U petak 22. rujna, u franjevačkom samostanu o. Ante Antića na Trsteniku u Splitu, započeli su trideset i deveti Redovnički dani na temu „Duhovnost pustinje za obnovu Bogu posvećenog života“ na tragu nedavno objavljenog dokumenta Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života pod nazivom „Oblik pustinjačkog života u mjesnoj Crkvi. Smjernice“. Program je započeo liturgijom Trećega časa, kojega su predmolile sestre služavke Maloga Isusa. Na prvom danu u formaciji sudjelovalo je oko 100 redovnica i redovnika, provincijalki i provincijala.

Uvodni pozdrav u ime Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica u Republici Hrvatskoj uputio je fra Milan Krišto, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Pozdravivši nazočne, osobito nadbiskupa u miru mons. Marina Barišića, provincijala fra Marka Mršu, gvardijana samostana fra Domagoja Volarevića te kancelara Križevačke eparhije oca Mladena Mikulića. Fra Milan je u uvodnom govoru istaknuo da dokument „Oblik pustinjačkog života u mjesnoj Crkvi. Smjernice“ spominje u više navrata da Crkva prepoznaje od samih početaka kako Duh pobuđuje muškarce i žene, koji su u obliku samotništva ili u redovničkim zajednicama, posvetili Bogu svoj život slijedeći Krista u većoj slobodi i nasljedujući izbliza njegov Život. Monaški se život ostvaruje u odvojenosti od svijeta, prihvaćanjem obveze šutnje, samoće i intenzivne molitve. Monaštvo nipošto nije izoliranost od svih ili samopotvrđivanje. U monaštvu se, naprotiv, upućuje uvijek na onoga Drugoga, na Boga, u posvećenosti koji uzima oblik 'biti sami sa Samim'. Pustinjaštvo je poziv i ispiti savjesti cijeloj Crkvi da nikada ne izgubi iz fokusa ono najbitnije, a to je biti s Gospodinom.

Nazočnima se potom obratio nadbiskup u miru mons. Marin Barišić. U pozdravnom govor istaknuo je da nas današnji svijet lako rastrga i ne dopušta nam biti u samoći. Paradoksalno je da istovremeno u svijetu, u kojem ne možemo naći samoću, nikada nije više bilo osamljenosti. Čovjek može i unutar zajednice biti odijeljen i osamljen. Lijek za osamljenost je odlazak u pustinju gdje se čovjek susreće sa samim sobom i s Bogom. Potrebno je proći svima kroz pustinju, istaknuo je nadbiskup u miru. Štoviše, sam Isus Krist je prošao kroz pustinju i napasti prije svojega javnoga djelovanja. Nadalje, pustinja je mjesto gdje se odlazi kako bi se mogla jasnije čuti Božja Riječ. Zanimljivo je da na hebrejskom riječ i pustinja imaju isti korijen, što je paradoks jer u pustinji često nema riječi. U Bibliji se u više navrata ističe važnost pustinje. Ona je odigrala važnu ulogu u životima biblijskih velikana, a na poseban način u povijesti spasenja Izraelskoga naroda. Bog je Izraelski narod „odvukao u pustinju kako bi progovorio njegovom srcu“. I nas Bog želi odvesti u pustinju kako bi u tišini govorio našem srcu, zaključio je nadbiskup.

Prvo predavanje na temu „Pustinjaštvo na Istoku“ trebao je održati križevački vladika mons. Milan Stipić, no zbog odsustva, njegovo je predavanje pročitao kancelar Križevačke eparhije otac Mladen Mikulić. Otac Mladen je član prvog monaškog Bratstva grčkog obreda na hrvatskom tlu. Odrastao je u tradiciji zapadnog obreda, a svoj put nasljedovanja Krista pronašao je u okrilju istočnog monaštva. Završio je novicijat i formaciju u studitskom grkokatoličkom samostanu Uznesenja Presvete Bogorodice na Nebo u Univu kod Lavova u Ukrajini, poznatom kao Univska lavra. Vladika je u izlaganju objasnio vrste monaštva na Istoku, kao i razlike istočnog i zapadnog monaštva. Iako su razlike vrlo specifične, zanimljiva je potreba katoličkog monaštva za nadopunjavanjem istočnog duhovnog bogatstva sa zapadnjačkim racionalizmom.

