Velika Gospa - 2008.

Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega, kliče oduševljena Elizabeta. Na putu svoga zemaljskog života Marija hodi u vjeri. U vjeri i iz vjere pohađa i pozdravlja Elizabetu. Danas iz svoje nebeske proslavljenosti, iz punine svoga duhovnog majčinstva, Gospodinova i naša majka, posjećuje i pozdravlja nas svoje sinove i kćeri. Svetkovina Uznesenja Marijina u nebo čini nas dionicima onoga istoga Elizabetinoga oduševljenja i radosti.



Zato, u radosti srdačno pozdravljam sve vas, braćo i sestre, dragi hodočasnici u našem marijanskom svetištu Gospe sinjske. Pozdravljam umorne od hodočašćenja i sve vas koji ste umorni na svojim životnim križnim putovima; pozdravljam sve vas koji osjećate potrebu svojim molitvama, vapajima i prošnjama, iznijeti Majci svoje duhovne i tjelesne rane, svoje boli i patnje, kao i sve vas koji u srcu Majci nosite svoje radosti i svoje zahvale. Srdačan pozdrav vama, braćo franjevci, čuvari svetišta Gospe sinjske, braći svećenicima u koncelebraciji, gradonačelniku i alkarima, svim predstavnicima državnih vlasti a osobito hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima.


1. U našem svagdanjem životu mnogo nam znače pohodi i pozdravi: oni unose radost, oslobađaju od osamljenosti, stvaraju zajedništvo, otvaraju nova obzorja, potiču i ohrabruju, jednostavno rečeno: oni život znače. Osjetivši snagu Marijina pozdrava, Elizabeta kliče od radosti, a dionik te njezine radosti je i dijete koje u zreloj dobi nosi pod srcem. Marija je prva nositeljica Presvetoga sakramenta, utjelovljenoga Boga koji budi radost i kod Elizabete i kod njezina djeteta. Elizabetina radost nalazi odjek i u Marijinoj radosti, u njezinu: Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj Bogu mome Spasitelju.


Doista, istinska radost rađa se samo zbog radosti drugoga.


Marija žurno hita Elizabeti, želi joj pomoći i obradovati je u njezinoj dugo očekivanoj trudnoći. Elizabeta je trudna starica kao i mnogi europski, pa i naš hrvatski narod i naše društvo. Starice rijetko rađaju, osim po posebnom Božjem zahvatu. One koje to vruće žele, mogu od Boga isprositi milost, ali čini mi se da je naš narod odbacio tu želju i prihvatio status starice. Samo prošle godine Hrvatska je umanjena za jedan grad od 10000 stanovnika. Na djelu je opasna diskriminacija rađanja i života u korist starenja i umiranja. Hrvatskoj koja prihvaća status starice hitno je potreban jedan radostan pohod, jedan iskreni pozdrav životu, od njegova začetka u majčinoj utrobi do prirodne staračke zrelosti!


Nama se ovih dana dogodio jedan pohod i pozdrav. Žuran i hitan. Po hitnom postupku. U tajnovitosti, bez javne rasprave. Takve odrednice toga pohoda već upućuju na zaključak da s njim nešto nije u redu, da nije ni planiran ni izveden u korist života.


2. Vidim da već pogađate. Radi se o zakonu o suzbijanju diskriminacije. Vrlo pitom naslov za upitan sadržaj! Tko to nije protiv diskriminacije? Ali, koje i kakve? Opravdano nam se pred ovim zakonom nameću mnoga pitanja. Tko ga je htio i zašto? Je li ga hrvatski Sabor slobodno ili podanički izglasao? Jesu li sabornici glasovali po savjesti ili je to bila svojevrsna eutanazija savjesti? Sabor bi trebao biti mjesto i simbol naše slobode, onog najvećega dara kog višnji Bog nam je do. Židovska intelektualka, a kršćanska mučenica Edith Stein reče: Pred našom slobodom i Bog se zaustavlja. Nije li se sa žurnim i hitnim pohodom toga zakona zaustavilo i Boga i našu slobodu pred pragom hrvatskoga Sabora?


