Europa kao kontinent, njen povijesni razvoj i vrijednosti među središnjim je temama stručnog istraživanja zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića u njegovom znanstvenom djelovanju. Dionikom europskih procesa koji dotiču Hrvatsku u duhovnom i crkvenom kontekstu bio je i kao hrvaski (nad)biskup.

U povodu ulaska Hrvatske u Schengenski prostor, nadbiskup Puljić izdao je knjižicu ‘Europa – osobito ozemlje na kartama svijeta’ u kojoj donosi niz činjenica i zanimljivih zapažanja o razvoju Europe od njenog postanka do naše suvremenosti, na način kako ih široj javnosti dosad još nije tako povijesno kontekstualno i uzročno – posljedično pojašnjavao.

U kršćanskom duhu koji je Europu oblikovao i na tragu poruka Papâ koje su upućivali Europe, mons. Puljić govori i o aktualnim društvenim i političkim procesima u Europi te sferama utjecaja državnih velesila sve do naših dana.

Oče nadbiskupe, hvala što ćete s nama podijeliti zanimljive i nadasve povijesno utemeljene činjenice o Europi, o njenom postanku, razvoju i vrijednostima; o njenoj prošlosti, ali i suvremenosti koja, smatraju mnogi, ipak uvelike odudara od korijena na kojima se Europa podizala, a to je kršćanstvo.

Moja pitanja, Oče nadbiskupe, bit će prožeta i citatima iz Vašeg vrijednog, povijesnim podacima bogatog djela, knjižice ‘Europa – osobito ozemlje na kartama svijeta’ u kojoj na interdisciplinaran način promišljanja tumačite razvoj Europe. Pa tako pišete: “Europa se po kulturalnim, političkim i moralnim osobinama stoljećima razlikovala od svih drugih kontinenata i državnih cjelina”. Što je to Europa imala, a drugi nisu?

Pa, to je zapravo bio i razlog što sam se posvetio studiji ‘Europa – osobito ozemlje na kartama svijeta’. Jer, uistinu, kad pogledamo sve kontinente, onda vidimo da je Europa praktično malo veći poluotok Azije.

Ali činjenica je da Europa nije azijski poluotok, nego je Europa. Činjenica je da ona nije samo dio azijskog kontinenta, nego je zaseban kontinent.

I tu je uistinu mnogo elemenata koje kad malo pročitate, kad prostudirate povijest toga jako zanimljivog ozemlja, uistinu zaslužuje posebno ime.

Ona ima svoje ime od početka, prije samog kršćanstva je dobila svoje ime, ali je prožeta upravo kršćanstvom i kršćanstvo je dalo njoj to osobito kulturalno i povijesno značenje. Europa nije samo geografsko značenje, nego kulturalno i povijesno. I ona to značenje ima i danas.

Kad govorite o imenu Europe, zanimljiv je etimološki i grčki korijen te riječi koji znači da je to zapravo široki pogled. Predmnijeva nekoga otvorenog uma i širokih pogleda.

Jest. Njeno ime na grčkom sastavljeno je od dvije riječi, euro i pa, što znači baš to: širina pogleda, širina shvaćanja.

Ali, još je zanimljivije da je to ime prvo upotrijebljeno u vrijeme Fenicije koja je bila nasuprot Grčkoj. Neki kažu kako su povijesno Feničani bili prvi koji su upotrebljavali ime Europa. Oni su iz današnjeg Libanona, gdje su obitavali, područja Grčke nazivali ‘zemljom zapada’ i ‘krajevima tame’, a to je u njihovom izričaju glasilo ‘Europa’. To je isto jedna simbolika i slika. Oni su dijelove na Zapadu zvali zemljom tame. Jer tamo zalazi sunce i nastaje tama, dolazi noć. Ne bismo rekli da je da Europa zemlja tame. Ali eto, oni su tako zvali i to ime su upotrijebili, Europa. Europa na tom feničkom znači zemlja tame.

Ali, koju je očito prosvijetlilo kršćanstvo.

Baš tako, prosvijetlilo kršćanstvo. Htio bih ovdje dovesti u vezu i izvješće iz Djela apostolskih kada Pavao, sav ponesen Kristom uskrslim, kreće i na sjever i na jug i na istok. Rekli bismo, osvajati i ljude i zemlje za Isusa Krista.

I vjerujem da je on u tom svom planu, zajedno sa svojim suradnicima, imao svakako ići prema Istoku: Antiohija, dalje prema Indiji, možda i prema sjeveru.

Ali jedne noći vidio je pred sobom nekog mladića, predstavio se, ‘Ja sam iz Makedonije’. I rekao je, ‘Dođite k nama, pomozite nam!’.

I Pavao je to shvatio kao Božji glas. I tada je prvi put kročio na europsko tlo – u Solun. Tamo je osnovao zajednicu i tada su počela njegova tri misijska putovanja u kojima je obilazio zajednice koje je osnivao.

A među tim prvima na europskom tlu bio je upravo Solun, gdje je Pavao osnovao kršćansku zajednicu. I odatle je, dakle, krenulo kršćanstvo u Europi.

Jasno, ono će doći kasnije i u Rim, gdje će Pavao završiti mučeničkom smrću. Ali evo, taj san ili taj poziv mladoga Makedonca bio je razlog Pavlovom apostolskom djelovanju na tlu Europe.

Kada spominjete Pavla i Solun, to je dobar povod za podsjetiti na činjenicu da je početak europskog etosa vezan uz početke otpora Grka tuđinskom osvajanju, još u 5. st. prije Krista. Najveći protivnik bila im je moćna Perzija. I vrlo znakovita Vaša tvrdnja: „U Grčkoj je vladao duh slobode na osobnoj i društvenoj ravni, a u Perziji duh despotizma i neslobodnih ljudi“.

To su ta dva povijesna mentaliteta koja sam pokušao izvući upravo iz toga povijesnog konteksta.

Povijesna je činjenica da je Grčka bila mala državica ili više državica zajedno. Darije, koji je tada osvajao svijet, na istok i na zapad i na sve strane, već je imao 20 takozvanih satrapija ili nekih kolonija koje je već osvojio, i Grčka mu je trebala biti 21. kolonija.

Prije samog osvajanja, Darije je počeo pregovore: ‘Hoćete li se mirno predati pa da budete 21. satrapija ili ćemo morati okušati se borbom, pa ‘ko pobijedi?’. Povijest kaže da su se tada odgovorni grčke države sastali i rekli su: „Ne, ne predajemo se! Idemo se boriti za slobodu!“.

I u dva navrata su pobijedili, i kod Salamine i kod Maratona 490. godine. Ta bitka i pobjeda Grka u obrani čovjeka i njegove slobode omogućila je Grcima razviti vlastiti stil života, razmišljanja i otkriti sjeme razuma koji će ga osloboditi straha i mita te učiniti sposobnim za sve avanture duha u postojanju.

Grci su pobijedili. I najzanimljivije je da kroničar bilježi, ta je sloboda plaćena, ali to je bila pobjeda Davida protiv Golijata. Perzija je imala 25 000 vojnika i 220 brodova, a Grci su imali 10 000 ljudi koji su se oduprli, nisu se dali pokoriti.

I kroničar bilježi: „Nakon te pobjede i nakon tog otpora, nakon te obranjene slobode, Jonsko more drugačije je mirisalo. Mirisalo je slobodom, nezavisnošću“. Tu je začetak europskog etosa gdje se razvila filozofija, kultura i umjetnost. Sve to je spašeno, ali tada je procvjetalo. Procvjetalo je jer je sloboda obranjena! I tu su počeci stvaranja europskog etosa koji će se iz Grčke prenijeti na cijelu Europu.

