Velika Gospa - Sinj - 2003.

«Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju.» Ove riječi Majke Marije, braćo i sestre, danas su radosni izraz i naše duše i glasni odijek naših usana. U toj radosti sve vas srdačno pozdravljam. U toj radosti doživljavamo ovaj veliki vjernički skup na Veliku Gospu, blagdan uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo, Isusove i naše duhovne Majke, naše vjerničko obiteljsko slavlje u svetištu Gospe Sinjske.

Slavlje Marijina uznesenja dušom i tijelom u nebo plod je, «prvine» uskrsnuća - Kristova uskrsnuća. Ono ima svoje ne samo duboke biblijske i tradicijske korjene, već za čitavo čovječanstvo i za našu povijest i svoju nosivu nadu i otvorenu perspektivnu budućnost. U ovom događaju spasenja prepoznajemo i naslućujemo u vjeri i nadi i svoje uznesenje. Vjerujemo da je Majka Marija dušom i tijelom uznesena u nebo u potpunoj cjelovitosti i ostvarenosti života duše i proslavljenog tijela.

Tajna je to, ali i za naš zemaljski život potrebna je povezanost i zajedništvo duše i tijela. I dok danas u vjeri i nadi razmišljamo o Marijinu uznesenju dušom i tijelom u nebo kao o svom putokazu utjehe i nade, zar ovaj blagdan, braćo i sestre, ne usmjeruje naš pogled i našu pažnju prema životu ovdje i sada, prema našoj zemaljskoj povezanosti i skladnosti duše i tijela, kako na osobnoj, obiteljskoj, tako i na društvenoj razini.

Jer ako gradimo društvo samo na tržištu i profitu, bez duhovnih vrednota, zatvoreno u svijet tehnike i znanosti, bez etike i morala; ako imamo savršena sredstva a nikakva cilja ni smisla, ako pazimo samo na ekološku, a ne i duhovnu zagađenost; ako svoj rast mjerimo samo materijalnim dobrima po glavi stanovnika, a ne i kapitalom duše i srca; ako se sve komercijalizira i obilježi cijenama, a ne prožme i vrednotama; postat ćemo narod ugrožene duše, bez nade i budućnosti. Dušu našega društva prije je ugrožavala ideologija ateističkog komunizma, a sada grubi kapitalizam; prije diktatura jednoumlja i lažnog bratstva i jedinstva, a sada različite podjele i svađe, prije kruta partija, a sada interesi i strančarenja; prije državna uravnilovka, a sada tržišna konkurencija; prije socijalistički kolektivizam, a sada egoistički individualizam. Prije proleteri i drugovi, a sada trgovci i kapitalisti.

Društvo bez duše, tj. bez duhovnih i moralnih vrednota, braćo i sestre, zahvaća korupcija, a korupcija dolazi od latinske riječi corrumpere, što znači truljenje, raspadanje, propadanje. A kako se ovdje i sada ne sjetiti svih onih koji su bili spremni dati i dušu i tijelo za svoj narod i za pravednije društvo u svojoj domovini Hrvatskoj? Ponosni smo na njih i zahvalni svima njima. Ali što u međuvremenu nama bi, jer smo i mi bili među njima, pa da ponekada gradimo egoistično društvo rastavljene duše i tijela?

A ima li, braćo i sestre, očitije i veće tragedije kada se ona zajednica koja nastaje i postaje «jedno tijelo, jedno srce i jedna duša» rastavi? Koliko naše zakonodavstvo, obiteljska politika i mediji, ovaj duhovnik u našim domovima, prepoznaju, štite i podržavaju bračno i obiteljsko zajedništvo? I materijalnim dobrima, radnim mjestom, stanovanjem, primanjima, i duhovnom i moralnom potporom onih vrednota koje grade bračno i obiteljsko zajedništvo?

Kažu da nam je obitelj bez oca preko tjedna, a bez majke i nedjeljom, jer mora raditi u trgovini. A nedjelja bi trebala biti dan zajedništva duše i tijela i bračnih drugova i roditelja i djece. Dok nas zabrinjava sve manji broj sklopljenih brakova, a još više rastući broj rastava «jednog srca i jedne duše», raduju nas tolike zdrave i hrabre zajednice srca i duše koje su otvorene daru života.

