Župa sv. Ivana Krstitelja sa splitskog Trstenika svečano je proslavila svetkovinu rođenja svoga nebeskog zaštitnika u četvrtak 23. lipnja. Naime, odlukom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata od 11. svibnja 2020. god., svetkovina Rođenja sv. Ivana Krstitelja u kalendaru za 2022. godinu premješta se na dan 23. lipnja 2022. godine. Procesiju s kipom i svečano misno slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Dražen Kutleša u suslavlju sa župnikom don Ivanom Simunićem, don Markom Trogrlićem, don Hrvojem Reljom i don Nikolom Šakićem.

Nadbiskup Kutleša je u svojoj homiliji govorio o Ivanu Krstitelju i poruci njegova života i djelovanja za kršćanina suvremenoga doba. Da bismo razumjeli ono što nam Kristelj svojim životom želi poručiti važno je spoznati vlastiti identitet, ono što jesmo, kako živimo i čime se bavimo, tko smo pred Bogom? Evanđeoski tekst govori o tome da je Ivan Krstitelj bio svjestan svoga identiteta, svjestan tko je i tko nije te je time bio otvoren jasnije spoznati Onoga čije je spasenje došao navijestiti. U evanđelju nalazimo tri odgovora kojim Ivan Krstitelj jasno i nedvosmisleno odgovara izaslanstvu tko on nije. Jasno je odgovorio da nije Krist (Mesija), da nije Ilija i da nije prorok, naglasio je nadbiskup Kutleša dodavši da su „mesijanska očekivanja u Izraelu bila velika dok su ljudi čeznuli za izbavljenjem od rimske čizme. Na temelju različitih starozavjetnih obećanja narod je očekivao da će jednog dana Bog poslati veliku osobu, moćnog izbavitelja, koji će predstavljati Boga na jedinstven način i uvesti ih u doba pravednosti i mira.“

Ivan Krstitelj bio je svjestan da mu jedino Isus daje pravi smisao, što bi značilo i da svaki vjernik nije ono što on sam misli da jest već ono što je Isus za njega/nju namijenio. „Zbog toga Ivan nije bio zainteresiran za stvaranje strukture sljedbenika kao Ilija, već za upućivanje drugih na Isusa kao Krista.“ Budući da su Ivanovi odgovori izaslanstvu bili usmjereni na ono što on nije, tražili su od njega odgovor na pitanje: Što on kažeš sam o sebi? „Ivan na postavljeno pitanje odgovora: 'Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.' Poanta odgovora je da ne daje nikakvu važnost propovjedniku. Nije rekao: 'Ja sam veliki glas na koji se Izaija poziva u Svetom pismu!' Nije rekao: 'Ja sam važan glas, glas koji će zauvijek promijeniti svjetsku povijest. To je moja uzvišena uloga!' Umjesto toga, on je samo glas koji skreće pozornost na Gospodinov dolazak. Ivan ovdje jasno daje do znanja da je nadolazeći Kralj nitko drugi nego Gospodin Isus.“

U nastavku propovijedi nadbiskup je pojasnio značenje imenice „pustinja“ koja ima duhovnu aluziju na neplodno stanje židovske religije, degenerirane u „vjerski ritual i legalizam, a ne u osobni odnos sa živim Bogom. To je tendencija svih religija, uključujući kršćanstvo, da se odvoje od poznavanja Boga i hodanja s Njim na razini srca u vanjsko poštivanje rituala i pravila. Kad god se to dogodi, Bog podiže glasnike kako bi pozvao ljude da se vrate ponovno i hode s Gospodinom. Da bismo to učinili, moramo ukloniti prepreke grijeha i popuniti kolotečine ritualizma koje su nam oduzele Boga iz naše prisutnosti te je sve postalo gluma.“