To što kažete uvelike nas podsjeća na Hrvatsku i naše iskustvo Domovinskog rata, na naš otpor srbijanskoj agresiji, što je također, u odnosima moći, predstavljalo pobjedu Davida nad Golijatom. Očito je taj europski duh slobode u Hrvatima prisutan.

Vrlo je bio nazočan, moram reći. Taj duh je vrlo bio nazočan. Ja sam proživio u Dubrovniku sve dane agresije i opasnosti za slobodu. I kad sada gledamo unazad to, ima pravo naš pokojni kardinal Franjo Kuharić koji je rekao u nekoliko navrata: ‘U Hrvatskoj su se čuda dogodila!’.

Kardinal Kuharić bio je svjestan stanja u kojem se nalazimo, ali isto tako, bio je svjestan hrabrosti i otpora agresiji. Rekao je: “Ovdje su se čuda dogodila. Ovu slobodu nismo mogli ishoditi samo vlastitim snagama i svojim otporom, nego je tu je bila i Božja prisutnost!”.

On je vidio zaista Božju prisutnost. Ali kada gledamo to i u slikama naših branitelja koji su nosili krunicu oko vrata, to je zaista bilo predanje: Gospodine, pomozi nam, sloboda nam je ugrožena.

I zato ona slika iz Grčke, dobro ste to primijetili, pomalo se preslikava i ovdje, na Hrvatsku. I volio bih da ljudi budu svjesni te slobode koju se osvojilo. Te neovisnosti koju se obranilo! Osobito bih volio da budu svjesni zahvalnosti i Božje intervencije koja je u tom vremenu bila na pomoć ljudima koji su branili svoja ognjišta i svoja svetišta – da to nikad ne zaborave!

Idemo ususret godišnjici međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Za njega se trebalo itekako izboriti! Ne samo na borbenom polju, nego i na diplomatskom. I nije jedanput rečeno u političkim i crkvenim krugovima kako u to vrijeme nismo imali veliku podršku ondašnjeg europskog summita.

Nego dapače. Čini se da su imali u planu spašavati tu tvorevinu Jugoslaviju koja je faktički ekonomski i u svakom drugom planu bila osuđena na propast.

Mi pomalo, ako smijem tako reći, sada ‘zavidimo’ Ukrajincima. Oni su isto tako u vrlo grčevitoj borbi da spase svoju neovisnost, svoj teritorijalni integritet, svoju slobodu. I hvala Bogu da se Zapadni svijet angažirao pa im je pružio ruku, pružio im je pomoć. I oni se ne smiju osjećati samima.

Mi u to vrijeme, osim Ivana Pavla II. i Svete Stolice i nekoliko važnih, uvaženih političara u to vrijeme, nismo imali puno svojih saveznika. Ali evo, Bogu hvala.

Samo bih volio da ta svijest da smo stekli slobodu bude cijenjena i da budemo zahvalni za to što smo postigli.

Nakon te teritorijalno, žrtvom ljudskih života ostvarene slobode, trebalo je i formalizirati članstvo u Europskoj uniji. To Vas je, između ostaloga, i potaknulo na nastajanje Vaše knjižice. Proces ulaska Hrvatske u Schengenski prostor trajao je čak 19 godina.

Kažete, ‘za to vrijeme vagali su nas, mjerili’, govorili ispunjavamo li kriterije. Štoviše, kažete: “Neki su nas željeli, zagovarali, a neki kočili i zaustavljali”. Tko su jedni, a tko drugi? U tom kontekstu, i to je, izgleda, čudo, uspjeti formalizirati članstvo Hrvatske u EU, konačno i ulazak u Schengenski prostor, kao i međunarodno priznanje Hrvatske.

Svaki put kad bi se otvarala pojedina poglavlja komentiralo se u medijima, pa sam odatle crpio informacije. Nisam ja diplomat niti ikoga ispitivao tko je za nas.

Ali činjenica jest da je bilo jako puno onih koji nisu bili za to da Hrvatska uđe. Možda radi toga što smo bili pružili otpor u agresiji i nismo spašavali tu, ajde, smijem reći, masonsku Jugoslaviju.

Jasno, oni koji su stvarali Jugoslaviju sad su odjedanput osjetili se možda i ‘izgubljenima’. Nisu bili za to da se Hrvatska prizna. Ali evo, priznali su je.

Svjedok sam nečega što isto mogu spomenuti ovom prigodom. Sudjelovao sam na Prvoj sinodi biskupa u Europi 1992. godine. Onda je nas biskupa iz Hrvatske na toj Sinodi bilo pet Hrvata i to je bio lijep broj.

U dvorani gdje je bilo oko 230 biskupa iz cijele Europe, pet puta čuo se jauk, čuo se plač, čulo se tužaljku nas koji smo bili u Hrvatskoj. Ja sam iz Dubrovnika tada jedva izašao, bila je blokada. Nekako smo ipak uspjeli s nekim brodom Krila Dubrovnika, sklonili su djecu u Bari, ali prije toga išli smo u Crnu Goru na pregled i jedva od tamo krenuli. Uglavnom, stigao sam na Sinodu na kojoj je bilo nas pet hrvatskih biskupa.

Kad se raspravljalo prvi put o Europi, Prva sinoda o Europi; bilo je simpatično, nakon svih tih intervenata dolazi blagopokojni kardinal Eduardo Martinez Somalo, inače Španjolac, a bio je predsjednik toga Odbora.

Poslijepodne kad je počeo rad, Somalo je rekao: „Mi smo ovih dana čuli našu braću iz Hrvatske. Osjetili smo njihove probleme i njihove muke. I učinilo nam se, ne samo potrebnim, nego nužnim, poslati vladarima Europe koji ovih dana imaju zasjedanje u Maastrichtu…“. Baš tih dana, na blagdan Bezgrešnog začeća 8. prosinca 1992. imali su službeni susret gdje su određivali jedinstvenu monetu.

Dakle, tada je euro bio na tapetu, jedinstvenu vanjsku politiku. I kaže Somalo, „Idemo im poslati, da mi kao biskupi Europe suosjećamo s našom braćom iz Hrvatske, jer Hrvatska je u smrtnoj borbi. Neka učine sve da se zaustavi ratovanje i agresija“.

Eto, i to je bio mali doprinos s crkvene strane. Pa evo, hvala Bogu, nakon toga… To je bilo, dakle, u prosincu. Tada je donesena odluka da će zajednički priznati Hrvatsku i Sloveniju. I druge republike koje budu tražile.

I to je bio povijesni čin. Tada se, rekli bismo, politički okrenulo u korist Hrvatske, a rat još nije stao.

Ali evo, barem je počelo priznanje. Dakle, 13. siječnja 1992. Sveta Stolica je priznala Hrvatsku, a 15. siječnja 1992. druge zemlje priznale su Hrvatsku.

Dakle, Sveta Stolica je, rekao bih, vrlo diplomatski to učinila. Mi jesmo s Vama, ali idemo odvojeno. Idemo prije vas. I to je znakovito. To je Ivan Pavao II., koji je zajedno sa svojim suradnicima zajedno to učinio.

Ali to je bilo i hrabro!

Ali hrabro. Zaista hrabro. I to je, dakle, početak kraja rata.

Oče nadbiskupe, u svojoj knjižici o Europi pišete vrlo jasno: „Kreatori svjetske politike pod svaku cijenu htjeli su spasiti Jugoslaviju, to poratno masonsko čedo u Europi – jer su nas velika braća prepustila u ruke srbijanskog agresora.“ Moram vam reći, vjerujem da govorim u ime mnogih koji bi vam na to aplaudirali, zato što ste barem u fusnoti svoje knjižnice spomenuli formulaciju masonsko čedo. Oče nadbiskupe, mi smo zadnji put u narodu naučili čuti riječ masoni, masonerija koja sama sebe već javno očituje, iz usta blaženog Alojzija Stepinca. On je kao pastir Crkve njih javno i hrabro prozivao. U našem vremenu, hrvatski biskupi ne stavljaju baš riječi masoni u usta. Ali Vi ste barem u fusnoti knjižice vrlo jasno artikulirali da je Jugoslavija bilo masonsko čedo. Pa Vam uistinu želim čestitati na toj smjelosti.