Nakon kratke pauze drugo predavanje na temu „Značenje i uloga pustinje u Svetom pismu“ održala je dr. sc. s. Silvana Fužinato, pročelnica Katedre Svetog pisma Novoga zavjeta Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Sestra je u svojem predavanju istaknula da je pustinja odigrala važnu ulogu u povijesti spasenja. Jedno od najvažnijih trenutaka je hod izraelskog naroda kroz pustinju. Biblijsko izvješće pustinju vidi kao mjesto gdje Bog kuša, ali i gdje pojedinac, u ovom slučaju Izraelski narod, pronalazi svoj identitet. Prolazak kroz pustinju nije bilo lutanje već pronalaženje pravoga puta. Nadalje, prorok Hošea odvodi u pustinju svoju ženu Gomer koja mu je nevjerna. Njihov odnos slika je Boga i Izraelskog naroda koji je Bogu bio nevjeran. Hošea je pokušao na svakojake načine obratiti svoju ženu no nije uspijevao. Tek kad ju je odveo u pustinju ona se obratila. Pustinja je, dakle, u biblijskim izvješćima mjesto obnove saveza i vjernosti, ali i mjesto pronalaska smisla vlastitoga života o čemu svjedoči biblijski izvještaj o Hagari koja je bila protjerana u pustinju. Ona je željela skončati svoj život u pustinji, no Bog joj se objavio i dao joj obećanje koje je postalo temelj za nastavak života. Prorok Ilija doživljava krizu te odlazi u pustinju. Naime, bilo mu je dosta svega jer je njegov Bog Jahve šutio. U pustinji mu se Bog otkriva u liku nježnog povjetarca. Naposlijetku sestra je istaknula ulogu pustinje u Isusovom životu. Tamo Isus doživljava kušnje i na njih odgovara citirajući sveto Pismo. Ona je mjesto priprave za velike stvari, konkretno u Isusovom slučaju, za njegovo mesijansko poslanje. Na kraju je sestra povezala razna svetopisamska značenja pustinje s konkretnim redovničkim životom. Kada se proživljavaju bilo kakve krize, pustinja postaje mjesto gdje se mnoge stvari izvode na čistac. Pustinja ili kriza postaju mjesto gdje obnavljamo svoj savez s Bogom, pronalazimo smisao svojega života, nalazimo ponovno svoj identitet, ali također pustinja i kriza je vrijeme po kojemu nas Bog priprema za velike stvari, zaključila je.  

Nakon predavanja uslijedila je rasprava, a zatim prigoda za slavlje sakramenta pomirenja. Euharistijsko slavlje u podne predvodio je mons. Barišić. U homiliji je pozvao sudionike da u pustinji budu s Bogom. U protivnom, hod kroz pustinju postaje lutanje.

U popodnevnom dijelu programa prvo predavanje održao je monah s Čokovca o. Jozo Milanović, benediktinac, o temi Vrijeme pustinje u monaškom i redovničkom životu. Na početku je istaknuo razlike između redovničkog i monaškog života, koji su nažalost u današnjem diskursu postali sinonimi. Milanović je u svojem predavanju istaknuo razliku između mjesta i vremena pustinje. Pustinja je mjesto u realnom smislu, ali može u prenesenom značenju biti mjesto osame. Također, pustinja je i vrijeme kada se povlačim u osamu i tražim Boga ili proživljavam vlastite krize.

Drugo, popodnevno predavanje održao je dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Đakovu prof. dr. sc. don Ivica Raguž o temi Teologija samoće i njezin značaj za Crkvu i društvo danas. U svojem izlaganju istaknuo je današnji čovjek zaboravio biti sam. Jedan od uzroka je virtualni svijet koji nam ne da biti u samoći. Rekao je da temeljni moto redovnika mora biti „O da su mi krila golubinja, odletio bih da otpočinem“. Mjesto gdje redovnik mora otići kako bi otpočinuo je pustinja. Tamo se događa spoznaja da smo potpuno nemoćni, odnosno u pustinji čovjek ostaje bez ikoga i ičega. Zanimljivo da je čovjek zbog ljubavi spreman ostaviti sve. U tom slučaju pustinja postaje mjesto gdje učimo znati zbog ljubavi ostati bez ičega. Također, nadodao je da je pustinja apoteka u borbi protiv zla koju treba koristiti svaki redovnik.

Prvi Redovnički dan završen je zajedničkom liturgijom Večernjih hvala.