Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Ivan Lendić ispraćen je na posljednji počinak u nedjelju 3. listopada u rodnoj župi u Rašćanima u 90. godini života i 63. godini misništva. Misu i sprovodne obrede predvodio je splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. Dražen Kutleša u koncelebraciji s pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem, župnikom don Ivanom Perišem i oko dvadesetak svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica i mještana rodne župe. U Nadbiskupiji je don Ivan služio u župama: Poljica Vrgorska, Trnbusi, Biorine, Budimiri te Zadvarje i Gornja Brela.

Pred smrću ljudski pogled zemaljskim očima često ne vidi smisao, ali mi vjernici vjerujemo da je smrt tek prelazak u bolji i ljepši svijet. Stoga se cijeli život trebamo pripremati za trenutak naše smrti, odnosno trebamo moliti Boga da možemo ovaj zemaljski život izdržati i doći u nebesku slavu, kazao je mons. Kutleša na početku mise potaknuvši nazočne na čin kajanja za grijehe i skretanja s pravoga puta.

„Ako pogledamo život našega don Ivana možemo biti Bogu zahvalni jer je živio skoro 90 godina. Međutim, moramo biti svjesni da kad govorimo o čovjeku među nama uvijek je bolje govoriti s udaljenosti. One što su živjeli prije nas i dalje od nas više cijenimo, više im iskazujemo zahvalnost i poštivanje. Ljudima koji žive među nama znamo slabosti i mane a često ne znamo što je u dubini nečijeg srca te olako sudimo na izvanjski način“, istaknuo je nadbiskup Kutleša na početku svoje propovijedi u kojoj je kroz biblijski lik Joba govorio o smislu patnje i trpljenja zbog nepravde te o Božjem licu i njegovom milosrđu koje čovjeku uvijek želi najbolje.

Zajedno s Jobom postavio je pitanje koje muči sve one koji nepravedno trpe: kako čovjek koji živi pravedno na ovoj zemlji nema sreće nego treba trpjeti i patiti, a onaj koji živi nepravedno, nepošteno i nemoralno ima naizgled sve: u životu mu ide dobro, uživa i materijalno posjeduje sve što mu treba? Taj se onda zajedno s Jobom pita: Je li Bog na mojoj strani? „Ako je Bog na mojoj strani onda mi nitko ništa ne može, ako nije na mojoj strani onda su opravdane moje sumnje, trebam promijeniti svoj život i tražiti Boga na sasvim drugi način“, kazao je mons. Kutleša dodavši da je zasigurno i pok. don Ivan postavljao slična pitanja kada je kao svećenik nailazio na nezahvalnost onih koji su bili oko njega. U patnji je pitao Gospodina zašto te stvari prepušta njemu, iako je imao dobru nakanu i želio činiti kako Bog čini. U tom je svjetlu nadbiskup podcrtao Jobov zaključak važan za svakoga vjernika, na poseban način za svećenika te za onoga koji trpi zbog nepravde: „Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.“ (Job 19,25).

U nastavku je propovijedi mons. Kutleša govorio o ljudskom životu od začeća pa do smrti, o uvjetovanostima i izborima, o genima i okruženju, o odgoju i obrazovanju. U tom je svjetlu prikazao don Ivanov život naglasivši da je bio uvjetovan onim što je primio u rođenju, odgoju, školovanju, duhovnom rastu, u bogosloviji i na župama u kojima je pastoralno djelovao. „Živeći na različitim župama stjecao je iskustvo, susretao različite ljude, prenosio Božju česticu i činio brojna dobra ljudima koje je susretao. Zato mu zahvaljujemo za sve što je u svom svećenikom životu dobro učinio. Za pogreške, kojih je sigurno bilo, tražimo Božje oproštenje i Božju milost“, kazao je mons. Kutleša. U tom je duhu naglasio da se za grijehe treba kajati i Boga susresti licem u lice. „Kad želimo srediti neki posao uvijek tražimo da nas netko zastupa kako bi nam bilo lakše. Tražimo odvjetnike i različite zastupnike da bi riješili naše probleme. Ali ovdje nema zastupnika nego se susrećemo s Gospodinom. Nema veliki fraza ni velikog znanja nego dolazimo jednostavno onakvi kakvi jesmo. Ne možemo se uljepšati onako kako to činimo u ovom svijetu prikazujući se daleko ljepšima i boljima nego što jesmo. Trebamo pogledati Gospodina licem i licem“, poručio je nadbiskup Kutleša te je pozvao na pošteni život dostojan kršćanskoga poziva kako bi što pripravniji dočekali zemaljsku smrt, odnosno prelazak u vječni život u kojem neće biti patnje i boli.

Zahvalu pokojniku za njegov svećenički rad te sućut ožalošćenoj obitelji Lendić izrekao je don Ivan Periš, župnik župe sv. Mihovila ark. u Rašćanima. Don Ivanov životni put pročitao je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

Fotogalerija: Borko Gunjača

IN MEMORIAM

Don Ivan Lendić (1932.- 2021.)