Čujte, nekad su fusnote jače od teksta. Ali nije to prvi put i nije to moja izmišljotina. To je činjenica da je, pogotovo nakon Prvog svjetskog rata i nakon Drugog svjetskog rata, masonerija bila vrlo na djelu. I nije ni prestala djelovati, samo nekim drugačijim načinom djelovanja.

Ali, činjenica jest da se da se nakon raspada Austro – ugarske monarhije zapravo nešto dogodilo u Europi, što je možda označilo pomalo reteriranje onoga europskoga duha.

Nisam nikakav zagovarač Austro – ugarske monarhije, ali to je bilo nešto što ne smijemo zaboraviti – da je tada središnja Europa bila nositelj nekih integrativnih ideja. Kao što je u vrijeme Franačke države isto tako Sjeverna Europa bila nositelj te neke integrativne ideje.

Europa je prolazila različite faze ujedinjavanja i raspadanja. Ali ovu knjižicu napisao sam jer mi se čini da je u 20. stoljeću, nakon dva velika svjetska rata koji su u Europu osiromašili, razorili, uništili; gdje su se zaista narodi zakrvili, nastradali, ipak se našlo nekoliko umova, nekoliko razboritih ljudi koji su počeli razmišljati ne o podijeljenoj, nego o ujedinjenoj Europi. Ne o posvađanoj, nego o pomirenoj Europi.

Jer, ako bi se ovako nastavilo, sada već ima razloga da se počne Treći svjetski (rat, nap.). I papa Franjo govorio je, ‘u komadima Treći svjetski rat’. Jer Drugi svjetski rat je posljedica Prvog svjetskog rata. A Prvi svjetski rat je posljedica nekih ratova prije toga. Dakle, uvijek se išlo iz neke osvete, ‘mi smo izgubili’…

Ovi su počeli razmišljati baš u ovom kontekstu da je Europa osobiti kontinent i da je Europa prožeta u svojim korijenima kršćanskom, rekli bismo, logikom i kršćanstvom.

I sva trojica ljudi koje nazivaju danas ocima Europe, jedan je Francuz, Robert Schumann, jedan Talijan, Alcide De Gaspari i jedan Nijemac, Konrad Adenauer.

Rekli bismo, tri predstavnika triju naroda, ali isto misle. Misle upravo to – o ujedinjenoj, neraspadnutoj, nerazdijeljenoj Europi, o pomirenoj, neposvađanoj Europi. I počeli su iz nečega. Najprije, ajmo planirati zajednički proizvoditi čelik, jer čelik uništava ljude, ajmo ga mi početi proizvoditi za mirnodopske stvari.

Mislim da su ta trojica bili vrlo važni za ovaj proces koji mi danas doživljavamo kao ujedinjenu Europu. Istina, i tu moramo napraviti razliku. Oni su baš kao uvjereni katolici razmišljali o kršćanstvu kao sastavnoj, bitnoj komponenti razvoja Europe.

Mi bismo mogli reći da su neki pomalo odlutali od tog njihovog idealizma, ali se stvara nešto pozitivno što treba priznati i pozdraviti.

Pogotovo, Ivan Pavao II. bio je zanesenjak ujedinjene Europe. On je govorio o Europi od Portugala da Urala. Mi vidimo da ovaj istočni dio sada zaista proživljava dramu i moramo moliti sve svece i zaštitnike Europe da to čim prije završi i da ovaj kontinent postane ono što je, rekao bih, u Božjoj providnosti da bude. Jer on uistinu ima neku posebnu, imao je kroz stoljeća posebnu misiju; jer iz Europe je isto išlo kršćanstvo u druge kontinente. Prema tome, dakle, kontinent Europe zaslužuje mir, slobodu i dostojanstvo ljudi.

Težnja za ujedinjenom Europom ima na osobitoj težini i vrijednosti osobito kada se uzmu u obzir procesi odnosno podjele koje su sadašnjoj europskoj asocijaciji prethodile.

Dakle, u 16. i 17. stoljeću razbilo se svjetovno i duhovno jedinstvo Europe stvaranjem brojnih manjih država, kao i vjerskom podjelom na protestante i katolike. U 18. i 19. stoljeću, kao posljedica duhovne podjele, intelektualna kriza dijeli religiozno i laičko, svjetovno i sveto, u filozofiji je dioba na racionalizam i pozitivizam.

U 20. stoljeću su dva velika svjetska rata, zapravo posljedica krize duha i razuma koja dovodi do političke podjele, nacionalsocijalizma, fašizma, boljševizma i komunizma.

Oče nadbiskupe, to su Vaše konstatacije sabrane u činjenici da su krize na političkom, intelektualnom i duhovnom polju zapravo konstanta u Europi. Smatrate da stalna previranja dovode do njenog unutarnjeg rascjepa i šizofrenije u ozemlju Europe.

Podjela koja je stalno nazočna i polarizacija koja je Europu na neki način stvarala i rastvarala nazočna je i danas. Zapravo, Prvi i Drugi svjetski rat nije ništa drugo nego plod takve nepotrebne ili suvišne konfrontacije, umjesto suradnje i stvaranja nečega boljega.

Knjižicu o Europi izdao sam da ljudi dobiju informaciju, jer mi smo ušli u asocijaciju o kojoj imamo vrlo malo informacija. Ne samo informacija o asocijaciji koja je novijeg datuma, znači poratnog vremena, nego baš korijena koji počinju još u grčkom etosu. Tamo je započela politička sloboda i sloboda kulture, sloboda stvaralaštva, neovisnost i dostojanstvo, što je preneseno u Europu.

Hvala Bogu da je Europa sljednik toga pozitivnog naboja koje čovjek sa sobom nosi, jer on je u bîti stvaratelj. Ako čovjek ne stvara, siromašan je i zato je dobro da stvara u svim područjima.

Povijest Europe je kršćanstvom oplemenjena i obogaćena, i nastavilo se dalje u različitim asocijacijama koje su se ovdje stvarale. Da bi na kraju, zahvaljujući trojici zauzetih političara, zauzetih vjernika laika – moram reći da se za dvojicu od njih vodi proces za kanonizaciju. To znači da su oni zaista bili vrhunski, ne samo kao ljudi, političari, javni djelatnici, nego i uvjereni kršćani koji su u tom projektu vidjeli nešto Božje, nešto što moramo na ovoj zemlji stvarati, pomoći ljudima da se ostvare ne samo kao ljudi, nego i kao vjernici kršćani.

Na tom tragu, zapisali ste da je Robert Schuman rekao: „Demokracija duguje svoje postojanje kršćanstvu. Nikad prije Krista nije bilo sličnih ideja. Crkva treba bdjeti nad poštivanjem prirodnog zakona i objavljenih istina. Zadatak je odgovornog političara pomiriti ta dva reda, duhovni i svjetovni.“

Oče nadbiskupe, koliko Crkva danas uspijeva bdjeti nad tim? Vjerujem da i Vi  osjećate nezadovoljstvo nekih da možda dovoljno snažno ne bdijete nad ugrozom vrijednosti koje je kršćanstvo donijelo.

