Misu zadušnicu za ubijenu misionarku s. Claru Agano, Školsku sestru franjevku Krista Kralja, provincije Presvetog Srca Isusova sa sjedištem u Splitu, predvodio je u utorak, 6. prosinca u kapeli provincijalne kuće u Splitu, hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk, predsjednik Vijeća HBK za misije u koncelebraciji sa splitsko-makarskim nadbiskupom Marinom Barišićem, nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela RH vlč. Antunon Štefanom, provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joškom Kodžomanom i još desetak svećenika.

Svoju je propovijed biskup Štambuk započeo stihovima Cesarićeve pjesme koja govori o satima sumnje i bola kako bi podcrtao nerazumijevanje naglog i nasilnog odlaska jednoga mladog života u punini življenja, u 40-oj godini života. Upitao se kako čitati tu smrti i kako razumjeti taj čin u tim tjeskobnim trenucima nadodavši da tu dolazi u pomoć Job koji se potužio da se sve njegovo upiše i u kamen ureže. U tom je svjetlu biskup Štambuk kazao da je nemoguće zapisati i razumjeti cijeli život s. Clare, osobito trenutak kraja njezinoga ovozemaljskog hoda kada se suočila s nožem i klanjem. Međutim, mi znamo da naš Otkupitelj živi i da će nju i sve nas uskrsnuti od mrtvih. Podsjetio je i na riječi sv. Pavla: „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire“ (Rim 14,7). „Naša s. Clara nije živjela samo sebi i nije umrla samo sebi. Umrla je i svojim dragim sestrama i ljudima kojima je pomagala, djeci kojoj je htjela ići ususret i Crkvi ali i ona zna da njezin Otkupitelj živi i da će učiniti sve da u kući Oca ima zagarantirano stanarsko pravo i da će tamo naći svoje mjesto. To nije tek utjeha vjere, nego duboka vjera koja ulazi i zalazi u pore našega življenja i umiranja“, naglasio je biskup Štambuk te dodao: „Sestre drage, dvije godine prije nego se s. Clara rodila vi ste tamo zakoračile svojim misijskim korakom svjesne da je to put križa i da je misijski posao ono što u sebi nosi i križ i smrt i uskrsnuće.“

Svoju sućut Školskim sestrama franjevkama i svim misionarima izrazio je nadbiskup Barišić, a brojni su uputili svoje brzojave sućuti. Prigodnim riječima obratio se i nacionalni ravnatelj vlč. Antun Štefan zahvalivši sestrama na svemu što čine za taj afrički narod.

Provincijalna predstojnica s. M. Andrea Nazlić oprostila se dirljivim riječima od s. Clare, koja je na blagdan Svih Svetih franjevačkog reda, 29. studenoga 2016. godine, o trećoj uri završila svoj ovozemaljski život. Poslije jutarnje mise otišla je mirno na svoj posao ne sluteći nikakvo zlo. Dok je radila u svom uredu Domaćinske škole u Muhungu u Bukavu napadnuta je u nazočnosti svjedoka i okrutno ubijena hladnim oružjem. To je još jedna krvava žrtva u lancu brutalnosti i nasilja koji već desetljećima vlada u DR Kongu.

S. Clara Agano Kahambu rođena je 3. srpnja 1976. godine u župi Luofu, biskupija Butembo-Beni u DR Kongu, od oca Jean - Pierre i majke Anastasie Kahindo kao peto dijete u obitelji s desetero djece. U družbu Školskih sestara franjevaka Krista Kralja, provincije Presvetog Srca Isusova sa sjedištem u Splitu, u Misiji u DR Kongu primljena je u kandidaturu 16. studenoga 2000. godine u Bukavuu; u postulaturu 5. kolovoza 2001., a u novicijat 25. kolovoza 2002. godine. Doživotne je zavjete položila 2. kolovoza 2010. godine.

Prije ulaska u samostan završila je srednju školu, smjer matematika i fizika. Kao redovnica završila je pastoral obitelji u Bukavuu (2004.-2007.). U srednjoj školi „Ifendula“ u Luhwinji je bila ravnateljica i predavala psihologiju, pedagogiju i vjeronauk (2008.-2013.). Nakon toga, sve do nasilne smrti, bila je ravnateljica domaćinske škole "Marie Madeleine" u Bukavu (2013.-2016.). To je škola za siromašne žene i djevojke koje nisu imale mogućnosti pohađati niti osnovnu školu te su ih sestre, u prostorima pastoralnog centra župe "Mater Dei" okupljale i poučavale čitati, pisati i obavljati razne domaćinske poslove. S. Clara je dobro poznavala tu problematiku diskriminacije žena koje su tamo samo radna snaga, naglasila je s. Andrea dodavši da je njezina misija bila učvrstiti ih u samosvijesti i dovesti ih do potrebitoga znanja, bitnog ključa za uspjeh. Provincijalna predstojnica podijelila je svoje osobno svjedočanstvo susreta sa s. Clarom u domaćinskoj školi kazavši: „Dobro se sjećam lica djevojke koja zbog pretrpljenih trauma nije mogla ni govoriti. Ona ju je zadržavala da ostane u školi iako je znala da neće biti nekoga napretka. S. Clara imala je nakanu djevojku skloniti i očuvati od života na ulici.“

Prema svjedočanstvu sestara koje su s njom živjele pokazivala je znakove rasta osobe zrele na općeljudskom i duhovnom planu. S velikim je marom sudjelovala u odgojnim programima. Pokazivala je oduševljenje za osobnu i zajedničku molitvu te se trudila oko kvalitete zajedničkog života. Glazbeno vrlo nadarena, s velikom je radošću animirala liturgijska slavlja. U školi je radila dobro i vrlo brižno. Skladno je surađivala s kolegama profesorima. Učenici su je voljeli, iako je zahtijevala rad. Imala je izražen osjećaj prema siromašnima i bolesnima što je bilo očito u njezinu nastojanju da svima pomogne. Bila je vedra, tiha i društvena, plaha i požrtvovna. Svjesna svog plahog karaktera ali i zahtjeva života u redovničkoj zajednici te odgovornosti potpunog predanja Gospodinu, željela mu se suobličiti svim srcem i biti mu vjerna cijeloga života.

„Kroz dobrotu i miroljubivost koju je ponijela iz obiteljskoga doma – otac svjedoči da nije trpjela svađe i prepirke nego je radila na izmirenju - nazirala se njezina veličina, koje vjerojatno nije bila svjesna, iako je još kao dijete znala govoriti: 'Kad odrastem bit ću poznata i priznata, iako sam niska rasta'. I uistinu, u Bukavuu su je dobro poznavali, osobito oni kojima je pomagala, kao i njihove obitelji. A po mučeničkoj smrti glas o njoj učinit će je među njezinim Kongoancima dobro poznatom po čovjekoljublju i priznatom kao onu koja se borila za prava žena, kako stoji u priopćenju Povjerenstva 'Pravda i Mir' Nadbiskupije Bukavu u povodu njezine nasilne smrti“, kazala je s. Andrea dodavši da je s. Clara ostavila iza sebe mnogo otvorenih planova za budućnost, za pružanje pomoći djeci i ženama kroz domaćinsku školu, uvođenje novih sadržaja i predmeta te postizavanja statusa priznatosti na razini države.

Istoga dana sveta misa zadušnica za s. Claru slavljena je i u katedrali u Bukavuu, a poslije mise pokopana je u Luhwinji.