Ivan Lendić, sin oca Ante i majke Mare r. Prgomet, rodio se 24. siječnja 1932. u Rašćanima. Roditelji su imali šestero djece, tri sina i tri kćeri koje su odgajali u kršćankom duhu. Ivan se odlučio za duhovno zvanje i pošao prema svećeništvu. Teška su bila ona ratna vremena za ovo mjesto u kojemu se dogodio strašan pokolj.

U kolovozu 1942. hercegovački četnici napali su zabiokovska sela, popalili kuće, ubili 141 civilnu osobu i pokrali sve što se moglo. U samim Rašćanima ubili su 36 osoba među njima i mjesnog župnika don Ivana Čondića. Možda je i ovaj strašan događaj bio znak i poziv Ivanu da pođe u svećenike. Osnovnu školu završio je u svojemu rodnom mjestu a gimnazijsko školovanje u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu.

Nakon odsluženja vojnog roka godine 1954. primljen je u Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu kao bogoslov Splitsko-makarske biskupije i započeo filozofsko-teološki studij na ondašnjoj Visokoj teološkoj školi današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Komunističke vlasti su 1956. zabranile rad splitskog sjemeništa i bogoslovije pa su splitski bogoslovi morali nastaviti školovanje na drugim katoličkim učilištima u Hrvatskoj. Ivan je poslan s još nekim kolegama u Đakovo. Nakon godine dana iz đakovačke Bogoslovije je premješten u Bogosloviju u Pazinu. Tu je nastavio i završio duhovnu formaciju i teološki studij te je 8. lipnja 1958. preko ruku biskupa dr. Dragutina Nežića primio sveti red đakonata. Splitsko-makarski biskup dr. Frane Franić zaredio je don Ivana i petoricu njegovih kolega za svećenike 13. srpnja 1958. u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Mladu misu je slavio tjedan dana poslije u svojoj rodnoj župi Rašćane.

Prva župa koja mu je bila povjerena kao mladomisniku i na kojoj će ostati tri godine bila je Kozička Poljica. Toj župi su tada pridružena i Mijaca koja su do tada bila u sastavu župe Stilja. Biskup Franić u svom dekretu imenovanja veli: “Na početku Vaše službe preporučujem Vam na osobit način molitvu, radišnost i požrtvovnost; molitvu, jer bez Božje pomoći ništa ne možemo pa se za tu pomoć treba moliti; radišnost jer je svećenička služba rad i za to je potrebita radišnost; požrtvovnost jer svaka služba a osobito svećenička traži žrtvu i za to je potrebita požrtvovnost.”

Iz Poljica pastoralne potrebe su don Ivana vodile najprije u župu Trmbusi gdje je djelovao također tri godine a zatim u župu Biorine   kojom je upravljao dvije godine te istovremeno posluživao župu Budimiri. Godine 1966. uslijedio je još jedan premještaj pa je don Ivan imenovan župnikom Zadvarja i ekskurzorom Gornjih Brela. Na toj župničkoj službi provesti će 41 godinu sve do svojega umirovljenja 2007.

Tijekom četiri desetljeća svojega svećeničkog rada i pastoralne službe don Ivan je u župi Zadvarje ostavio vidljive tragove predane pastirske skrbi i evanđeoske zauzetosti za duhovnu izgradnju i posvećenje povjerenih mu vjernika kao i za obnovu crkvenih objekata. Odgajao je naraštaje djece i mladih u vjerskom i domoljubnom duhu. Navješćivao je Riječ Božju, slavio sveta otajstva i predvodio zajednicu vjernika na putu spasenja. Župljani su ga prihvaćali i voljeli onakvim kakav je bio: neposredan, elokventan, otvorena srca za sve, britka jezika. Temeljito je obnovio župnu crkvu sv. Ante i druge crkvice i kapele te sagradio novu crkvu Presvetog Srca Isusova u središtu Zadvarja.

Povrh teologije don Ivan je izvanredno studirao filozofiju i sociologiju. Rado je pratio stručnu teološku i filozofsku literaturu, razmišljao o Božjoj prisutnosti u ljudskoj zbilji, o teološkim i egzistencijalnim pitanjima te bio cijenjen sugovornik u svećeničkim raspravama. Imao je i pjesničku žicu te je godinama u teološkom časopisu Crkva u svijetu objavljivao čitav niz svojih poetskih uradaka. Prije pet godina u izdanju Naših ognjišta, franjevačke izdavačke kuće u Tomislavgradu, izišla je njegova zbirka duhovno-refleksivne i rodoljubne poezije pod naslovom “Iz jave i sna”(2015.)

Prije dvije godine kad mu se zdravlje počelo pogoršavati smješten je u Svećenički dom u Splitu. Tu je preminuo u prošli petak 1. listopada u 90. godini života. Neka sada Gospodin Isus Krist – Vječni svećenik – primi svećenika Ivana k sebi, oprosti mu ljudske slabosti i grijehe te mu daruje život vječni i zajedništvo nebesnika u Kraljevstvu Božjem. (NA Ančić)