Nisam jedanput rekao Bogu hvala da sam rođen u takvom ambijentu, da sam odrastao u Crkvi Božjoj u kojoj se vrednovalo čovjeka kao čovjeka, a osobito milosnog čovjeka. Dakle, mi nismo samo obična stvorenja, nego smo darom Božje milosti, darom krštenja i sakramenata obogaćeni, da možemo obogaćivati svijet oko sebe. I da možemo stvarati bolji svijet, ne samo na humanističkoj, ljudskoj, nego i na vrhunaravnoj ravni. Zato nam je Bog razum, dao nam je srce, dao nam je volju. Sve su to darovi koje treba oplemenjivati kršćanstvo.

Mi smo svjesni također da je čovjek i ranjeno biće. Imamo razum koji bi zapravo trebao doći do istine. I do prave istine. Ali, budući da smo ranjeni prvim istočnim grijehom, skloni smo i zabludama, zavođenjima. Skloni smo i krivim idejama.

Naše srce bi prema Isusovom planu trebalo biti plemenito, srce koje voli, ljubi, tolerira. Međutim, isto tako znamo da to srce često može biti ispunjeno i mržnjom do isključivosti. Kako je govorio Ilija Garašanin, veliki srpski teoretičar, ‘Do istrage vaše ili naše’. Dakle, on ne gleda u drugom čovjeku sliku Božju, brata čovjeka. U tome kršćanstvo obogaćuje i tu kršćanstvo donosi nešto novo.

U tom kontekstu, poželio bih da Europa, plan o našem zajedničkom ozemlju, bude prožet kršćanskim duhom, ne samo političkim, ljudskim ili nekim drugim, ekonomskim dimenzijama; nego nadasve ovim što je Bog htio – da mi budemo braća i sestre zajedno, Njegova djeca.

U knjižici donosite i citat De Gasperija kojeg se također smatra ocem Europe. On kaže da kada tvrdi da je kršćanstvo početak europske civilizacije, ne misli to u konfesionalnom smislu, nego samo ističe da zapadnjačka kultura ima nešto što je ujedinjuje – a to znači da uvažava i veliča dostojanstvo i odgovornost ljudske osobe, nadahnjuje se evanđeljem, i ovo je jako bitno,  „ima izoštren osjećaj za traženje istine i ostvarenje pravde“. Upravo te vrijednosti danas su na udaru: dostojanstvo osobe, a kršćanstvo se smatra, ne elementom koji ujedinjuje Europu, nego neprijateljskim elementom u Europi.

Tako je. Tako je, nažalost. Razlog tome je što su ideologije bile, traju i bit će. Zato su nam potrebni budnost, razboritost i jasnoća. I jasnoća! Zato ova knjiga ide u tom kontekstu, da neke stvari razjasni.

De Gasperi, Schuman i Adenauer zaista su bili uvjereni katolici, ali nisu nametali to drugima. Nego su rekli, mi smo uvjereni, mi vidimo ovo zaista kao inspiraciju našeg djelovanja. I zahvaljujući evanđelju koje je inspiracija za naše djelovanje, nadamo se da možemo stvarati i bolji svijet.

U knjižici sam naveo i trojicu papâ, posebice zadnjih, Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i papu Franju. Sva trojica bili su gosti Europskog parlamenta. Sva trojica bili su pozvani tamo govoriti i sva trojica na svoj su način dali svjedočanstvo što znači graditi tu zajednicu.

Kad spominjete citat De Gasperija, jako slikovito izrazio se papa Franjo u svom zadnjem susretu u Europskom parlamentu kad je spomenuo Atensku školu.

Na prvi mah, izgleda što je to, što znači ta Atenska škola? Dakle, Rafael je bio pozvan od Pape da mu oslika njegove odaje. I dao mu je vremena, prostora i nagradio ga je za to što je naslikao.

Ali, Rafael je imao neku ideju koja je vrlo aktualna i to je papi Franji, on je vizualan tip i on voli ove slike. I papa Franjo je upotrijebio sliku Atenske škole kako bi objasnio da Europa treba povezati dva elementa zajedno.

Na toj slici stoje dva velika filozofa koji su bili na čelu dviju škola u Grčkoj. To su Platon i Aristotel. Obojica nose knjigu pod rukom, temelj filozofskog razmišljanja o životu, svijetu, politici… Obojica nose vrijedne knjige.

Ali je zanimljiva gesta koju Platon pokazuje držeći knjige i drži desni prst prema gore. Kao da govori: „Nemojte zaboraviti gore Onoga; glavnu ideju, Onoga koji je sve stvorio, koji upravlja. Nemojte to zaboraviti!“

Aristotel i Platon bili su različiti filozofi, ali su se razumjeli. Rafael je htio prikazati tom slikom: iako su bili različiti u nekim svojim filozofskim nazorima, oni su gledali jedan u drugoga. Oni su razgovarali, nisu se otpisivali da bi rekli, ti ništa ne znaš. Oni su razgovarali. Ali Platon s prstom gore, a Aristotel s knjigom rukom pokazuje prema zemlji. Nemojte zaboraviti, mi smo na zemlji. Mi smo ovdje nikli. Mi ovdje živimo.

Povezati nebo i zemlju zapravo je umijeće! Kao da je papa Franjo i na taj način dao sugestiju: mi izgrađujemo ovozemaljsko carstvo, mi izgrađujemo ovozemaljsku Europu. Ali ne smijemo zaboraviti na ono što nam je došlo odozgo. A odozgo su nam došli razum, život, kreposti, sloboda. Prema tome, dakle, integracija jednoga i drugoga. Nadam se da će to zaživjeti, da će to spasiti Europu. U protivnom, idemo u kataklizmu.

Otvoriti se transcedentnom, ali, ako je ikoja religija, religija utjelovljenja, to je kršćanstvo koje usmjerava pogled čovjeka i prema zemlji.

I tu je veličina kršćanstva. Tu je veličina našeg Boga, našeg utemeljitelja koji je došao među nas. Došao! Ja znam da se vi koprcate, da se mučite, evo, ja ću vam pokazati. Tu sam ja, među vama, brat vaš. Otac me poslao da vam pomognem. Zato, držite se mene, slušajte Oca. To je slika koja može biti vrlo indikativna i pomoć u nevoljama koje nas muče.

U nekim svojim interventima i prije često ste spominjali Jaltu. U svojoj knjižici kažete nešto je zaista vrijedno citata i što je vrlo aktualno. 

„Jaltskom nagodbom pojavila su se dva nova imperija na rubovima umiruće Europe, a to su Rusija i Amerika. Europa je tako postala razdijeljenom sluškinjom dvaju moćnih centara, Moskve i Washingtona te izgleda poput starice na bolesničkoj postelji. Europa je razdijeljena između dva velika brata, pobjednika Drugog svjetskog rata. “

Moram opet reći, Oče nadbiskupe, da bi Vam i na tim riječima mnogi zapljeskali i pohvalili Vas. Jer narod želi i od jednog biskupa čuti ono što mi osjećamo, što barem mnogi u Europi osjećaju, a neki i s jadom govore: da se Europa osjeća kao sluškinja Washingtona ili Moskve. Da je Europa zapravo žrtveno janje, pa i u ovoj najnovijoj aktualnoj situaciji rata u Ukrajini.

Nažalost, imate pravo. Jest, to se nažalost dogodilo nakon Drugog svjetskog rata koji je morao, čini se, tako i završiti – neću reći neriješeno, ali podjelom Europe. To je bilo najgore rješenje za Europu. Jer Europa nije podijeljena. Ona je ozemlje, vlastito, ali takvo je bilo stanje.

I jasno da je Amerika oslobodila jedan dio Europe. Drugi dio Rusija je okupirala i tako je ostalo sve do pada Berlinskog zida.

