Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Fabijan Veraja ispraćen je na posljednji počinak u subotu 8. studenog u rodnoj župi sv. Ilije u Metkoviću. Sprovodnu misu predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i mtropolit Marin Barišić u koncelebraciji s dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, šibenskim biskupom Antom Ivasom, naslovnim nadbiskupom ninskim i apostolskim nuncijem pri Svetoj stolici Martinom Vidovićem, generalnim vikarom splitsko-makarske nadbiskupije Miroslavom Vidovićem i pedesetak svećenika, a uz sudjelovanje bogoslova, redovnica, obitelji, prijatelja, mještana rodne župe i članova hrvatske zajednice iz Rima, gdje je mons. Fabijan Veraja vršio svoju svećeničku službu kao duhovnik, profesor i dotajnik Kongregacije za proglašenje svetih.

Pozdravivši okupljene, nadbiskup Barišić izrazio je ljudsku i kršćansku sućut svima, a posebno obitelji pokojnika. Prisjetivši se ukratko životnog puta pokojnika mons. Barišić je rekao kako je život pokojnika bio obilježen dvostrukom nostalgijom, za zemaljskom domovinom Hrvatskom i nebeskom Domovinom. Daleko od domovine slušao je vijesti i pratio događaje u onim teškim vremenima komunističke diktature, ali isto tako, kao vjernik, razmišljao je i živio u radosti nade naše nebeske Domovine. "U svom testamentu, don Fabijan zahvaljuje Bogu na darovima kojima ga je obdario, prije svega na daru vjere i na daru svećeništva u kome je doživio časove najdublje duhovne sreće. Zahvalan je tolikima koji su utkali sebe i svoju ljubav u njegov život. No, njegov život trajno su obilježili toliki mučenici i svjedoci, blaženici i sveci hrvatskog naroda, kao i univerzalne Crkve. Te Kristove svjedoke ljubavi, prijatelje Boga i čovjeka, don Fabijan je ne samo proučavao i osvjetljavao njihove korake na putu do oltara, već je i sam na istom Kristovom putu nastojao hoditi njihovim stopama. U malim svakodnevnim stvarima, trudio se je biti odgovoran, postojan, pravedan, skroman, duhovan; u svojim stavovima bio je jasan i nadasve istinoljubiv. Nije volio površnost, spletkarenja i ogovaranja. Znao je razlučivati grješnika od grijeha. Poštivao je sugovornika. Znao je šutjeti i slušati. Bio je vrlo zanimljiv u svojim stavovima i razmišljanjima koja su izlazila iz duboke teološke i široke kulturne naobrazbe, a iznad svega obilježena osobnom ljubavlju prema Crkvi i svom narodu. Njegova istinoljubivost i poštenje očitovala se i u dobronamjernoj kritici i hrabrosti i pred onim autoritetima pred kojima su neki znali kaditi i laskati. I po tome je mons. Fabijan bio različit, uvažen i poštivan", naglasio je nadbiskup Barišić i istaknuo kako Splitsko-makarska nadbiskupija, cijela metropolija kao i Crkva u Hrvata mogu biti ponosne na uzoran i bogat svećenički život pokojnog mons. Fabijana Veraje koji je svojim životom i djelovanjem zadužio sve u Crkvi i domovini Hrvatskoj, a naročito svoj Metković i dolinu Neretve. "Dragi don Fabijane, vjerujemo da je Gospodin rado uslišao tvoju želju i za nebeskom Domovinom. U toj vjeri i nadi, zahvalni za tvoj uzorni i plodni svećenički život, izričemo svoje želje i molitve: u raj poveli te anđeli! Radosno te dočekali tvoji prijatelji, sveci i blaženici, da budeš dionikom nebeske radosti u domu Oca nebeskoga u društvu svih svetih i blaženih. Gospodin ti bio nagrada za opera omnia. Amen".

Na kraju misnoga slavlja generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović ukratko je prikazao život i rad pokojnika. Riječi oproštaja uputili su i gradonačelnik grada Metkovića dr. Božo Petrov, provincijalka Splitske provincije sestara Služavki Malog Isusa s. Anemarie Radan, postulator kauze bl. Ivana Merza i upravitelj Doma hrvatskih hodočasnika u Rimu p. Božidar Nagy te župnik sv. Ilije u Metkoviću fra Petar Gulić.

Mons. Fabijan Veraja, sin Ivana Veraje i Danice rođ. Šunjić, rodio se 20. siječnja 1923. u Metkoviću. Osnovnu školu pohađao je u rodnome gradu, a gimnaziju s maturom u Biskupskome sjemeništu u Splitu. Filozofsko-teološki studij započeo je u Đakovu 1941. godine jer to u Splitu nije bilo moguće zbog ratne situacije i talijanske okupacije. Pred prodorom partizana, 14. travnja 1945. svi bogoslovi su napustili Đakovo. Kratko su se zadržali u Zagrebu i onda su 6. svibnja krenuli na put u nepoznato prema Sloveniji i Austriji. U posljednji trenutak Veraja je promijenio svoj plan u Sloveniji i krenuo prema Italiji. To mu je spasilo život od sigurne smrti. Sve te događaje kasnije će opisati u autobiografskoj knjizi "Putovima providnosti". Zajedno s nekoliko drugih bogoslova stigao je u Rim, u Zavod sv. Jeronima 5. lipnja 1945. Zavod sv. Jeronima nije bio za bogoslove pa je Veraja s drugim bogoslovima smješten u Irski kolegij koji je bio otvoren za klerike i svećenike koji nisu imali smještaja u drugim crkvenim ustanovama. Studij je nastavio na Papinskome Gregorijanskome sveučilištu.

Za svećenika Splitske i Makarske biskupije zaređen je u Rimu u bazilici Santi XII Apostoli, 19. srpnja 1947. Sutradan je slavio Mladu Misu u Kalistovim katakombama pored groba sv. Fabijana. U Zavodu sv. Jeronima boravio je od 1947. do 1959. s prekidom studija 1948. do 1952. zbog slaboga zdravlja. Nakon ređenja nastavio je studij teologije na Gregoriani. Doktorirao je 18. prosinca 1956. s tezom Le origini della controversia teologica sul contratto di censo nel XIII secolo. Magisterij iz kanonskoga prava položio je na Papinskome lateranskom sveučilištu 1962. Dok je boravio u Zavodu sv. Jeronima pastoralno je pomagao u više župa i ustanova. Od 1959. do 1979. bio je kapelanom u rimskome "Istituto dell'Assunzione".  Predavao je osnovno moralno bogoslovlje u rimskome novicijatu sestara Asumpcionistkinja (1956-1958). Od 1957. do 1961. predavao je vjeronauk u liceju sestara Ančela u Rimu. Godine 1961. primljen je u "Kongregaciju obreda" i time je definitivno ostao na službi u Rimu. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 7. prosinca 1981. godine podtajnikom Kongregacije za proglašenje svetima i na toj službi je ostao do odlaska u mirovinu 1993. godine.

Pok Fabijan Veraja je bio izrazito plodan znanstveni radnik. Najviše radova, knjiga i stručnih članaka, objavio je na talijanskome i latinskome jeziku a neka su mu djela prevedena na više jezika. I nakon odlaska u mirovinu posvetio se pisanju. Tako je među ostalim napisao "pozicije" za proglašenje blaženim i svetim bl. Ivana Merza i bl. Miroslava Bulešića. U lipnju ove godine Zavod sv. Jeronima objavio je njegovu posljednju knjigu "Nikola Moscatello. 'Uspomene' u svijetlu dokumenata".