Kako to da smo taj zakon o čudnoj diskriminaciji, gdje je na djelu lom nature i kulture, koji je protivan naravi i evoluciji, zdravom razumu i nadnaravi, spremno prihvatili mi koji smo tek kandidati za Europsku Uniju, a velika većina naroda i zemalja koji je sačinjavaju nemaju ga u svom zakonodavstvu? Kako to da se predsjednik članice EU s najmanjim postotkom vjernika, predsjednik Češke, snažno suprotstavlja takvom zakonu, a mi, gdje je taj postotak znatno viši, spremno ga prihvaćamo, pa čak i branimo? U svom pismu zastupnicima češkog sabora, predsjednik između ostalog kaže: Zakon držim suvišnim, kontraproduktivnim, a njegove učinke vrlo problematičnima... cilj mu je prije svega ideološki a nikako pravni. A tome zakoni ipak nisu namijenjeni... Na bitan način poseže u područja koja su bila stoljećima u Europi oblikovana običajnim načelima i etičkim zasadama. Stoga se može očekivati da će taj zakon imati negativan učinak na pravnu sigurnost i na međuljudske odnose općenito.... na umjetan način poseže u prirođeni razvoj društva, ne poštuje kulturne razlike država članica Europske Unije. On nije samo loš nego i opasan.


Tako razmišlja predsjednik skoro ateističke Češke, članice EU, i apelira na svoj sabor da ne prihvati ovaj loš i opasan zakon.


Hrvatski Sabor, najviše zakonodavno tijelo u jednoj od deklarativno najkatoličkijih zemalja u Europi gotovo jednoglasno prihvaća ovakav zakon. U najmanju ruku čudno! Jesu li uzdignute ruke sabornika koji su prihvatili ovaj zakon bile znak pozdrava Domovini, pozdrava braku i obitelji, jesu li bile pozdrav životu i našem sustavu vrednota, europskoj kulturi i civilizaciji ili su bile znak poraza i predaje, sluganstva? S takvom podložnošću, ne preostaje nam nego pitati se: koji je sljedeći korak? Hoće li on biti skok naviše ili sve dublje tonjenje? Nepoštivanjem i preskakanjem logike i etike, nature i kulture, bojim se da će skok završiti u prazno. Zaobilaženje običajnih načela i etičkih zasada ne čini se samo nešto loše, nego nešto vrlo opasno, otvara se Pandorina kutija mnogih nevolja za budućnost hrvatskog naroda.


3. Dakako, želimo biti dio i na putu smo u Europsku Uniju, ali koju i kakvu? Nije to monolitna tvorevina, nego zajednica naroda s tolikim različitostima i suprotstavljenim mišljenjima i idejama. Što nas u nju privlači: glasnost i utjecaji određenih laicističkih i odviše sekularnih mišljenja i ponašanja, relativizam koji više ne poznaje kriterije dobra i zla? Ako je po tomu suditi, onda smo već odavno dio Europske Unije i ne treba nam se previše truditi oko ulaska u nju. Medijski smo već potpuno članica Unije, a državno-upravno na dobrom smo putu, još točnije, u velikoj smo opasnosti da nam Domovina za koju smo još jučer krv lili postane duhovna i moralna tuđina. Treba usvajati i usvojiti neke europske standarde, ali ne i onda kad su oni u potpunoj suprotnosti s onim što je iznjedrilo Europu, što joj je omogućilo da misli i ostvaruje Uniju.


Braćo i sestre, ima jedna mudra, provjerena i univerzalna izreka: Tko se ženi, ili u našem slučaju, bolje reći uda za pomodarstvo, ubrzo ostaje udovac ili Elizabeta bez potomstva. Pomodarski odnos prema indetitetu, sustavu kulturnih i tradicionalnih, moralnih i duhovnih vrijednosti i vrjednota hrvatskoga naroda brzo će nas ostaviti bez potomstva. Brzo ćemo ostati bez svoga bogatstva i prepoznatljivosti i minirati već dobro uzdrmane, a ipak nosive temelje života i budućnosti. Zar Europa doista želi biti starica i bez potomstva? Ako je to točno, onda je naš ulazak, naš pohod i pozdrav trebaju barem malo urazumiti. To ćemo učiniti ako joj se predstavimo s onim što smo i tko smo, time ćemo pridonijeti njezinoj sigurnosti i bogatstvu. A ako joj se predstavimo i pohodimo je onako kako smo počeli: Pa mi smo vam već odavna Europa, samo ste nas kasno primili; mi smo vam dobri poslušnici koji su žurno i po hitnom postupku prihvaćali sve ideje i ponašanja koja su protivna kršćanskoj i europskoj kulturi života, civilizacije i ljubavi.