Činjenica je da se skoro pola stoljeća to prihvatilo kao realnost. I nije se smjelo dirati u to, u tu Jaltsku nagodbu, tu Jaltsku podjelu. Berlinski zid koji je bio spomenik i to žalosni spomenik, sramotni spomenik, nadgrobni spomenik pokojne Europe. Jer zapravo tom podjelom Europa je bila pokopana. Pokopana u onom duhu kako bi Europa trebala biti.

Dogodilo se nešto ipak 1978. godine – prva povreda Jaltskih dogovora. Dogodilo se nešto što nitko nije očekivao. Dakle, kardinali su se okupili birati nakon smrti Ivana Pavla I. koji je vrlo brzo umro, nakon 33 dana, došli su birati novog papu.

I tada se dogodilo nešto što je svijet zaista iznenadilo. A, usudio bih se reći, posebice ta dva moćna centra, i Rusiju i Ameriku, jer je došao čovjek iz onoga, rekli bismo, ruskog lagera – iz Poljske. Sin poljskog naroda. Došao čovjek koji ima osjećaj za povijest. Došao čovjeka koji je zaljubljen u Europu.

A s Istoka.

S Istoka. Čovjek zaljubljen u san o Europi. I to je bila prva povreda Jaltskih dogovora! Tada je pala linija, tada je pao i Berlinski zid. Tada je počelo odškrinjivanje i rađati se sloboda.

Toliko je Karol Woytila bio zanesen tom idejom Europe od Portugala do Urala, da je 1982., kad je bio u Santiago de Composteli, izgovorio prekrasne riječi koje i danas živo pamtim, jer sam ga tada gledao kad je držao taj govor.

Imao si dojam da on pred sobom ima neku osobu kojoj se obraća.

„Evo, iz ovoga svetišta Santiaga de Compostele, gdje se zapravo stoljećima formirala Europa, hodočasnička, vjernička, gdje su se ljudi okupljali na grobu svetoga Jakova. Odavde, iz ovoga svetog mjesta, iz ovoga svetišta, vičem tebi, stara Europo. Vičem tebi!“

I to govori povišenim tonom. I onda nabraja: „Upoznaj sebe, otkrij svoje korijene, vrati se izvorima!“

Ivan Pavao II. je, usudio bih se reći, zakotrljao ovu ideju o ujedinjenjoj Europi, o slobodnoj, oslobođenoj Europi, i na temelju onoga što su oci Europe već počeli sanjati.

U tom kontekstu i naše vrijeme jest izazovno. I vjerujem da će uživati plodove njegovog sna.

Istina, ovo sad što se događa u Ukrajini, opet se vraća ta bipolarna podjela. I u pozadini je zapravo sukob Amerike i Rusije.

Ja sa nadam da će jedni i drugi doći do pameti pa reći, hajdemo mi, ljudi, drugačije malo planirati. Nama ne treba da mi budemo velesile koje će drugima vladati, nego da pomognemo i Ukrajincima da i oni osjete slobodu. Da i oni dožive Europu kao svoju kuću.

A konačno, mislim da je i Europa bez Rusije, isto tako siromašna Europa. I zato se vraćam ponovno ovome snu Ivana Pavla II. Europa će zaista biti cjelovita, potpuna, kada bude ujedinjena od Portugala do Urala, ali ne pod pokroviteljstvom Amerike niti pod pokroviteljstvom Rusije. Nego zajedničkim nutarnjim snagama, da oživi ono što zapravo ona u korijenima svojim jest. Ovo je san, ali… Mi nećemo to doživjeti, ali nadamo se da bi se moglo ostvariti.

Oče nadbiskupe, Vaša smjelost u detekciji problema ide i kada kažete u svojoj knjižici: „Čini se da je zapadni veliki brat u boljoj poziciji.“ To ističem jer najbolje kroz Vaše misli aktualiziramo našu stvarnost. Da nismo otuđeni od realnosti, zavedeni manipulacijama, nego kroz povijesne činjenice  pojašnjavate što nas okružuje, a što narod želi čuti i od predstavnika Crkve.

Dakle, kažete: „Zapadni brat, čini se je u boljoj poziciji. Njegov simbol moći, dolar, na kojem stoji znakovita piramida s natpisom Novus ordo seclorum – Novi svjetski poredak, jak je i pod njegovu papuču padaju mnogi narodi i kontinenti, pa čak i Europa.“

I na te bi Vam riječi mnogi rekli: „Bravo.“ Da jednostavno čujemo tu konstataciju Novi svjetski poredak, jer i Vi sigurno znate da se sintagma Novog svjetskog poretka mnogima predabcuje kao da je neka bajkovita formulacija, čak pridržana nekim teoretičarima zavjere. Ali evo, Vi samo konstatirate nešto što je evidentno.

Pa konstatiram nešto što je ne samo evidentno, nego vječna opasnost. Činjenica jest da su se uvijek vodili ratovi, ne samo za teritorije, nego i za ideje.

Svaki veliki car, svaki veliki imperator, svaki veliki državnik, svaka velika sila htjela je imati što više, neću reći pokorenih zemalja, nego što više saveznika.

I danas se isto tako stvaraju nove podjele. Nisu više samo Amerika i Rusija, nego postoje i kinesko carstvo, indijsko carstvo. Javljaju se…

E sada, tu uspostaviti neku ravnotežu je zaista umijeće. Amerika dobro dođe kao ona koja brani slobodu ljudi, slobodu tržišta, što i nekim svojim zakonima to pokušava provesti kod sebe. Ali, ako neki ugroženi teritorij, neka ugrožena zemlja traži pomoć, mislim da je dužan tko je jači pomoći, da ga ne bi drugi poklopio.

U tom kontekstu, ne bih htio ‘otpiliti’ Ameriku. Ali, Europi ne treba ni Amerika ni Rusija. Europa može sama.

U tom kontekstu, ja bih volio da ta borba za interese u Europi prijeđe nama u nasljeđe.

Ali evo, gledajući sada kartu koju sam pokazao u knjižici, gdje je veliki dio Europe zaista poplavio, ako smijem tako reći, jer je veliki dio Europe postao sastavni dio Europske unije.

Kamo sreće da i ovaj drugi dio, to nije velika površina i veliki broj država, da se priključe, pa hajdemo mi zajedno. ‘Ajmo zajedno.

E sad, tu treba, neću reći, treba se odreći.

Kad gledate sad zašto se ratuje za Ukrajinu. Ratuje se radi toga jer Ukrajina se želi priključiti Europskoj uniji, ali Rusija kao velesila smatra da time zapravo NATO ulazi u njen trbuh.

Ovo nije nikakvo opravdanje ruske agresije. Ali je potreba da se sjedne, pa, ‘ajmo ljudi, što treba?

Ako treba Ukrajinu proglasiti neovisnom, neka bude neovisna, neka ne bude ni pod čijim utjecajem, ali neka bude mirna i slobodna.

Dakle, hoću reći, kad bi se malo počelo tako razmišljati, a ne ratovima rješavati to. Meni nije mrsko da se svijet upleo da pomogne Ukrajini, jer ona bi bila pokorena da nije bilo pomoći Zapada.

I mi smo jedva, mi smo bili zapravo prepušteni. A čudom Božjim mi smo spasili svoju slobodu, svoju neovisnost.

Ali to širenje netko može shvatiti kao ideološko širenje. Ali ako Europa stane na vlastite noge i kaže: Mi želimo biti vlastiti, vlastito ozemlje koje će moći vlastitim snagama živjeti i ne želimo biti konkurencija ni Americi ni Rusiji. Mi želimo biti svoji!

Svjesni svoje snage.

Svjesni svoje snage. To bi bilo na neki način idealno. Samo, ovo što ja govorim, to je san, to je utopija. Ali nije daleko, mislim, od nečega što bi se moglo ostvariti.

