U organizaciji Bračnoga i obiteljskog savjetovališta Splitsko-makarske nadbiskupije, u srijedu 11. ožujka, je u prostorijama BIOS-a održan susret za stručne suradnike i sve zainteresirane koji se brinu o djeci, osobama s invaliditetom, starijima, bolesnima ili umirućima. Predavanje “Zamor suosjećanja” održala je suradnica savjetovališta Maja Jakšić, psihoterapeutkinja i specijalistica iz pastorala kriznih situacija. 

Što je umor suosjećanja, kako ga razlikovati od stresa, ptsp-a, depresije i sindroma sagorjelosti, može li empatija biti štetna, tko je ranjiv, kako uravnotežiti poziv na ljubav i služenje drugima sa zdravom brigom o sebi i što možemo naučiti iz Isusovog povlačenja u osamu samo su neka od pitanja o kojima se promišljalo na večerašnjem susretu. Intenzivna i dugotrajna briga o drugima može dovesti do emocionalne, mentalne, tjelesne i duhovne iscrpljenosti.

„Suosjećanje uzima svoj danak.  Umor suosjećanja je cijena empatije. Ne možemo zakoračiti u oluje tuđih života i biti upleteni u dubinu nečije boli bez posljedica. Bez primjerene prevencije i predane brige o sebi, umor suosjećanja gotovo je neizbježan. Ovoj pojavi se posvećuje malo pozornosti premda dugoročno može dovesti do ozbiljnih kriza, ovisnosti i problema u odnosima“, rekla je predavačica.

Na predavanju je poseban naglasak stavljen na nužnost odgovorne brige o sebi. Ne možemo pomoći drugima ako se ne brinemo dobro o sebi. „Pomagači su ljudi različitih profesija koji pružaju pomoć drugima. To su pripadnici zanimanja usmjerenih na pružanje zdravstvene, psihološke, socijalne, pravne i duhovne pomoći te različite vrste tehničke pomoći. Zamor se odnosi na činjenicu da nakon određenog vremena i sami pomagači mogu prolaziti kroz krizne situacije kao i osobe za koje se brinu. Mogu postati tjeskobni, ljutiti, razdražljivi, osjećajno prazni, obeshrabreni, nemotivirani i imati različite vrste tjelesnih simptoma, učestalo pobolijevanje, povećano konzumiranje alkohola, cigareta, lijekova, a nekadašnje razumijevanje za osobe u krizi mogu zamijeniti cinizmom, ravnodušnošću i gubitkom optimizma, humora i nade. Mnogi će pomagači doživjeti reakcije slične reakcijama bolesnih, ožalošćenih ili umirućih koje će u njima potaknuti pitanja o pravdi, o smislu života, te izazvati strah od vlastite bolesti i smrti“, ustvrdila je.

Zaključujući, prof. Maja Jakšić je istaknula: „Zamor suosjećanja je proces, a ne događaj. To je reakcija pomagača u obliku patnje, gnjeva ili bijesa koji raste u svakodnevnom doticaju s ljudskom patnjom, ali i obrambeni mehanizam protiv takvih snažnih osjećaja, način otupljivanja. Zamor suosjećanja utječe na nas i mijenja nas, a na nama je izbor da i u tom bolnom procesu ostvarujemo svoje poslanje. Postojanje umora suosjećanja i naša borba s tim podsjetnik su da smo konačna bića sa svojim ograničenjima i slabostima i da postoji samo jedan Spasitelj, a to zasigurno nismo mi“.