora")

Pravo obraćenje dovršuje se zadovoljštinom za grijehe, poboljšanjem života i naknadom nanesene štete. Vrsta i mjera pokore treba biti prilagođena svakome pokorniku napose, kako bi svatko popravio red što ga je narušio te mu se dade pravi lijek za bolest od koje je bolovao. Potrebno je zato da kazna bude uistinu lijek za grijeh te nekako obnavlja život. Tako pokornik »zaboravlja ono što je za njim« (Fil 3,13), nanovo se uključuje u otajstvo spasenja i preže za onim što je pred njim.

Odrješenje

Grešniku koji je očitovao svoje obraćenje službeniku Crkve u sakramentalnoj ispovijedi Bog udjeljuje svoje oproštenje znakom odrješenja. Tako se dovršuje sakramenat pokore. Jer — u skladu s Božjom rasporedbom kojom se ljudima očitovalo čovjekoljublje i dobrota spasitelja našega Boga — Bog hoće da nam po vidljivim znakovima dijeli spasenje i obnavlja iznevjereni Savez. Dakle, po sakramentu pokore Otac prima sina povratnika. Krist uzimlje u naručje svoju izgubljenu ovcu i vraća je u ovčinjak. A Duh Sveti nanovo posvećuje svoj hram ili se potpunije u njemu nastanjuje. To se napokon očituje u obnovljenom odnosno revnijem sudjelovanju kod stola Gospodnjega, gdje se sinu koji se vratio izdaleka priređuje veliko veselje na gozbi Crkve Božje.

Kad sam se zadnji put ispovjedio?
Jesam li se svaki dan molio Bogu, ujutro i navečer? Kakva je bila moja molitva: možda brza i rastresena?
Jesam li zanemarivao nedjeljna i blagdanska misna slavlja? Ako sam koji put izostao s nedjeljne svete mise, koji je bio razlog: bolest, odlazak na selo, lijenost…?
Jesam li možda u igri, doma ili na igralištu, u ljutnji nepromišljeno izustio ime Božje, tj. opsovao dragoga Boga, Isusa ili dragu Gospu?
Pokazujem li svojim ponašanjem da poštujem i volim svoje roditelje? Jesam li poštivao druge odrasle osobe? Svađam li se i tučem s braćom i sestrama? Kakav sam bio prema mlađima od sebe?
Kako sam se odnosio prema vršnjacima u školi? Jesam li htio uvijek biti u pravu pa se s njima svađati ili sam znao druge saslušati?
Kako sam se ponašao kad me je netko uvrijedio i povrijedio: jesam li se htio osvetiti ili sam od srca znao oprostiti? Jesam li nekoga riječima uvrijedio?
Jesam li slagao drugoga, možda da se opravdam ili ispadnem „cool“? Jesam li uzeo nešto što nije moje, bilo od roditelja ili od drugih? Jesam li zavidio drugima na onome što jesu ili što imaju? Jesam li se ispričao kad sam nekoga povrijedio?
Jesam li redovito i marljivo obavljao svoje dužnosti i zadaće u kući i školi? Gubim li previše vremena pred televizorom, ili na igricama na mobitelu ili laptopu? Jesam li na televiziji ili na internetu gledao neprimjerene, nečedne sadržaje?
Kakav je moj odnos prema hrani: primam li je sa zahvalnošću ili znam prigovarati te biti pretjerano izbirljiv? Jesam li se prejedao? Jesam li možda ovisan o nečemu?
Kakav je moj odnos prema životinjama i okolišu? Jesam li bio dovoljno oprezan na cesti?