Suvremena Europa udaljena je od kršćanskih, općeljudskih ideala i korijena na kojima je osnovana. Zavedena je i ranjena ideologijama, podijeljena “u zagrljaju Velike braće” s Istoka i Zapada. Opisavši povijesni kontekst njenog nastajanja i prvotnih nastojanja očeva Europe, Schumana, De Gasperija i Adenauera te osobito sv. Ivana Pavla II. koji je govorio o Europi od Portugala do Urala, osnovna poruka mons. Puljića je želja za ujedinjenom, a ne razdijeljenom Europom. Za to su se zauzimali Pape te istaknuti i razboriti europski državnici.

U Vašem uravnoteženom promišljanju onoga što je aktualno ne samo sada, nego godinama, kažete: „Nasuprot Zapadnog brata, Istočni brat je u nevolji od ideje komunizma, bratstva, socijalizma kojima su se gazila ljudska prava, a internacionalizam nijekao narodne posebnosti. Ta dva nova centra političkim i materijalnim mamcima zavode Europu da ovladaju njenom sviješću: na Zapadu putem zavodljivog mita blagostanja, zarade i konzumerizma, a na Istoku preko obećanja jednakosti novog društva i novih ljudi.”

Točno tako. To je samo pokušaj analize i sinteze onoga što je Europa proživljavala zadnjih dvadesetak, 30 godina i što proživljava i danas. Ali sad nije u takvoj nevolji kao što je bila prije 30 ili 50 godina, kad je zaista istočna granica bila nepremostiva. Nije se smjelo ni izlaziti, bilo je zabranjeno ulaziti. Kontrola je bila jako velika, a obećanja strašna, raj na zemlji. Komunizam – raj na zemlji. A vidjeli smo kakav je raj bio. I sada pokazuje svoje zube.

Prema tome, ono što treba konačno učiniti, treba se vratiti sebi. Europa treba biti svjesna svoje prošlosti, svojih lutanja, svojih podjela, svojih nametanja. Da se osvijesti i da bude ono što bi zapravo trebala biti: ne samo svjetlo za svoje ljude, nego i svjetlo naroda. Zašto ljudi iz Afrike, iz Azije, hrle u Europu? Ima nešto što privlači! To je moć zarade, poštovanje čovjeka, dostojanstvo čovjeka. Sve su to vrednote koje je zaista prikazuju svijetu kao zemlju, ne samo blagostanja, nego i zemlju neke budućnosti.

Ako Europa bude svjesna sebe, ako, na čemu je Ivan Pavao II. toliko inzistirao i u svom nagovoru u Santiago de Composteli, ako bude oživjela svoje korijene, upoznala sebe – ima budućnosti. Ali, to treba učiniti. To trebaju učiniti prvenstveno zauzeti Europljani koji imaju neke ideale. Ne ideologije, nego ideale! A ja bih rekao, kršćanske ideale koji nisu protiv nekoga, nego za nešto, za čovjeka, njegovo dostojanstvo, njegove vrijednosti.

Svojstvo kršćanstva je i sposobnost biti ujedinjen u različitosti. I Europa je kontinent koji se počeo krajem 1. tisućljeća oblikovati kao zajednica različitih naroda. Vi kažete, “tada njenim dijelom postaju Poljska, Mađarska. Počelo se uvažavati raznolikost u jedinstvu te prihvaćati i uvažavati princip nezavisnosti u raznolikosti”.

Kad sam to pročitala, Oče nadbiskupe, meni je jako zazvonilo kako mi danas iz administrativnog središta Europe, iz Bruxellesa, čujemo da je najviše opomena upućeno baš prema te dvije zemlje, Poljskoj i Mađarskoj. I to kad? Kad one zagovaraju svoju jedinstvenost, suverenizam, ali ne želeći narušiti jedinstvo Europe, nego u izražavanju svoje osobitosti u društvenom, ekonomskom, a osobito u vjerskom, kršćanskom opredjeljenju, i to javno. Nije li to simptomatično?

Pa jest, u smislu da Europa nije monolitna. Europa nije partijsko jedinstvo nego je baš to što ste rekli – mnoštvo naroda koji se prihvaćaju, koji su raznoliki. U knjižici o Europi rekao sam da je taj princip usvojen krajem prvog milenija. I tada su se na zajedničkom zadatku našli trojica ljudi koje sam povezao: jedan car, jedan misionar i jedan Papa. Našli su se zajedno u Rimu. Dakle, car Oton III. (980.–997.) razmišlja kako se oduprijeti Poljacima koji su u to vrijeme pomalo osvajali germanske krajeve i kako ih učiniti Germanima. Njemu je bio cilj, moramo germanizirati te, rekli bismo, poganske narode.

U razgovoru s papom Silvestrom II. (999. – 1003.) koji je bio Francuz, ipak su došli do ideje kako bi trebalo uvažiti njihovu samobitnost kao Poljaka. A biskup, Čeh Vojtjeh Slavniković, koji je kod ređenja uzeo ime Adalbert (956. – 997.), on je bio bijeli Hrvat, u dijelu sjeveroistočne Češke živjeli su Bijeli Hrvati. Vojtjeh kao biskup Praga stavlja se na raspolaganje: Papa, ako hoćeš, šalji me kao misionara. Ja idem misionariti među Poljake i među Pruse, koji se ne mogu vidjeti. I Prusi će ga ubiti. On je došao s Evanđeljem; ljudi moji, vi ste svi Božja djeca, živite kao braća. Odvojeno, ali živite kao braća.

Međutim, nije bilo tako. Njima je bio cilj kako podložiti Poljake, kako ih učiniti Germanima. Ali onda se dogodilo nešto povijesno, što će, što ste Vi spomenuli, označiti početak Poljske kao nezavisne, rekli bismo, nezavisnog naroda. Dvije godine nakon Adalbertove mučeničke smrti, papa Silvestar proglašava ga svetim te je pošao s carem Otonom na hodočašće u Gdanjsk, na grob ubijenom Vojtjehu koji je bio sahranjen najprije u katedralu u Gniezmu, prijestolnici tadašnje poljske kneževine, a 1039. njegovi posmrtni ostaci preneseni su u katedralu sv. Vita u Prag.

To hodočašće je predstavljalo i politički potez od povijesnog značenja za Poljsku i za Europu. Osnovat će tri biskupije. To su temelji poljskog identiteta – tri biskupije, i tako Poljsku učlaniti u broj europskih kršćanskih naroda. Koju godinu iza toga, Mađarska će dobiti krunu preko svetog Stjepana. I mađarski narod će postati poseban narod, posebna država. I tako su se počele formirati države, kršćanske države s njihovim kraljevima, carevima. I tu je počelo formiranje Europe. Evo, trajalo je 1000 godina. A sada, evo, ponovno smo u 20. stoljeću bili pred pokopom Europe.

Europa je bila strašna. U tom kontekstu sada treba ponovno oživljavati te korijene, uvažavati pojedinosti, i što ste rekli, raznolikosti. Smijem li ovdje nešto osobno reći? Što sam stariji, moje biskupsko geslo mi jako puno znači. Najprije sam mislio da je to Augustinovo. Ali mi je kolega, mons. Tomo Vukšić, nadbiskup iz Sarajeva koji je priredio monografiju uz 25. obljetnicu moga biskupstva, našao i otkrio da je to zapravo plod razmišljanja poznatog splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa, koji je nažalost završio među hereticima, bili su strogi u ono vrijeme pa je kažnjen. Ali on je, razmišljajući o Crkvi, izgovorio to moje geslo koje sam ja, kad sam ga uzimao, uzeo kao Augustinovo. A uzeo sam ga radi Dubrovnika, jer unutra se spominje libertas.