Uvjeren sam da se mnoge članice Europske Unije čude nad našim ponašanjem. Mi ih potvrđujemo u njihovim gledanjima po kojima smo mi mali narod s velikim problemima. Točno je da smo malobrojan, ali nipošto mali narod. Imamo svoju povijest i identitet. Imamo svoju memoriju i ne možemo dopustiti da nam drugi pišu, tumače i na svoj način argumentiraju povijest, i to baš oni koji su nam brisali memoriju i zabranjivali da je prenosimo novim naraštajima. A upravo je to temeljna, bitna i trajna odrednica hebrejskog i svih naroda Europe.


4. Očito je da logika popuštanja traži sve veće i veće žrtve. Određene skupine u našem društvu, ne tako brojne, ali jako medijski glasne, zagrijavat će društvo svojim mišljenima i ponašanjima, predstavljajući ih kao nešto poželjno i dobro, normalno i moderno. Očito je da smo samo djeca Adama i Eve. I oni su bili gotovo na isti način medijski obrađivani, riječju i slikom. Ono što im je napasnik nudio postalo im je uvjerljivo i poželjno, logično i napredno. Ali kad su za tim posegnuli, shvatili su da su goli, da su izgubili identitet i dostojanstvo koje im je Bog podario. Današnje pluralno društvo, koje medijski promovira relativizam, čini isto, ali perfidnijim sredstvima. Život bez Boga promovira se kao poželjan i moderan način života, većina dignutih ruku postaje sinonim dijaloga i demokracije. U ime pluralnosti mišljenja i postupanja vrši se pritisak na zakonodavstvo. Građanin postaje politički korektan i društveno prihvatljiv ako je bez uvjerenja i kriterija, identiteta i vrjednota. No, mnogi, ne samo koji su vjerni Crkvi i njezinu nauku, već vjernici nekršćani kao i ljudi dobre volje vide i s pravom pitaju: je li ovo relativističko mišljenje i ponašanje priprema budućega humanijega života ili je to početak kraja jedne civilizacije koja preko različitih oblika smrti degradira život. Svi oblici relativizma mogu se prevladati samo opredijeljenošću za život, ne bilo koji i bilo kakav, nego život po planu i programu koji je Tvorac zamislio. Budućnost je u rukama kršćanskih brakova i obitelji, kolikogod medijski eksponirani, a vjerojatno i za to plaćeni, tvrdili drugačije.


Šteta što hrvatski Sabor nije bio na razini razmišljanja citiranog predsjednika, ali nije ni morao, mogao je nešto uočiti i naučiti iz same prirode. Dok je žaba u mlakoj vodi, koja se neprimjetno malo po malo zagrijava, opasnost je da se na to navikne, tomu prilagodi, više ne reagira i da doživi svoj kraj. Ali ako upadne u vrelu vodu, odmah reagira i iskače iz lonca. Ne znam gdje smo mi sada? Jesmo li ovim zakonom upali u lonac vrele vode ili je on neprimjetno zagrijavanje, polagano privikavanje za nešto puno gore? Kamo sreće da nam ovo bude lonac vrele vode!


5. Relativizam dokida svaku stabilnost, pa i onu koju nudi Crkva. Svakim smo danom tomu sve više svjedoci. I kod nas, mnogima u društvu i mentalitetu, Crkva je simpatična i moderna, ako govori o socijali, ako štiti ekologiju i humanitarno djeluje. Ali, ako progovori o etičko – moralnim načelima i vrjednotama života i suživota, pojedinca, obitelji i društva, onda je neugodna, zaostala, konzervativna.... Odriče joj se pravo govora o tomu, a nažalost ne uviđa se da je sve to temeljno i nosivo i za samo naše društvo.


Braćo i sestre, ne tako davno neki naši djedovi i bake, prihvativši nametnuti im bezbožni marksizam, govorili su da će Crkva nestati i vjera izumrijeti. Ideje tih naših djedova i baka danas su prerušene u relativizam koji se više ne bori izravno protiv Boga, već želi graditi život i društvo bez Boga. Međutim, jedno je sigurno: Crkva se nije nikada nazivala ni poistovjećivala samo s prošlošću, nije nasjedala ideologijama koje su nudile budućnost bez Boga. Crkva je uvijek bila i ostaje poistovjećena samo s Djevicom i Zaručnicom, Ženom i Majkom, darovateljicom i nositeljicom života kao najveće vrijednosti koju Bog u svojoj ljubavi daruje.


