Župljani Župe sv. Stjepana pod Borovima sa splitskih Meja, u utorak 26. prosinca, svečano su proslavili blagdan naslovnika sv. Stjepana Prvomučenika. Svečano euharistijsko slavlje predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Zdenko Križić u crkvi sv. Stjepana na starom splitskom groblju Sustipan. U koncelebraciji su bili: župnik i gvardijan Samostana sv. Frane na Obali fra Martin Jaković, župni vikar fra Roko Bedalov te nadbiskupov tajnik don Renato Pudar.

Na početku misnog slavlja nadbiskup je istaknuo da je sv. Stjepan davno bio mučen, no da su i danas mnogi kršćani progonjeni u svijetu. „Prema podacima jedne agencije sa sjedištem u Beču, koja je provela opsežno istraživanje o progonu kršćana u današnjem svijetu, rezultati su bili poražavajući. Samo tijekom prošle godine ubijeno je malo manje od 6000 kršćana samo zato što su kršćani. No, mi kršćani nad mučeništvima i progonima ne očajavamo jer nam je Krist nada. Znamo da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Mučeništva sv. Stjepana Prvomučenika, ali i svih mučenika tijekom povijesti, nisu bile uzaludne već su pokazatelji da u životu postoje i vrijednosti koje su važnije od samog života“, istaknuo je na početku pozvavši vjernike da se uteknu zagovoru sv. Stjepana.

U homiliji nadbiskup je govorio o važnosti opraštanja kojem nas uči otajstvo Božića i primjer mučeništva sv. Stjepana. „Sveti Stjepan podnosi nasilnu smrt, imitirajući u svemu Isusa. On kao i Isus predaje duh svoj u Božje ruke i trpeći mučeništvo prašta mučiteljima. I njega kao i Isusa izvode izvan zidina i tamo ga ubijaju. Zašto je Stjepan ubijen? Sveti pisac veli da Stjepan čini čudesa i znamenja u narodu. Nisu to bila čudesa koja čine mađioničari. On čudima narodu pomaže, u ime Isusovo liječi. I to je ono što mnogi ne mogu podnijeti. Kada te netko mrzi, što god ti činio ne valja. Stjepan je mučen ne zato što je učinio kakvo zlo, nego samo zato što je pripadao Isusu“, istaknuo je na početku.

Kada u nečijem životu mržnja i bijes uzme maha, takva osoba je smrtna prijetnja za druge. Mržnja osobu zaslijepi, njom posve ovlada, blokira pamet i omogućuje da se u osobi razvije ona najgora divljina. Veli se za one koji odlučiše ubiti Stjepana da su „uskipjeli u srcima i počeli škripati zubima na njega“. U mržnji, srdžbi i bijesu čovjek je sposoban ubiti nevina, ili ubiti za običnu sitnicu. „Nažalost, svi mi imamo tu nekog iskustva i znamo kako je nekada dovoljna zbilja sitnica da planemo i izazovemo velike požare, odnosno velika zla. Kako je veliko postignuće znati vladati nad sobom“, kazao je.

U duhovnom životu vrlo je važno ne reagirati naglo, znati odgoditi reakciju. Znati uzeti malo vremena i stati pred Boga, te pred njim sagledati cijelu situaciju, naglasio je nadbiskup. Samo tako je moguće doći do mira i trijeznosti. I samo tako je moguće izbjeći nekada i prave tragedije. „Kod Stjepana se za vrijeme mučenja ne vidi nikakva mržnja, nikakvo proklinjanje ili želja za osvetom. Za vrijeme muke njegovo je lice kao u anđela. Čovjek koji strpljivo i s ljubavlju podnosi trpljenje pretvara se u anđela. Dok ga muče, on se moli. On molitvom priječi da u njega uđe bijes i mržnja. On molitvom pobjeđuje patnju“, istaknuo je.

Svoje mučeništvo Stjepan nije podnio sam. Uz njega je bio Isus koji je htio da ga Stjepan vidi i da zna da svoju patnju neće nositi sam. Isus nije bio blizu samo Stjepanu u patnji, nego je blizu svakom patniku, jer dobro zna što je patnja. Isus trpi progonstvo sa svakim svojim učenikom. Često u patnji čovjek pomisli kako je Bog daleko, kako ga je ostavio i zaboravio, a Bog mu je tada najbliži. Bog čovjeka u patnji ne ostavlja samoga. Snagom Isusove blizine Stjepan je mogao izdržati, pa čak glasno oprostiti svojim mučiteljima. Umire praštajući kao i njegov učitelj Isus. „Ovo nam je velika poruka. Božić nas poziva na praštanje, izmirenje. Nije to uvijek lako. Ima ljudi koji žele oprostiti, ali kao da nemaju snage za to. Opraštanje se vrši ne ljudskim snagama, nego Božjim. Čovjek je po naravi osvetljiv. Znamo to iz iskustva kada nas netko ponizi, uvrijedi, nanese kakvo zlo, prvo što se u nama javlja je osveta“, kazao je.

Nadbiskup se u homiliji dotaknuo jednog vrlo važnog pitanja, a to je tko treba prvi oprostiti i napraviti korak prema mirenju? „Obično se misli da to treba napraviti onaj tko je više kriv. I čini nam se to pravednim. Ali tko je više kriv? Svatko se od nas lako uvjeri da je u svemu ili najvećem dijelu kriv onaj drugi. Problem je što je onaj drugi uvjeren da smo to mi. Tko će onda napraviti prvi korak? Nitko. A mržnja raste i razara nutrinu. Prvi korak ne pravi onaj tko je više kriv, nego onaj tko ima u sebi više Duha Božjega“, zaključio je moleći da nam sv. Stjepan Prvomučenik svojim zagovorom pomogne da poput njega i mi naše patnje znamo pretvarati u blagoslov, i praštati kako to Isus traži.

Na kraju slavlja čestitku i riječ zahvale uputio je župnik i gvardijan fra Martin Jaković. Pjevanje tijekom euharistijskog slavlju predvodio je mješoviti župni zbor pod ravnanjem Frane Bosnića te uz orguljašku pratnju, poznatog hrvatskog orguljaša, mo. Ivana Šćepanovića. Nakon svete mise slavlje se nastavilo na domjenku ispred crkve kojega su pripremili župljani.

Crkva sv. Stjepana na starom sustipanskom groblju na Mejama nalazi se uz temelje stare samostanske benediktinske trobrodne crkve iz 11. stoljeća. Crkvicom je upravljalo Nadbiskupsko sjemenište do polovice prošloga stoljeća kada potpada pod upravu franjevaca konventualaca. Naslovnik župe je sveti Stjepan „pod Borovima“, da se tako počasti uspomena na benediktinski samostan. Na području župe ima oko 3800 stanovnika, a sjedište Župe Meje je u Samostanu sv. Frane na Obali.