I u našem osobnom životu toliki su izazovi i opasnosti rastavljenosti duše i tijela. Čemu se možemo i smijemo nadati, braćo i sestre, ako u nama onu temeljnu čežnju koja nas otvara transcendenciji neba pretvorimo u trenutačne zemaljske želje koje nas zatvaraju samo u ovo sada i ovdje i na način odmah, sve i bez truda? Poslije takvih ostvarenih želja postajemo još prazniji, beznadniji, s pojačanim strahom. Nikakvo čudo da se onda iz te praznine – pustinje želi potražiti svojevrsni raj kroz drogu, ekstazy i alkohol. Netko svoj raj želi uporno kupiti i osigurati u ovoj realnosti novcem, bogatstvom, a netko bijegom iz te iste realnosti lažnim snom sreće. U jednom i drugom slučaju čovjek postaje egoist, filozofija nihilizam, moral relativan, a užitak mjerilo svega. Sve to doista rastavlja dušu i tijelo, svodi čovjeka na objekt, postaje stroj mjeren brzinom zarade, efikasnošću i uspjehom. Zar nam vrijeme i termini nisu postali tirani? Zar i kad smo nazočni nismo prisutni? Trčimo. Svi imamo satove, a ne i vremena. Zar ne mjerimo vrijeme satom i satnicom – novcem, a ne dušom, kvalitetom doživljaja i življenja? Zar je čudno, braćo i sestre, ako nam u ugroženosti duše – moralnih i duhovnih vrednota mladi postaju poremećeni i u svom bioritmu zamjenjuju dan i noć, te postaju kratkovidni i nesposobni uočiti i graditi budućnost? Zar sve to ne stvara kulturu kulta – idolatrije tijela, što brzo prelazi u kulturu smrti koja onda selektivno zna odstranjivati čovjeka iz života preko abortusa, eutanazije i drugih oblika ugrožavanja života.

Preko tehničko-znanstvenih mogućnosti smo postali fizički brži i pokretljivi, a s druge strane smo nepokretni i pasivni, jer nas ništa iznutra ne pokreće, jer je sve relativno. Dušu smo izgubili. Bez duše čovjek postaje nemiran, nezadovoljan, agresivan, nesposoban za dijalog, toleranciju, ne trpi razlike, nema osjećaja za solidarnost i opće dobro, bez korijena je, gubi identitet, i teško ili nikako oprašta. Čovjek skladna života duše i tijela, s onim dobrom i mirom koji u sebi doživljava, komunicira i sa svojom sredinom, te prepoznaje dobro i u drugima. Sposoban je zahvaljivati i moliti, ljubiti i imati povjerenja, vremena i prijatelja. Svoju dušu možemo otvoriti drugome i biti jedno tijelo i jedna duša samo ako je duša u nama doma. Bez duše čovjek funkcionira, a ne živi.

Bez zajedništva, sklada duše i tijela u ovom našem zemaljskom življenju, bez sklada tehničko-znanstvene dimenzije s etičnošću, ekonomsko-političke s duhovno-moralnim vrednotama, doista, braćo i sestre, osoba gubi dostojanstvo, postaje objekt; brak nije više jedno srca i jedna duša, već egoizam individualaca; brak i obitelj ostaju bez duhovnog krova, samo s krovom nad glavom; narod i društvo prestaje biti zajednica i zajedništvo sigurnosti i zaštite života, već prostor dominacije okretnijih i jačih.