I slika trudne žene iz knjige Otkrivenja koja u porođajnim mukama rađa i brani Dijete od zmaja koji traži da proguta, uništi život, simbolizira Crkvu – Mariju koja rađa, ljubi i brani život od začeća do prirodne smrti. Crkva ne brani samo život na zemlji, zemaljski život, ili još bolje, ona ga brani u ime njegove potpune ostvarenosti u Marijinu uznesenju, u punini Kristova Uskrsnuća.


Pred kratko vrijeme, u jednoj laicističkoj sredini, čudeći se svome kolegi (Jean-Claude Guillebaud) što se obratio i postao vjernik, kolege iz medija upitaše ga: Pa kako si mogao smoći hrabrosti i priznati se kršćaninom? On im je na to odgovorio: Nasuprot modernom, ekonomskom i tehničko - znanstvenom barbarstvu, kršćanstvo mi se čini jedina oporba i dragocjeni disident. Slično kao što se na svom početku kršćanstvo suprostavljalo ubijanju djece, borbama gladijatora i diviniziranju cara. Crkva i vjera subjekt su budućnosti. Neovisno o vjeri u Isusa Krista, u Evanđelju je prava mudrost i duboka razumnost. Da, braćo i sestre, Crkva Kristova ima što reći kad se radi o životu jer kao subjekt povijesti i budućnosti nosi duboko svjedočanstvo i trajno proroštvo ljudske, biblijske, univerzalne mudrosti, istinu o životu i smisao povijesti. Sve to Crkva vidi već ostvareno u Isusu Kristu kojega ispovijeda Bogočovjekom.


Nije dobro ako se u našoj javnosti, medijima i zakonodavstvu promiče društvo bez Boga, ako se čovjeka osljepljuje za Božju istinu. Kao Crkva željeli bismo, i na to imamo pravo, da mediji ne budu samo izvor informacija, već i promicatelji vrjednota, da zakoni ne budu samo po narudžbi već ukorijenjeni u vrjednotama. Među tim vrjednotama svakako su na prvom mjestu brak i obitelj, kustodija – hranište, sveto – hranište života i budućnosti svakoga naroda.


Potrebna su nam pozitivna svjedočanstva i žurna reagiranja u društvu jer se stvara sve dublji jaz između obrazovanja i odgoja, prava i dužnosti, užitka i vrjednota, emocija i razuma, slobode i odgovornosti, profita i općeg dobra, časovitosti i vječnosti, etike i politike. A u mentalitetu pomućenosti i izopačenosti srca i zasljepljenosti uma, opasnost je da se po hitnom postupku nametnu takvi zakoni koji se više ne oslanjaju na logiku i etiku, već su rezultat čudnog politikanskog modificiranja. Naravno, da smo svjetovna država i ne želimo klerikalizirani hrvatski Sabor. Ali zdrava laičnost i autonomnost ne znače i moralnu autonomnost, odnosno mimoilaženje i rušenje temeljnih etičkih norma i duhovnih vrijednosti.


6. Bez sumnje, potrebne su nam investicije, ali su još potrebniji zakoni za obranu obitelji – života. To bi trebala biti najveća i najznačajnija naša investicija. Analitičari jedne članice Europske Unije kažu za svoju zemlju da bi im bilo potrebno oko 15 miljardi eura da bi spasili i obnovili obitelj. Mogu reći da se varaju, jer novac nikada nije spasio ni brakove ni obitelj. Uz novac, još više je potrebno nešto drugo: duhovne i moralne vrjednote. U njihovu promicanju može se koristiti novac kao sredstvo, ali nikada tako da u konačnici on postane vrjednota. Vrjednote se ne kupuju niti prodaju, nemaju cijene, a one su duša naroda i puls društva. Koliko god je potrebno unapređivati odnose i zakone u društvu, poglavito protiv diskriminacije socijalne, ekonomske, kulturne, vjerske, nacionalne, spolne, nešto bitno nedostaje našem društvu i hrvatskom narodu! I to žurno i hitno! Nedostajemo mi! Nedostaju kršćani. Nedostaje u javnosti kršćanska dijaloška glasnost i svjedočka vidljivost, ili je barem zakazala.