Kad sam se zadnji put ispovjedio? Jesam li izvršio pokoru i obećanja od prošle ispovijedi?
Vjerujem li uistinu u jednoga jedinog Boga ili je moj bog nešto drugo: novac, bogatstvo, posao, uspjeh, čast, zdravlje?
Molim li se redovito ili samo tražim da mi Bog ispuni želje?
Jesam li psovao?
Jesam li redovito išao na svetu misu nedjeljom i zapovjednim blagdanom? Nastojim li često primati svetu pričest? Je li za mene nedjelja dan Gospodnji ili samo prilika za ljenčarenje? Jesam li u nedjelju radio ono što sam mogao i kojim drugim danom?
Priznajem li javno da sam kršćanin ili se toga sramim?
Žudim li za novcem i vlašću?
Jesam li pristajao uz nazore i pokrete protivne vjeri i kršćanstvu?
Odričem li se sotone i svih djela njegovih: praznovjerja i magije, astrologije i horoskopa; liječenja transcendentalnom meditacijom, jogom, sredstvima i načinima koji ne priznaju pravoga Boga?
Poštujem li svoje roditelje, sestre i braću?
Jesam li koga zaveo na grijeh riječima ili djelima?
Jesam li komu oduzeo kakvo dobro: krao, varao, bio nepošten kod prodaje ili kupovine? Jesam li ukradeno vratio i popravio štetu?
Jesam li u okviru svojih mogućnosti pomagao siromašnima?
Jesam li govorio istinu? Jesam li osudom, klevetom, ogovaranjem, lažnom zakletvom, izdajom tajni prouzročio drugima štetu?
Jesam li bio spreman opraštati?
Jesam li drugima zavidio na uspjehu? Jesam li im pokvario radost?
Jesam li ugrozio svoje i tuđe zdravlje i okoliš?
Kako se koristim darovima koje mi Bog daje? Kako koristim vrijeme, jesam li ljenčario? Jesam li bio strpljiv u bolesti i neprilikama?
Jesam li zbog straha postupao protiv svoje savjesti?
Borim li se protiv svojih slabosti i loših navika? Jesam li rob bilo kakve strasti?
Jesam li bio umjeren u uživanju hrane i pića? Jesam li ugrožavao svoje zdravlje ili život drogama, alkoholom, nepažnjom u prometu?
Jesam li odbijao nečiste misli i želje? Jesam li izbjegavao grješne prigode, nemoralne filmove, knjige, loše društvo?
Jesam li griješio bludno i sam sa sobom? Živim li svoju spolnost sukladno zdravom nauku Crkve ili pak u skladu s ovozemaljskim nazorima? Jesam li imao spolni odnos prije braka?
Poštujem li dostojanstvo ljudske osobe i njezina prava?

Odnos prema Bogu

Je li Gospodin Bog u središtu mojega života?
Ako se redovito molim, kakva je moja molitva; je li brza, površna, mehanička ili se trudim u molitvi doista razgovarati s Bogom?
Jesam li zatajio svoju vjeru iz obzira, stida i straha?
Jesam li kad počinio svetogrđe, primajući pričest u teškom grijehu?
Jesam li se trudio dublje upoznati vlastitu vjeru?
Jesam li psovao?
Jesam li bio redovit na svetoj misi nedjeljom i zapovjednim blagdanima? Jesam li obdržavao crkvene propise o postu i nemrsu?

Odnos prema bližnjima

Kakav sam prema članovima svoje obitelji?
Živim li u izvanbračnom odnosu i time teško griješim?
Jesam li u braku bio sebičan, iskazivao nepoštovanje, ponašao se zlobno i osvetnički? Jesam li u braku bio vjeran?
Razmišljajući o bračnoj plodnosti i daru novog života, imam li pred očima samo svoju udobnost ili sam spreman prihvatiti novi život?
Ljubim li svoju djecu? Jesam li pravedan u odnosu prema njima ili im puštam sve na volju?
Brinem li se za vjerski život svoje obitelji?
Je li moj odnos prema rodbini, prijateljima, susjedima i znancima pun poštivanja, čak i onda kad se s njima ne slažem u puno stvari?
Jesam li nekoga povrijedio djelom ili riječima?
Opraštam li spremno i lako ili se dogodi da na uvredu uzvratim uvredom, a na pretrpljeno zlo uzvratim zlom?
Obavljam li svoj posao časno i pošteno?
Jesam li zavidio drugima na onome što su postigli, što imaju i što jesu; jesam li poželio tuđe svari; jesam li poželio tuđega ženidbenog druga ili možda čak pokušao uništiti nečiji brak?

Odnos prema sebi

Mogu li za sebe reći da sam čestit i pošten; ima li u mojem životu nešto čega se sramim; ima li kakva slabost za koju bih volio da je nema (ovisnost o alkoholu, drogi, kocki, internetu, pornografiji, novcu)?
Držim li pretjerano do sebe, do onoga što drugi misle o meni; držim li pretjerano do svoga izgleda pa previše novca trošim na nj?
Kako upravljam novcem koji zaradim ili steknem? Vodim li računa o budućnosti svoje obitelji i djece ili novac trošim na nepotrebne, suvišne i skupe stvari? Odvajam li dio novca za siromahe i opće potrebe zajednice u kojoj živim? Jesam li možda škrt ili rasipan?
Provodim li dovoljno vremena sa svojom obitelji?
Jesam li sklon kritiziranju svega i svakoga; osuđujem li lako i brzo druge, čak i onda kad malo ili ništa ne znam o njima?