Budući da neki farizeji u delegaciji još uvijek nisu bili zadovoljni Ivanovim odgovorom nastavili su s pitanjima: „Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?“ Međutim, odgovorom i na to pitanje Ivan pokazuje svoju poniznost, ne govori o svojoj ulozi krsitelja već upućuje na Krista: „Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate.“ Ivan Krstitelj vidi sebe kao nedostojnoga Isusovog slugu, kojemu nije „dostojan odriješiti remenje na obući.“ „Da bismo ukazali ljudima na Krista, moramo se pridružiti Ivanu u manjem poštovanju sebe i višem uzdizanju Krista. Ljudi ne moraju biti impresionirani s nama, nego s Isusom. Svijet će nas danas uvijek poticati da sebe više poštujemo nego što bismo trebali, ali oni koji rastu u pobožnosti vide sebe kao nedostojne sluge“, istaknuo je mons. Kutleša te nastavio: „Kada nam je jasno tko smo u Božjem kraljevstvu, možemo učinkovito druge uputiti Kristu. Ivan je usmjerio svoje učenike na Isusa. Nije ih pokušavao zadržati za sebe. Ivanovo geslo bilo je: 'On treba rasti, a ja se trebam umanjivati' (Iv 3,30). Potreba svakog grešnika je upoznati Krista kao Spasitelja i Gospodina. To se posebno odnosi na nas vjernike. Pismoznanci i farizeji vršili su Zakon davanjem desetine i obredima čišćenja te drugim izvana uočljivim vjerskim dužnostima, ali su njihova srca bila daleko od Boga. Često je nama svećenicima i vjernicima najteže doći do Krista, jer smo ponosni na svoju vjeru i slijepi na svoju oholost. Moramo se suočiti s činjenicom da u našoj sredini stoji Onaj koga ne poznajemo jer smo previše okrenuti prema sebi i ovom materijalnom svijetu.“

Nadbiskup je potom uputio na nekoliko pouka Ivana Krstitelja o tome kako točno procijeniti sebe kako bismo djelotvorno upućivali druge Isusu Kristu. Jedna od njih je da se teologija proučava na koljenima. Vjerski poglavari nisu izašli čuti Ivana kako propovijeda da bi se pokajali i bolje upoznali Boga. Bili su prilično zadovoljni svojim vjerskim nastupom. Religiozni obredi ispunjali su ih ponosom i spriječili u upoznavanju Spasitelja, kazao je mons. Kutleša dodavši da je religija „bez vjere“ uvijek neprijatelj Božje prisutnosti. Jedino ako smo istinski upoznali Isusa možemo ispravno procijeniti sebe i usmjeriti ljude prema Njemu.

U nastavku je upozorio na štetnost prevelikog samopoštovanja koje mnogi nameću temeljnim za kršćanski život. Knjige o svecima i pobožnim ljudima iz prošlosti obiluju suprotstavljanju samopoštovanju a naglašavaju važnost samoodricanja i poniznosti. „Doista, ne postoji ništa što čovjekova priroda više traži nego biti pohvaljen i čašćen. Ljubav prema sebi je urođena u svima nama. Nikada nećemo tako duboko osjetiti potrebu poniznosti, nego kad budemo ležali na samrtnoj postelji i stajali pred Kristovim sudištem. Cijeli naš život tada će se pojaviti u dugom katalogu naših nesavršenosti, 'naših ništa', a 'Kristovih sve'.“

Na kraju svoje homilije nadbiskup Kutleša potaknuo je vjernike da unatoč darovima i pozivu mogu poput Ivana Krstitelja „upućivati ljude na Isusa, Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta i po kojem ćemo postići spasenje. Isus se prinosi kao žrtva za nas grešnike. Isus će oprostiti grijehe onima koji u njega vjeruju, ali za te se grijehe moramo pokajati.“

Na kraju mise župnik don Ivan Simunić zahvalio je nadbiskupu Kutleši što je pohodio župu na Trsteniku, predvodio misno slavlje i uputio poticajne riječi. Naime, prije deset godina župu je blagdan patrona posjetio nadbiskup Marin Barišić, a za ovogodišnju proslavu pohodio ju je nadbiskup Kutleša kojemu je to ujedno prvi posjet jednoj splitskoj župi u svojstvu mjesnog ordinarija. Kao znak zahvale nadbiskupu Kutleši župljani su (najstariji član župnoga pastoralnog vijeća i najmlađa članica velikoga župnog zbora) uručili prigodni dar: cvijeće i domaće delicije. Nadbiskup Kutleša zahvalio je na darovima i lijepim riječima te zazvao Božji blagoslov.

Župa se za proslavu svetkovine pripremala trodnevnicom koju se predvodili: don Marko Trogrlić, don Hrvoje Relja i don Zvonimir Mijić koji su govorili o obraćenju, o izboru puteva i o odlasku u pustinju. Na samu svetkovinu služeno je pet misa. Na misama su pjevali: dječji zbor koji vodi prof. Ivana Lozančić a svira Ivan Čalušić, zbor mladih vodi Jelena Vuletić i veliki zbor kojim ravna Toni Lukačević. Crkvu su uredile vrijedne žene, a okitila ju je č. s. Karmela Crnčević.

Župljani na Trsteniku zajedno sa svojim župnikom rado sudjeluju u duhovnoj i materijalnoj obnovi svoje župe. Tako su proteklih godina obnovili i ukrasili interijer crkve i dvor koji predstavlja molitvenu oazu.