A što se to događa s nama? Kuda idemo? Ono evanđeosko pitanje «Gdje da kupimo kruha za toliko mnoštvo?», svakako zbog naše sebičnosti i nepravde imalo bi i danas svoje mjesto, ali upravo zbog odsutnosti i rastavljenosti duše i tijela nama se ono postavlja još urgentnije i glasnije u ovom obliku: «Gdje danas pred tolikim svakodnevnim izazovima osobnog, obiteljskog, društvenog života da nađemo smisao?» Koliko je ovo na svoj način religiozno pitanje urgentno svjedoči i najnoviji potez naše Vlade i njenog ministarstva. U rješavanju stresa – rastavljenosti duše i tijela u svakodnevnom životu dogodio se među nama jedan potres gdje je Vlada preko ministarstva razbila jedan prozor na školi kroz koji je htjela ubaciti jogu u razrede. Bez sumnje, sve to može biti i dobronamjerno, ali u svakom slučaju nije dobro odmjereno što pokazuje ubrzanost, tajnovitost i skrivenost od javnosti. Međutim, ostaju mnoga pitanja otvorena na koja ne možemo odgovoriti, ali kako je stvar ozbiljna, ta pitanja ne možemo zaobići. Tko stoji iza ovoga projekta? Tko ga je u Hrvatskoj tražio? Roditelji? Đaci? Nastavnici? Zašto se ovo želi uvesti u hrvatske škole, dok u drugim europskim zemljama toga nema u školama? Zašto se o ovome nije javno i šire raspravljalo? Zar se Vlada ne prepoznaje i ne stoji iza postojećih konfesionalnih vjeronauka i etike, koje žele njeni građani, pa sa svoje strane u školu želi uvesti i svoj posebni vjeronauk? Ne želi li ovo biti jedna duhovna reciklaža kršćanske duše, svijesti i kulture gdje je više od 95% građana kršćanske vjeroispovijesti u Hrvatskoj? Zbog krivo protumačenih stavova Crkve, nismo li kao vjernici i narod nepravedno i nepotrebno optuženi u svijetu? Komu i čemu to koristi? Zar je joga, hinduizam i budizam zabranjen u Hrvatskoj za onoga tko to želi prihvatiti i slijediti, a zašto baš mora biti legalizirana i institucionaliziran kroz društvene strukture? Zašto mi moramo samo uvoziti i biti kolonija, ne samo tržišta robe nego i raznih duhovnih ponuda? A što su nam otac Ante Gabrić i majka Tereza ako ne naše orginalno duhovno bogatstvo koje je doseglo ideal i uzor svetosti, te postalo opće dobro, ne samo kršćana nego i čitavog svijeta? Zar nije doista na svoj način cijepanje i dijeljenje duše i tijela, narodnog i društvenog života, ako naše tijelo – teren i nacionalna bogatstva prodajemo Zapadu, a dušu uvozimo s Istoka?

Ali, braćo i sestre, pored ovih pitanja drugima u slučaju joge ima jedno pitanje i za sve nas vjernike na koje mi trebamo dati odgovor. Nije li sve ovo ipak jedan dobar izazov i poticaj da mi kršćani vjernici otkrijemo svoje bogatstvo i izvor života u Isusu Kristu za skladnost življenja duše i tijela, osobnog, obiteljskog i društvenog života već ovdje na zemlji, ali u perspektivi punine nebeskoga života i zajedništva duše i tijela? Nije nama kršćanima potreban lijek s Istoka, jer se nismo razboljeli i došli u stresnu i rastavljenu situaciju duše i tijela zato što smo ozbiljno žvijeli Radosnu vijest života, već naprotiv zato što nam je vjera ostali na površini identiteta u našoj kulturi i civilizaciji. Mi hrvatski biskupi smo intervenirali u ovom tajnovitom i ubrzanom slučaju Vlade, ne toliko iz nekog straha i bojazni od mogućih negativnih posljedica za naš narod i društvo, već je to odgovornost pred bogatstvom i iz bogatstva koje nam je darovano u Isusu Kristu.

Poštivamo svačija uvijerenja, religije i nazore, ali osobna vjera je poput bračnog saveza vjernosti. Između tolikih žena tvoja žena je tebi nešto posebno i ne možeš je staviti na istu razinu s drugima. Tko bi te za to mogao optužiti da si netolerantan i mrzitelj drugih jer više voliš svoju ženu, a ona je za tebe jedina? Nije li slučaj joge poziv svima nama vjernicima, kršćanima da otkrijemo snagu molitve, vrijednost meditacije, dubinu kontemplacije, bogatstvo sakramenata, posebno sakramenta pomirenja gdje spoznajemo svoju osobnu odgovornost i doživljavamo milost iskustva oproštenja i mira? Mir Kristov, mir srca i duše, uspješan je lijek za stres svakodnevlja. Štoviše, u nama obnavlja život na sliku Božju. Jedino čudesni Kristov zahvat u ljudsku ljubav između bračnih drugova i čini od njih jedno tijelo i jednu dušu, sakrament i sliku njegove ljubavi prema nama.

