Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Ivan Babić ispraćen je na posljednji počinak u utorak 12. lipnja u rodnoj župi Uznesenja BDM Katuni – Kreševo. Sprovodnu misu predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić uz koncelebraciju dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića, generalnog vikara mons. Miroslava Vidovića, pastoralnog vikara dr. Nediljka Ante Ančića, župnika župe Uznesenja BDM Katuni – Kreševo don Mije Grozdanića, stotinjak svećenika, uz sudjelovanje redovnica, obitelji, prijatelja, mještana rodne župe i župa u kojima je vršio svoju svećeničku službu.

Pozdravivši okupljene, nadbiskup Barišić izrazio je ljudsku i kršćansku sućut svima, a posebno obitelji pokojnika. Osvrćući se na život i pastoralno djelovanje pokojnog don Ivana, mons. Barišić je istaknuo kako je „don Ivan bio neumorni radnik u vinogradu Gospodnjem“. „Ivan je cijeli svoj život posvetio Gospodinu, dopuštajući da Gospodin od njega učini znak svoje novosti. Bio je prepoznatljiv po svojoj ljudskosti i vjeri, a njegov pastoral nadilazio je uobičajne okvire pastoralnog djelovanja. U svojoj zauzetosti za bolesne, nemoćne i potrebite, naučio nas je kako se ljubi čovjeka. Izvor njegove zauzetosti za bližnjega je ljubav, a njegov život svjedočanstvo vjere u uskrsloga Gospodina“.

Na samom kraju mise, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije dr. Nediljko Ante Ančić ukratko je prikazao don Ivanov život i rad, a u ime svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, okupljenima se obratio dr. sc. don Mladen Parlov. U ime obitelji pokojnika, riječi zahvale uputio je don Ivanov brat Filip Babić.

IN MEMORIAM

Don Ivan Babić 1960-2019.

Don Ivan Babić sin oca pok. Tome i majke Marije rođen je 20. lipnja 1960. u Zadvarju a nastanjen u Šestanovcu, župa Katuni-Kreševo. U uzornoj katoličkoj obitelji bilo je šestero djece, četiri brata i dvije sestre. Osnovnu školu završio je u Šestanovcu. Poslije toga upisuje i završava Srednju tehničku elektroinstalatersku školu u Omišu. Zaposlio se u svojoj struci i radio nekoliko godina. Vojsku je odslužio u Ohridu (1979-1980).

U Ivanu je svih tih mladenačkih godina očito tinjala klica svećeničkog zvanja. Ne znamo kako je proteklo to razdoblje njegova duhovnog traženja i hoda i kojim ga je putovima Bog vodio do konačne životne odluke. Trebalo je očito vremena, puno molitve, Božjeg prosvjetljenja i brojnih poticaja koje je zacijelo imao u svojoj obitelji i u svome župniku dok je jasno spoznao da ga Gospodin Isus Krist poziva u svećeničku službu.

Kada se to pitanje u njemu razbistrilo, početkom godine 1985. Ivan je napravio molbu i bio primljen u Centralno bogoslovno sjemenište kao svećenički kandidat Splitsko-makarske nadbiskupije. Najprije je obavio pripremno razdoblje u Bogosloviji koje je bilo predviđeno za one bogoslove koji nisu dolazili iz Sjemeništa nego iz drugih škola ili fakulteta. Zatim upisuje Filozofsko-teološki studij na ondašnjoj Teologiji u Splitu, današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Nakon uspješno završenog petogodišnjeg studija godine 1990. primio je sveti red đakonata. U izvješću o napovijedi prije đakonskog ređenja njegov tadašnji župnik don Većeslav Šupuk piše: da je “naš Ivica od Božjeg puka obljubljen i priznat kao uzorni mladić i bogoslov”.

Za svećenika ga je zaredio tadašnji splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić u Splitu 23. lipnja 1991. Mladu misu je slavio u svojoj rodnoj župi Katuni.

Nakon ređenja i mlade mise prvo don Ivanovo zaduženje bila je služba župnog vikarom u župi sv. Mihovila Arkanđela u Omišu gdje je pastoralno djelovao dvije godine. Odatle je premješten u Rašćane gdje mu je povjerena služba župnika te župe i Župe Biokovske. Iz tih je župa nakon dvije godine svećeničkog rada došao u župu Rogoznica u kojoj će ostati punih dvadeset godina tj. dvije trećine svoga svećeničkog života i tu će iskazati svoje dobro i plemenito srce i zauzeto obnavljati crkve i župne objekte.

U Rogoznici don Ivan se pokazao kao pravi i marljivi graditelj ne žaleći truda i brinući se savjesno za njemu povjerene vjernike ali i za brojne crkve i crkvice u toj prostranoj župnoj zajednici. Obnovio je grobljansku kapelu sv. Kuzme i Damjana, zatim župnu crkvu Uznesenja BD Marije te filijalnu crkvu na Pisku. Isto tako je posve preuredio i modernizirao župnu kuću u Lokvi Rogoznici.

Dok je neumorno vodio i radio fizičke poslove, jednako tako se požrtvovno trudio da bude svojim vjernicima stalno na usluzi u njihovim različitim potrebama. Time je stekao veliko povjerenje među svojim župljanima koji su ga voljeli i poštovali. Primao je namjernike i putnike, pomagao potrebnima koji su mu se obraćali.

Don Ivan je bio čovjek velikog povjerenja u Boga i istinske molitve koji je osim svojih redovitih svećeničkih, pastoralnih i liturgijskih dužnosti rado i ustrajno molio s drugima i za druge. Ljudi su osjećali snagu i utjehu njegove molitve pa su mu se s različitih strana obraćali u svojim duhovnim nevoljama i potrebama. Osobito je štovao sv. Patra Pija te je svake godine hodočastio u njegove svetište San Giovanni Rotondo u Italiji.

Od godine 2015. don Ivan je bio župnik u župi sv. Karla Boromejskog u Okrugu. U toj se župi više mogao posvetiti pastoralnoj skrbi i duhovnoj izgradnji svojih vjernika. Dana 8. lipnja u kasnim poslijepodnevnim satima iznenada se preselio u vječnost. (N. A. Ančić)