Dakle, što kaže to geslo o Crkvi? Da bi Crkva mogla funkcionirati, treba se, kaže Markantun de Dominis, vladati po tom principu: In necessariis unitas. U onome što je najnužnije, što je nužno, mora biti jedinstvo. Mi kao vjernici ne možemo raspravljati je li jedan Bog ili pet bogova. Je li Isus Bog ili čovjek. Ima nekih stvari, dogmatskih, o kojma nema diskusije. U tim bitnim stvarima jedinstvo. A drugo pravilo je In dubiis libertas. U nekim stvarima gdje sumnjamo, dvoumimo, gdje nismo baš načistu, neka bude sloboda.

I Crkva katolička u tome je zaista uzorak. Naši teolozi imaju pravu slobodu diskutirati, raspravljati o svim temama. I na kraju, zadržati ono što je bitno – tu nema diskusije. Mi ne možemo raspravljati postoji li Bog ili ne postoji, je li se Isus utjelovio ili nije. O tome nema diskusije. Ali, hoćemo li krizmu dijeliti s mitrom ili bez mitre, to nije bitno za dijeliti  sakrament. Ima nekih stvari koje su sporedne. Zato kaže, in dubiis libertas – u onome što je dvojbeno, gdje dvoumimo, sumnjamo, neka bude sloboda. I treće, što je najvažnije, In omnibus caritas – Neka u svemu bude ljubav. U tom kontekstu, mislim da to nije samo pravilo za Crkvu. To je pravilo i za društveni život, za obitelj. To je pravilo za zajednicu, gradova, sela.

Ako želimo živjeti u miru i zajedno, čini mi se da nam je to potrebno. Kamo sreće kad bismo mi Hrvatsku gradili na tim principima? Imamo neke stvari koje su nam svima jedinstve. Nama je jedinstvena himna, ili držanje kod himne. Mi tu nemamo jedinstvenog stava. U himnu se ne dira. Treba to onda reći. Ali moramo i mi nešto jedinstveno pokazati. Hoćemo li ovako ruku držati, hoćemo li onako ruku držati. Tu se mora dogovoriti neko jedinstveno ponašanje. Mi imamo raznolikost.

Nekima himna ne znači ništa. Nama je himna svetinja. Tako treba nastupiti i onda se u tome ponašati jedinstveno. U tom kontekstu, čini mi se da se princip koji je Markantun de Dominis davno donio kao model funkcioniranja života Crkve, može mirne duše prenijeti i na obitelj, na društvo i na zajednicu. Dakle, u bitnim stvarima – jedinstvo. U nebitnima sloboda, a u svemu ljubav.

Želja za ujedinjenom Europom nije bila san samo Ivana Pavla II. Među mudre i dalekovidne Europejce svrstavate i Winstona Churchilla, engleskog državnika koji je rekao, ovo je vrlo zanimljivo znati: „Europa ne može doživjeti preporod bez duhovno velike Francuske i bez duhovno velike Njemačke. No, i male države jednako su važne kao i velike u doprinosu zajedničkom cilju”.

I sad, ono što smatram vrhuncem toga citata Churchilla: „A Velika Britanija, Commonwealth, moćna Amerika i nadam se, sovjetska Rusija, što bi doista bilo dobro i poželjno, moraju biti prijatelji i pokrovitelji nove Europe i zagovarati njeno pravo da živi, svijetli i napreduje”. Oče nadbiskupe, iz Engleske čuti ovakve riječi jednog državnika, uistinu…?

Nedostaju nam. Nedostaju nam takvi državnici, nedostaju zaista. Ja sam to donio, ne zato što bih favorizirao Englesku ili nekoga, nego čovjeka koji je zaista europski razmišljao. I svaka mu čast. On je bio pobjednik Drugog svjetskog rata. On je mogao isto kao i Rus tražiti neki interes, zauzeti, ne dati. Ne. On je isto razmišljao da je Europa posebni kontinent u kojem svi zajedno možemo nešto učiniti da Europa zaživi i da bude ono što jest.

Hrvatski biskupi 2010. izdali su Pismo povodom pristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Tada ste poručili da je “jedinstvo Europe na zajedničkim osnovama kršćanske baštine zanemareno u korist ekonomije” i da se “oblikovanje europske nove zajednice ne obazire na ono što Crkva smatra bitnim u tom procesu, a to je područje morala i vječnih objavljenih istina”.

Oče nadbiskupe, nismo se baš mnogo pomaknuli od tada rečenoga, ugroze morala, vječnih objavljenih istina. Naime, danas neki zastupnici koji se nazivaju i demokršćanima glasaju za istospolne parove, za pravo na pobačaj, za legalizaciju, pravno ozakonjenje svega toga, što se onda smatra i moralnim i dopustivim u društvu. Kako Vi gledate na to? Je li Vas boli kad vidite takav angažman iz Hrvatske u Europi?

Nažalost, zaista me smeta i boli. Ali, kao demokrat, kao čovjek koji zastupa različita mišljenja, ne brinem da ima takvih, nego me zabrinjava da nema drugih koji bi mogli objasniti drugačije. Objasniti sve to što ste spomenuli, i moral, temeljem onoga što Crkva naučava, temeljem onoga što Katekizam Katoličke Crkve uči. I tu je naša snaga, tu je snaga Europe. Tu je snaga kršćana Europe.

Jer to što ste spomenuli, to su ideologije. A ideologije su uvijek bile nazočne. I Europa je žrtva mnogih ideologija. Europa je ranjena od ideologija. Od 16. stoljeća već počinje to razglabanje i razjedinjavanje Europe. Moramo se ponovo vratiti. Ja sam zanesenjak one trojice velikih kršćana koji se nisu stidjeli svojih korijena, nisu zanijekali što Crkva naučava. Dapače, smatrali su da ti principi, te vrednote, nauk koji Crkva širi, može biti podloga budućnosti i sigurnosti Europe.

Glede identiteta i europske budućnosti, veliki Joseph Ratzinger smatrao je da se ne bi trebalo izostaviti tri temeljna moralna elementa: ljudsko dostojanstvo, brak i obitelj te poštivanje onoga što je ljudima sveto.

Oče nadbiskupe, vidimo da su udari upravo na to. Ali, i papa Benedikt XVI., Ivan Pavao II., unatoč tome što su protuprirodni procesi već bili prisutni u Europi i za njihovog života, željeli su i formalni ulazak Hrvatske u Europsku uniju, kao i hrvatski biskupi. Mi želimo u takvu Europu, iako tamo ima i  Sodome i Gomore.

To je od pada prvog čovjeka, to će biti do kraja svijeta. Mi nećemo nikad biti oslobođeni ni ideologije ni krivih nazora, ni krivih stavova. Ali zato postoji nauk, postoje sakramenti, postoji vjera, postoji uvjerenje, postoje ljudi dobrih primjera. Kao što sam spomenuo trojicu, Adenauera, De Gasperija i Schumana, oni nikoga nisu sablažnjavali. Dapače, svi su ih respektirali i oni su ostavili svjedočanstvo.

Europa će preživjeti ako bude imala dosta takvih svjedoka koji će biti uvjereni ili djelovati da vjeruju u ono što naučavaju, što što su primili u Crkvi. Tako da mislim da će toga biti uvijek. Jer čovjek je ranjen. Čovjeka treba spašavati, njemu treba pomoći. A Isus je došao da nam pomogne. Imamo nauk, sakramente, imamo sve što nam Bog nudi. Prema tome, ako želimo, mi možemo. Nisam pesimist skroz.

Ali ono što ovaj naraštaj karakterizira je legalizacija protuprirodnih pojava. Je li to nešto s čime se možemo složiti da toga baš u povijesti Europe nije bilo? Da je ipak postojao neki javni moral.