Crkva, čijem je tijelu On dao svoj Duh i učinio je modelom zajednice i zajedništva društva i čitavog ljudskog roda, pozvana je da i sama živi i svjedoči duhovne i moralne vrednote i da na taj način kao kvasac i duša bude u tijelu našeg današnjeg društva. To na poseban način želimo postići i provesti ovogodišnjim pastoralnim planom kojim razmišljamo o našoj mjesnoj Crkvi, koja je znak i svijedok spasenja, Zaručnica sjedinjena i vezana neraskidivim vezom ljubavi sa svojim Zaručnikom.

Već je davno, braćo i sestre, nagoviješteno da će kršćani trećega tisućljeća biti mistici, tj. oni koji osobno i iskustveno žive i svjedoče svoju vjeru. Bez te mistike ne možemo se ni prekrižiti, a kamo li slaviti nedjeljno euharistijsko slavlje, gdje je jedinstven izvor i lijek, ne samo našim svakodnevnim stresovima, nego i grijeha i smrti. Da, stresni, bolesni, ograničeni i grešni, bolesni na duši i tijelu, zato njemu, nešemu lijeku i spasitelju, osobno i zajedno kličemo: Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja! On, koji je za nas dao svoju dušu i tijelo u cjelovitoj i potpunoj ljubavi, čini to da otajstvenim euharistijskim slavljem i sami postajemo osobno, obiteljski, društveno njegovo tijelo i njegova duša.

Braćo i sestre, po Kristu i s Kristom već 14 stoljeća naša kultura i civilizacija nosi u sebi kršćansku svijest identiteta. On nas je učinio poput masline. Ne mijenjajmo svoj identitet! Budimo i ostanimo maslina, a ne repa! I repa zna biti čvrsta i ne da se lako iščupati, ali mi budimo maslina u duši i tijelu.
O Marijo, Majko naša, ti si za svoga zemaljskog života u zajedništvu duše i tijela klicala Bogu i hitala bližnjemu, te si tako dušom i tijelom zavrijedila biti uznesena u nebo. Prati nas, svoje sinove i kćeri, sve naše obitelji, naš narod i društvo, da se odlikujemo svim ljudskim vrlinama i budemo prepoznatljivi po svom kršćanskom identitetu. Daj da gradimo naš zemaljski život u ljubavi i vjeri, iščekujući u nadi svoje uznesenje na nebo i potpunu proslavu i ostvarenje svoje ljudskosti, i duše i tijela, u zajedništvu Presvetoga Trojstva u vijeke vjekova. Amen!

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić predvodio je misno slavlje za klanjatelje trajnoga euharistijskog klanjanja ...
Član francuske družbe Misionari Presvete euharistije iz Argentine o. Justo Lo Feuda i splitsko-makarski nadbiskup mons. ...
U Hvaru je 2. listopada svečano proslavljena svetkovina sv. Stjepana I., pape i mučenika, zaštitnika grada i biskupije. ...
O proslavi 1600-te obljetnice smrti sv. Jeronima, poseban gost Splitsko-makarske nadbiskupije bio je uzoriti gospodin ...
Misnim slavljem koje je u novoj solinskoj crkvi Svete Obitelji, u srijedu 30. rujna na blagdan sv. Jeronima, predvodio ...
Nakon svečanog otvaranja Riznice splitske katedrale, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek nakratko se u ...
U prigodi Jubileja 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima, crkvenog naučitelja i zaštitnika Dalmacije, koji zajedno slave ...
Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitsko-dalmatinska županija svečano slave Jubilej 1600. obljetnicu smrti sv. ...