Ured za duhovna zvanja  Splitsko-makarske nadbiskupije, s predstojnikom don Jurom Vrdoljakom, organizirao je preduskrsnu duhovnu obnovu od 28. veljače do 3. ožujka u Marijanskom svetištu u Loretu i u Padovi, gradu omiljenog sveca čitavog svijeta, sv. Ante Padovanskog. Hodočašće svetištu Majke Božje u Loretu postalo je gotovo tradicionalni godišnji događaj za mnogobrojne vjernike, posebno onih iz Južne Hrvatske, koji u vrijeme korizme odluče posvetiti tri dana molitvi, meditaciji i pjesmi u želji da se približe Uskrsnom otajstvu.

Hodočasnici iz Splita i okolnih mjesta smjestili su se u Ilirskoj palači u Loretu koju neki već smatraju svojim drugim domom, čemu pridonosi ljubazno osoblje koje svake godine dočekuje i ispraća zadovoljne hodočasnike. Još od vremena opsade Turaka ta je palača bila utočište brojnih svećeničkih kandidata s našeg područja u kojem su se školovali da bi se potom vraćali u svoju domovinu. Mjesto koje je odgojilo mnoge svećenike postalo je omiljeno mjesto molitve za nova duhovna zvanja. Loreto je postalo hodočasničko odrediše još u 13. stoljeću kada se s posebnom  pobožnošću počela pohoditi Sveta Nazaretska kuća  koja simbolizira otajstvo navještenja, obećanje spasenja i događaj utjelovljenja Sina Božjeg. Vjeruje se da su je anđeli spasili i preselili u Italiju pred opsadom muslimana. Točnije, prema predaji anđeli su prenijeli nazaretsku kućicu Sv. obitelji 10.12.1294 u Loreto. Danas je skromna Marijina kuća opasana prekrasnim zidinama Bazilike Svete kuće ali su ostali stari zidovi Marijinog doma koji simboliziraju njezino "da" Bogu, poslušnost i pouzdanje u Boga koji danas nedostaju brojnim vjernicima opterećenim brigama, sumnjama i nesigurnostima. Mjesto u kojem je Isus proveo svoje djetinjstvo mnogima zato predstavlja izvor mira, poziv na sabranost i molitvu. Sveta obitelj koja je živjela unutar ta tri trošna zida poslužila je dr. sc. don Josipu Čoriću, predstojniku Ureda za pastoral obitelji Splitsko- makarske nadbiskupije kao inspiracija za prvo razmatranje u sklopu duhovne obnove. S obzirom na upitne društvene paradigme na kojima se odgaja mladi čovjek, obitelj se nalazi na raskrižju života i smrti. Don Josip je, pošavši od Krista koji je uzdigao brak na veličanstvo sakramenta, potakao hodočasnike na promišljanje obitelji  unutar koje je čovjek pozvan na neprestani rast kojeg mu omogućuje Bog kroz molitvu, a onaj tko moli, taj i voli, ponovio je više puta don Josip. Čovjek je kao nedovršeno biće pozvan na dovršavanje, uzdizanje, napredak. Dužan je da se dotjeruje, da se neprestano obrazuje u/o obitelji, da radi na sebi da bi donosio što više plodova. Neki od najvažnijih svakako su sposobnost i dar ljubavi, praštanja i strpljenja. U školi života, onoj u kojoj nema profesora, pozvani smo da popravljamo sebe upravo preko spomenutih darova. Čovjek je na dobrom putu da to postigne kada shvati i poviče "Isuse, ja sam  stvoren/a za ljubav!", zaključio je don Josip. Dok će neki ljudi u svom srcu osjetiti poziv na brak i obitelj drugi će osjetiti duhovni poziv. Mr. sc. don Jenko Bulić, koordinator za svećeničke susrete i njihovo permanentno obrazovanje, u drugom je razmatranju, naslovljenom "Obitelj- temeljno mjesto i prostor duhovnog poziva", podsjetio vjernike da je upravo obitelj mjesto u kojem se rađa duhovni poziv jer ona može i mora zračiti pedagoškim ozračjem pogodnim za duhovni poziv. Ujedno je i mjesto u kojem ono sazrijeva, dok je neizostavno mjesto susreta s uskrslim Kristom samo Crkva. Ona je božansko djelo koje nadilazi krize čovjeka, opovrgava kritike suvremenog društva i u kojoj živi Bog uvijek nalazi načina da pozove djecu Abrahamovu, istakao je don Jenko. U pedagogiji zvanja danas je važan interdisciplinaran pristup, od obitelji, preko škole, do župe. Ipak, danas je veoma važno otkrivati i nove situacije koje pogoduju zvanjima te odgajati radosne svećenike, one