Je, tako je. Tako je. Tu bih ja pomalo pozvao medije koji su u nečijoj službi. Oni registriraju, a ne pročišćavaju. Ne govore o onome što je, nego samo registriraju kao da je to istina. Nije istina, nije ni dobro nekada. Moraš registrirati, ali moraš dodati nešto, moraš neki komentar reći. Nije dobro, ali ima ih i koji legaliziraju neke pojave.

Vrijedi spomenuti i alarmantne i poticajne riječi pape Franje. U Parlamentu Europe u Strasbourgu 2014., papa Franjo pita: “Europo, gdje je tvoja snaga? Gdje je onaj duhovni zanos koji je prožimao tvoju povijest, ispunjavao je smislom i oduševljenjem? Gdje ti je glad za istinom koju si dosad sa strašću posredovala cijelom svijetu? O odgovoru na ta pitanja ovisi budućnost kontinenta”.

Veliki papa Franjo. Zaista, on udara u temelje. Svaka mu čast za to. To su prekrasne riječi koje je izgovorio. Koliko su ih oni razumjeli, koliko su prihvatili… I to što je on govorio o Atenskoj školi, možda to nitko nije uzeo ozbiljno. Ali veličanstvene su te riječi – Gdje ti je?

On je na neki način pozvao, Papa koji nije Europljanin, dolazi nas malo osvijestiti. Dolazi nam prizvati u svijest ono što je Europa bila kroz stoljeća. Gdje ti je ta svijest kojom si utjecala i na druge kontinente? Mi smo se pomalo umorili, mi smo se razjedinili.

Papa Franjo je tada rekao da je Europa kao umorna baka.

Umorna baka, da. Mi smo se pomalo udaljili od idealizma i predali se ideologijama. Nekim nemoralnim i ne znam kakvim drugim ponudama. A Europa mora biti nešto drugo.

Ali i na duhovnoj razini gledano, Oče nadbiskupe. Uz svu rascjepkanost između Velike braće, pa i sa zajednicama koje nisu utemeljene u kršćanskim, općeljudskim vrijednostima, je li to vječni onaj mamac, kao što ste govorili o ranjenosti ljudskog bića.

Vječno je prisutno i ono zlatno tele koje nam daje materijalno blagostanje. Ucjenjuje nas materijalnim pomoćima, novcem, povlasticama. A istovremeno nam sve to zapravo uvjetuje oduzimanjem duše i odbijanjem objavljene istine o kojoj ste govorili i vi hrvatski biskupi u svom Pismu, ali i svi Pape, oci Europe i mudri Europejci koji na to nisu gledali konfesionalno, nego općeljudski.

Tu je zaista Europa na ispitu. Baš što ste spomenuli zlatno tele, ono najlakše zavodi. Kao što je i Izabrani narod pokušao mu se klanjati jer je u jednom trenutku Mojsije nestao, nije ispunio ono što su oni očekivali. Pa ajmo mi… Ajmo mi poganskim bogovima, ajmo mi zlatnom teletu. I tu se najlakše može ljude zavesti. Tu zavodnici imaju jako puno uspjeha. A za to nam trebaju trijezni vođe, trijezni političari, trijezni crkveni ljudi, s jasnoćom i principima kakve su naučavali i kakve naučava papa Franjo, kako je naučavao Benedikt XVI. i Ivan Pavao II., da ne spominjemo dalje, svi Pape do sada.

Potrebna nam je ta jasnoća. Ja se samo bojim da negdje u pozadini, kako je govorio jedan propovjednik, kao da nema interesa na tržištu. Na tržištu ima interesa samo za kruh, igre, a nema interesa za duhovne vrednote, za nešto što čovjeka ispunja, što mu pomaže da bude boljim čovjekom, što pomaže da raste. Nego baš samo kruha i igara, kako su govorili Rimljani u ono vrijeme – daj nam kruha i igara.

I nažalost, neke ideologije idu s tom pretpostavkom – mi ćemo ljude najbolje disciplinirati ili učiniti da ne stvaraju problem po načelu – daj im kruha i igara. A čovjek se ne zadovoljava time. Čovjeku treba kruh, mi ne možemo bez kruha. Ne možemo ni bez igara, ali to nije bît našega života. Nešto novo, nešto jače, nešto potpunije treba ponuditi. U tom vidu, kršćanski nazor, kršćanstvo ima određenu šansu.

I u tom vidu hrvatski biskupi su rekli u svom Pismu, “Nije nam svejedno kakva će ta Europa biti”.

Tako je.

Unatoč tome, Oče nadbiskupe, Vama kao Crkvi, pretpostavljam i našim Papama, nije žao što ste poticali da Hrvatska bude članom europske zajednice, unatoč ranjivosti koja se događa – nego je raditi na samosvijesti.

Tako je, tako je. To je projekt koji je možda jedinstven u povijesti. I on ima neku svoju budućnost, se samo u području ekonomije i drugih ovozemaljskih vrednota, nego zaista ima mogućnost ponuditi nešto veće.

Ovisi o onima koji će biti za 10, 15 godina nositelji javnih službi, koji neće valjda zaboraviti ono gore. Onaj Platonov prst. Nije samo sve ovdje na zemlji, nego  imamo nešto što nas vuče gore, nešto što dolazi odozgor. Integracija jednoga i drugoga mogla bi biti pomoć i ovakvoj Europi.

Ne bih voljela biti pesimistična, ali trebamo biti realni. I Vi ste se složili u svojoj knjižici s tvrdnjom mnogih javnih osoba – da je Europa u krizi, ali i da je čovjek u krizi. Pri tome uistinu potresa misao Georgesa Bernanosa, francuskog pisca kršćanskog nadahnuća, koji je rekao: “U svijetu kojega izgrađuje čovjek će moći živjeti, ali uz uvjet da bude sve manje čovjek”.

To je Bernanos pisao odmah nakon Drugog svjetskog rata. Zaplašen mogućim multikompanijama koje su obećavale raj na zemlji – ali, moraš bit rob. E takvo mi ropstvo ne treba! Zato je on to rekao – moći će čovjek živjeti, ali, čini mi se, uz uvjet da bude manje čovjek. To je strašno. To su sve diktature radile!

One su stvarale i kruha i igara, omogućavali to društvu, ali uz uvjet da čovjek bude što više pokoran, da što više razmišlja kako on razmišlja, da bude u rob. A čovjek nije stvoren da bude rob! Čovjek je stvoren da bude slobodan, da u slobodi stvara i svoju budućnost, ali na nekim idealima, nekim vrednotama i nekim istinama – i to nosi čovjek.

I Isus Krist je došao da nas oslobodi.

Došao je da nas oslobodi i da nam ponudi. Isus je rekao, Ja sam istina, put i život. Blago čovjeku kad to otkrije, kad upozna da na ovoj zemlji nije sam, nego je pokraj njega njegov brat Isus Krist.

Oče nadbiskupe, zahvaljujem Vam za ovaj razgovor. Uz preporuku da se u Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru može nabaviti Vaše vrijedno djelo ‘Europa – osobito ozemlje na kartama svijeta’. Da dobivamo spoznaje koje su utemeljene u stvarnosti, jer mi smo zavedeni dezinformacijama, podmeću nam se zablude i manipulacije. Nama trebaju podaci i informacije utvrđene u činjenicama, povijesnim izvorima, da se osvijestimo i ojačamo u procesima koji nas okružuju, da bolje čitamo stvarnost u kojoj živimo.

Hvala lijepo na izazovnim i dokumentiranim, suvislim i dobro postavljenim pitanjima. Drago mi je da ste dobro prostudirali moju knjižicu i da ste ušli u problematiku Europe. Nadam se da sam nešto i pojasnio, neka čitatelji prosude. Hvala lijepo i pozdrav svima.