Ne možemo ostati puki i nijemi promatrači događanja. Crkva ima pravo izjasnit se o društvenim zbivanjima, ne samo jer joj to pravo daje sloboda mišljenja i govora u demokratskom društvu, već zato što zastupa Boga, što nastupa kao moralni autoritet koji se pita, razmišlja i svjedoči o čovjeku i njegovu dobru već više od 2.000 godina. Ali iznad ovog prava Crkva u pluralnom društvu ima prije svega pravo govoriti i dužnost naviještati Radosnu vijest života, jer to hoće njezin Utemeljitelj, jer je ona prisutnost njegove proslavljenosti u povijesnim dimenzijama.


Pozvani smo kao vjernici i kao građani dati svoj doprinos zdravom rastu i skladnom razvoju našega društva i naroda, da ne bismo postali sukrivci za sve ono što nije na strani života i budućnosti. Sv. Pavao trajno podsjeća i poziva kršćane u svijetu: Ne suobličujte se ovom svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti, da mognete razabrati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo, savršeno (Rim 12,2). Ako itko, onda je to Kristova Crkva, svi mi krštenici, pozvana biti subjekt društva i svijeta. To više što je Isus Krist uklonio sve zidove, pregrade i podjele među ljudima i narodima. Dapače, Isus Krist je svojim uskrsnućem pobijedio i najveću diskriminaciju života: samu smrt. On, naš Prvorođenac od mrtvih, jedini je pravi temelj i subjekt nove i ostvarene povijesti. Kristova Crkva je od Njega pozvana i poslana svjedočiti i naviještati najsnažniju energiju obraćenja čovjeka i obnove društva. A to je Božja ljubav u ljudskoj ljubavi. Ova je ljubav univerzalna, nije agresivna, poštuje ljudsku slobodu pred kojom se ona i sama zaustavlja kako reče mučenica Edith Stein.


7. Braćo i sestre, danas u slavlju Marijina Uznesenja u nebo, u duhu njezina pohoda i pozdrava, pozvani smo i poslani biti radosni pohod i životvorni pozdrav u današnjem svijetu. Poput jednog poznatog europskog političara koji reče: Najčudnije je pitanje koje mi novinari postavljaju, je li vam vjera važna za politiku? To je isto kao da nekoga pitate je li vam zdravlje važno za život. Istina je to. U toj smo istini svi mi vjernici pozvani, kao i vi, poštovani sabornici, koji ste kršćani, da nam vjera dijaloški bude u javnosti glasna i svjedočki prepoznatljiva u praksi.


Majko Marijo, Gospe Sinjska, sveta Bogorodice i Majko naša, Tvojim radosnim pohodom i pozdravom blagoslovi danas nas ovdje u Tvome svetištu i toliku tvoju djecu po svetištima naše Domovine. Daj da i mi, radosni i ohrabreni ovim slavljem, budemo tvoji žurni nasljedovatelji i radosni svjedoci života u našem društvu. Učini Majko, da naše obiteljsko, narodno i društveno zajedništvo, naše ponašanje i zakoni u hrvatskom narodu budu po Božjoj volji, osvijetljenji Tvojim Uznesenjem u nebo. Da budu prepoznatljivi ne samo u Europskom, već i u onoj konačnoj Uskrsnoj Uniji Neba, - zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga!


Gospe radosnog pohoda i pozdrava, na braniku našega života stoj,


Majko naša, čuvaj svoju Crkvu i naš hrvatski dom! Amen!

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Nakon svečanog otvaranja Riznice splitske katedrale, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek nakratko se u ...
Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitsko-dalmatinska županija svečano slave Jubilej 1600. obljetnicu smrti sv. ...
Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitsko-dalmatinska županija svečano obilježavaju Jubilej 1600. obljetnicu smrti sv. ...
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu započeo je u ponedjeljak 28. rujna s novom akademskom godinom ...
Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitsko-dalmatinska županija započele su s proslavom Jubileja 1600. obljetnice smrti ...
O. Justo Lo Feuda, član francuske družbe Misionari Presvete euharistije iz Argentine u pratnji salezijanca don Mirka ...
U povodu početka nove školske i vjeronaučne godine, a s obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo, mons. Marin Barišić ...
Mons. Ante Jozić, apostolski nuncij u Bjelorusiji, zaređen je za naslovnog nadbiskupa Cise u srijedu 16. rujna u novoj ...