koju su svjesni da su pozvani za cjeloživotno duhovno sazrijevanje. Rad u skupinama, čiji je glavni moderator, ujedno i organizator, bio prof. Bruno Petrušić uslijedio je nakon ovih razmatranja, a iznio je na površinu brojna pitanja i nedoumice hodočasnika. Gdje su nova mjesta odgoja?; koje su najčešće pedagoške poteškoće?; kako se čuje Božji poziv?; što očekuje društvo od svećenika?; zbog čega postoji kriza odaziva na duhovni poziv?, i kakav bi bio život, a kakvo društvo, bez svećeničkog staleža? Oba predavača ohrabrili su vjernike da na ova, ali i mnoga druga pitanja, odgovore mogu potražiti uz pomoć molitve, a nje nije nedostajalo na hodočašću. Časoslov, Krunica, Križni put, Euharistijsko klanjanje, Sveta misa prilike su u kojima su vjernici mogli uputiti Gospodinu osobne prošnje, ispovjediti svoje grijehe, prisjetiti se muke Kristove, dati svoja svjedočanstva duhovnog života, promisliti svoj vjerski život, nedostatke i svoj cilj. Cilj svih vjernika trebala bi biti svetost, a brak i obitelj mogu biti put do svetosti. To je bilo polazište trećeg razmatranja koje je iznijela prof. Maja Jakšić iz Obiteljskog savjetovališta Splitsko-makarske nadbiskupije. Nema smisla puno govoriti o svetosti dok su nam svima na umu prvenstveno slava, moć, novac ili uspjeh,  jer svetost se gotovo uvijek očitovala i postizala kroz trpljenje. Mada smo svi pozvani na svetost nju je sve teže doseći jer postoji veliki raskorak između onog što čovjek želi i onog što radi, a radi obično ono što mu diktiraju neki vanjski faktori. Svijet koji je pogodan za nesporazume nadglasava naše unutarnje težnje, ljubav koju smo spremni davati i primati, a ljubav je čin, djelovanje, izbor i davanje, objasnila je prof. Jakšić. Darivanje vremena i strpljenja te dijeljenje radosti na koje smo pozvani postaju nam sve teži, a naša očekivanja (u braku) sve nerealnija. Ono u čemu najčešće griješimo je uvjerenje da moramo biti idealni ljudi i da nam drugi ljudi donose sreću, a ne Bog koji nam kroz sakramente, milost i darove, omogućuje da ljubimo i budemo ljubljeni. Presudan je često u životu, i za život, naš pogled na svijet, na stvarnost, na brak i obitelj, naša spremnost na žrtvu i na neproračunato ulaganje. Mada se kontekst života mijenja, bit Isusove poruke uvijek ostaje ista, a u njoj se može iščitati i da je brak poziv na svetost, poslanje koje treba znati ostvariti, a "svetost je punina ostvarenja tog poziva", istaknula je prof. Jakšić. Nakon dvodnevnog boravka u Loretu ispunjenog zajedničkom molitvom, tihom meditacijom, mudrim razmatranjima, angažiranim raspravama ali i radosnom pjesmom mladih, hodočasnici su se uputili u Padovu. Sveta misa, koju je predvodio don Josip Čorić, slavila se u svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića u prostranoj kapeli gdje počivaju zemni ostaci apostola sakramenta pomirenja i opraštanja. Hodočasnici su imali priliku upoznati se sa životom čašćenog i poznatog sveca s našeg područja i zaviriti u njegovu skromnu sobicu u kojoj je neumorno ispovijedao sve do svoje smrti. Bazilika Svetog Antuna koja dominira prekrasnom Padovom oduševila je vjernike koji su posjetili grob Svetog Ante i pomolili se u tišini prije povratka svojim domovima. Vrijednost ovog hodočašća i duhovne obnove prepoznaje sve veći broj vjernika, različitih uzrasta, zanimanja, duhovnih potreba i očekivanja koji u njemu prepoznaju poziv na dublje promišljanje svoje vjere i njenog životnog svjedočenja. Tako su na dugačkom putu autobusom u Split vjernici, bilo oni koji su se odazvali duhovnom ili bračnom pozivu ili su se na ovom hodočašću molili za jedno od njih, složno zaključili da svojim domovima nose mir i blaženstvo onih koji žive svoju vjeru, a duhovni život redovito obnavljaju. Time su potvrdili evanđeoske riječi upućene Blaženoj Djevici Mariji, riječi koje su inspirirale ovo hodočašće, "Blažena ti što povjerova". (Lk 1, 45)