U kaznu izopćenja zbog pobačaja, prema općim kanonskim odredbama, upadaju oni katolici koji su svjesno i slobodno, fizički ili moralno, sudjelovali u zločinu učinkovitog pobačaja (kan. 1398). Da bi vjernici u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji mogli lakše dobiti otpuštenje kazne zbog pobačaja i zatim odrješenje od grijeha, ovim, u skladu s kanonskim odredbama (kan. 137), dijecezanski biskup je delegirao do opoziva za otpuštanje ove kazne:

u svako vrijeme, dok slave sakrament pokore
a) dekane;
b) ispovjednike u katedrali i Gospinim svetištima;
c) župnike i upravitelje župa za područje njihovih župa;
d) poglavare kleričkih samostana za njihove samostanske crkve;
e) ravnatelje (rektore) crkava za njihove crkve.

sve svećenike koji imaju ovlast ispovijedanja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, dok slave sakrament pokore:
a) u adventsko, božićno, korizmeno i vazmeno vrijeme;
b) u pojedinim župama: za vrijeme misija, klanjanja, duhovnih obnova i drugih vjerničkih okupljanja "curn magno populi concursu"

Svi ispovjednici imaju mogućnost otpuštanja od kazne izopćenja zbog pobačaja u hitnom slučaju, tj. ako je pokorniku teško ostati u stanju teškoga grijeha dok o tome ne odluči mjerodavni poglavar. (kan. 1357).

Ispovjednici neka predoče pokornicima svu težinu zločina pobačaja i neka im prema njihovim prilikama odrede odgovarajuću ozbiljnu i spasenjsku pokoru.

Svaki grijeh povlači za sobom ne samo kaznu, nego također i vremenite posljedice. Oprosti nisu opraštanje grijeha, nego pomoć u oslobađanju čovjeka od posljedica grijeha, odnosno od “vremenitih kazni”, u čemu sudjeluje Crkva službenica otkupljenja kad s auktoritetom primjenjuje zasluge Krista i svetaca. Oprostom se dobiva udjela na duhovnom “blagu Crkve” što ga tvore zasluge svetih. Oprost se može namijeniti za žive i pokojnike, jer svi tvore Crkvu kao zajedništvo svetih.

Kada pokornik pristupi da ispovjedi svoje grijehe, svećenik ga ljubazno dočeka i uljudno pozdravi. Nato se pokornik, a ako je zgodno i svećenik, znamenuje znakom križa i reče:
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen

Svećenik pozove pokornika na pouzdanje u Boga ovim ili sličnim riječima:
Bog koji rasvjetljuje naša srca dao ti pravo spoznati tvoje grijehe i njegovo milosrđe.

Pokornik odgovori: Amen.

Tada svećenik, ako je zgodno, pročita ili napamet izreče koji tekst Svetoga pisma kojim se navješćuje Božje milosrđe i čovjek poziva na obraćenje. Npr. (1 Iv 1, 9):
Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je On i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.

Pokornik zatim ispovjedi svoje grijehe. Ako je potrebno, svećenik mu pomogne, dade mu prikladne savjete i potakne ga da se skrušeno pokaje za svoje grijehe. Zatim mu predloži djelo pokore.
Nato svećenik pozove pokornika da očituje svoje kajanje. Pokornik to može učiniti nekim od ovih obrazaca ili sličnim riječima:

  • Bože moj, kajem se od svega srca i žalim za sve zlo koje učinih i dobro koje propustih, jer grijehom uvrijedih tebe, Oče, najveće i najmilije dobro. Čvrsto odlučujem uz pomoć tvoje milosti: činiti pokoru, više ne griješiti i kloniti se grješne prigode. Po zaslugama muke Spasitelja našega Isusa Krista smiluj mi se, Gospodine.
  • Bože, dobri Oče, žao mi je za sve zlo što učinih i dobro koje propustih. Iskreno ću se truditi da budem bolji. Pomozi mi da živim u tvome svjetlu i radosti. Amen
  • Oče, sagriješih pred tobom, nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Milostiv budi meni grešniku!
  • Gospodine Isuse, Sine Božji, smiluj se meni grešniku.
  • Kajem se od svega srca što uvrijedih Boga, najveće i najmilije Dobro. Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i biti bolji i da neću više griješiti.
  • “Dilo skrušenja” koje se još ponegdje zadržalo: Milosrdni Bože moj, ja se kajem i bolim sa svim srcem za sve moje grihe. Ne kajem se samo što sam grišeći raj izgubio a pakao zadobio, dali se najviše kajem i bolim što sam uvridio tebe, dobrotu neizmjernu. Odlučujem stanovito s tvojom svetom pomoću, da te neću više nikad uvriditi, i spravan sam prije umriti i svako zlo podniti nego tebe, moga Boga, u ičemu uvriditi. Amen.

Tada svećenik pruži ruke (ili barem desnicu) nad pokornikovu glavu i reče:
Bog, Otac milosrđa, koji je smrću i uskrsnućem svojega Sina
pomirio sa sobom svijet i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha,
neka ti po službi Crkve udijeli oproštenje i mir.
I JA TE ODRJEŠUJEM OD GRIJEHA TVOJIH
U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA.

Pokornik odgovori: Amen.

Poslije odrješenja svećenik proslijedi: Hvalite Gospodina jer je dobar.
Pokornik zaključi: Jer vječna je ljubav njegova.

Zatim svećenik otpušta pomirenog pokornika govoreći: Gospodin ti je otpustio grijehe. Idi u miru.