Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić posjetio je i ovoga Uskrsa zatvor u Splitu, gdje je u skromnom i mirnom ozračju zatvorske kapele sv. Josipa Radnika na Bilicama predvodio euharistijsko slavlje u koncelebraciji s duhovnikom zatvorenika don Anđelkom Dukićem, župnikom župe sv. Spasa na Mejašima i kapelanom don Antom Bitunjcem.

Nadbiskup Barišić rado svake godine za Božić i Uskrs pohodi zatvorenike u Splitu, kako bi ih ohrabrio i potaknuo na što brži povratak njihovim obiteljima, društvenoj i crkvenoj zajednici. U tom im je svjetlu govorio o smislu života, o ljubavi koja je jača od smrti, o vjeri koja ne poznaje strah te o nadi koja pobjeđuje beznađe. „Gospodin, koji je otvorio grob, želi otvoriti naše srce i darovati nam mir, slobodu i dostojanstven život“, započeo je nadbiskup svoju homiliju.

Kako bi ih ohrabrio kazao je kako je i Isus imao iskustvo zatvora (noć Velikoga četvrtka) te da je u tom svjetlu sada s njima i među njima „kolega“. Međutim, Isus je pred sobom imao Veliki petak, muku i smrt na križu. „Vi pred sobom imate još mnogo godina života. Znajte ga cijeniti i njemu se radovati te ga učiniti što boljim, a to ćete s Isusom i uspjeti. Njegova ljubav oprašta i oslobađa, oživljuje i uskrisava, mijenja i nemoguće čini mogućim“, naglasio je nadbiskup. U tom je surječju ispripovjedio kako je rimski satnik, kojemu je profesija bila svakodnevno nekoga razapeti na križ, pred tom Raspetom ljubavlju ostao zapanjen te bez psovki, proklinjanja i mržnje reče: „Ovaj uistinu bijaše Sin Božji.“

Potaknuo ih je na svakodnevne geste dobrote, pažnje i ljubavi koje mijenjaju i nas i druge te koje u nama rađaju novoga čovjeka. „Uskrsnuće nije samo nešto čemu se nadamo kada završi naš zemaljski hod. Ono se događa već ovdje i sada. Trebamo zaživjeti svoje krštenje. Ono je temeljni pashalni sakrament po kome smo postali dionici Kristova križa, ali i uskrsnici, pobjednici svih oblika smrtnosti, kao i same smrti. Ne pokapajmo pobjednika života, nego mu dopustimo da uskrsne i slavi svoju pobjedu u nama i s nama.“ Govoreći o vjeri istaknuo je da je čudesan njezin domet i snaga. Vjera je žeđ koja napaja, glad koja siti, praznina koja ispunja, tama koja svijetli; vjera hodi gdje je nemoguće, sluša gdje se ne čuje, gleda gdje se ne vidi. Dar vjere izvodi nas iz naših ograničenja smrti i groba, kida okove šutnje i daje odgovore.

Obrativši im se kao očevima i sinovima, podsjetio ih je na slučaj junaka Odiseja iz grčke mitologije, koji se poslije rata gubi i luta na povratku doma. Kod kuće ga čeka vjerna supruga Penelopa, koja živi sama sa sinom Telemahom. Sin ne može bez oca. Sin treba oca. Dugo čeka njegov povratak i sam ga ide tražiti na uzburkanom moru. U tom ih je svjetlu ohrabrio da nisu sami i da su važni te da se što prije vrate svojim kućama i svojim ulogama u obitelji, u crkvenoj i društvenoj zajednici. Čestitajući Uskrs, nadbiskup je potaknuo zatvorenike na ustrajnu molitvu koja budi nadu i otvara život pravom smislu, na blizinu s Isusom i Božjom riječju, na jezik ljubavi i dobrote, mira i praštanja, razumijevanja i zajedništva.