Razgovor s bračnim parom Grković

Četvrtog dana devetnice u čast sv. Dujma  (2. svibnja 2015.) u splitskoj je katedrali nakon večernje mise održan okrugli stol na temu obiteljskog života, a u razgovoru su sudjelovali voditelj don Mladen Parlov te bračni par Ivica i Irena Grković. Oboje su liječnici i znanstvenici, predaju na Medicinskom fakultetu u Splitu. Ivica je nositelj Katedre za anatomiju, u dva navrata je vršio službu prodekana, suautor je multimedijalnog modula za podučavanje anatomije kojeg je prihvatilo više od 30 medicinskih fakulteta u svijetu. Irena predaje na Katedri obiteljske medicine te je predstojnica Centra za dojenje. Donosimo sažetak razgovora na okruglom stolu.

M. Parlov: Koji su razlozi vašega povratka iz Australije u Hrvatsku?

I.  I. Grković: Poslije završetka studija medicine u Rijeci, zbog nedostatka posla, oboje smo se odselili u Australiju, u Melbourne. Irenini su roditelji tada živjeli s drugom djecom u tom gradu. Poslije dvanaestogodišnjeg iskustva rada na medicinskom fakultetu u Melbourneu (Ivica), odnosno rada u liječničkoj praksi (Irena), odlučili smo se vratiti u Hrvatsku potaknuti željom da dijelom vratimo Hrvatskoj što smo dobili od nje (tijekom studija medicine), a dijelom iz želje da živimo punim i sretnijim životom u svojoj Domovini.

M. Parlov: Kada ste se međusobno upoznali, zavoljeli i sklopili brak?

I. Grković: Još od srednjoškolskih dana redovito sam molio na nakanu da mi Bog providi djevojku. Čini mi se da sam svojom molitvom izmolio Irenu kao dar od Boga.

Irena Grković: Kada smo očekivali prvo dijete bilo je providonosno što tada nisam radila već sam se mogla dalje educirati kako o liječničkom poslu tako i o povezanosti majke s djetetom, što mi je omogućilo da se posvetim pitanju dojenja djece. Dojenje je nastavak one veze koju majka i dijete proživljavaju dok je dijete još u krilu majke. To je najnaravnija stvar u majčinstvu, budući da dijete, barem u prvim mjesecima života, kroz majčino mlijeko dobiva sve što mu je potrebo za rast i razvoj.

M. Parlov: Koje mjesto i ulogu ima vjera u Vašemu životu?

I.I. Grković: Vjera  nas je zapravo dovela do zajedničkog života. I nakon dvadesetak godina zajedničkog života u braku nastojimo rasti u vjeri bilo kroz dublje upoznavanje sadržaja, tj. istina vjere bilo kroz osobnu i zajedničku molitvu. Polazeći od našega iskustva mislimo da bi se zaručnicima i mladim bračnim parovima trebala posvetiti veća skrb sa strane župne zajednice i mjesne Crkve.

Predstavljanje knjige o bolničkoj skrbi za stradalnike u Domovinskom ratu

Petog dana devetnice u čast sv. Dujma  (3. svibnja) u katedrali je nakon večernje mise predstavljena knjiga: DOMOVINSKI  RAT. Napadi na hrvatske gradove i bolnička skrb stradalnika, Split 2015. Knjiga je podijeljena u pet poglavlja: I. Ratni kriminal i terorizam; II. Domovinski rat - borba za oslobođenje; III. Napadi na gradove i bolnice; IV. Ratna kirurgija prve borbene linije; V. Minski rat

Voditelj dr. don Ante Mateljan nakon kratkog osvrta na knjigu postavljao je autoru dr. Vedranu Radoniću i dr. Ivi Juriću pitanja: Ovdje donosimo sažete odgovore:

A.Mateljan: Uz zahvalnost za izniman trud, zašto ste se upustili u prikupljanje tolike građe o Domovinskom ratu? Koji su bili motivi za ovako obiman i zahtjevan posao?

V. Radonić: Razlog je ljubav prema onima koji su stvarali i stvorili ovu državu. To je obveza i odgovornost. Sve četiri godine bio sam na "licu mjesta" gdje je braniteljima trebala medicinska pomoć i skrb.

A.Mateljan: Vi ste, dr. Juriću  kao i dr. Radonić, liječnik - kirurg. Obojica ste za vrijeme Domovinskog rata bili na terenu, u ratnim bolnicama. Što vam je to onda značilo, a što vam danas znači?

I. Jurić: Onda nam je značilo humano djelovati pomagati u patnji, življenju, liječenju i umiranju. A danas to osjećamo kao svoj dug prema ljudima koji su krvlju stvarali svoju državu. Nama su je darovali. Mi u njoj živimo. Ponosni smo na svoje djelovanje u domovinskom ratu.

A. Mateljan: Što je Vama u ratu značio liječnički poziv?

V. Radonić: Liječničko zvanje je poziv pomaganja ljudima, i to najugroženijima, i doživljavamo ga kao humano djelovanje "par excellence". Uništavanje, bombardiranje i granatiranje bolnica je znak strašnog nečovještva. Ne radi se samo o kršenju međunarodnih konvencija, nego o barbarstvu, zločinu nad najslabijima.

A. Mateljan: Što bi nama, posebno našem narodu trebala značiti svjedočanstva prikupljena u ovoj knjizi, i mogu li nas ona danas osvijestiti?

V. Radonić: Istinu o udjelu liječnika i medicinskog osoblja u domovinskom ratu kao i istinu o braniteljima treba snagom argumenta i povijesnog poštenja izvući na svjetlo dana. Bez mržnje, bez osvete. Istina je neumoljiva. Nije za pokapanje. Nemamo je pravo krivotvoriti. Pisana svjedočanstva su snažna. Uvjerljiva.

A. Mateljan: Obojica ste kao liječnici i vjernici zauzeti u Hrvatskom društvu katoličkih liječnika, a splitska podružnica je i suizdavač ove knjige. Što danas znači biti vjernik, kršćanin, katolik i liječnik? Što nam o tome govore brojna svjedočanstva u ovoj knjizi? -

I. Jurić: Nema uvjerljivijeg izazova i poziva ljudima na razmišljanje od primjera.Dvadeset godina nakon pobjedničke i osloboditeljske "Oluje" svjedoci smo rastakanja tkiva Hrvatske domovine. Nalazimo li se mi to i danas u svojevrsnom ratu, samo drugim sredstvima, i što nam je činiti, kako se braniti i obraniti? Rat nije samo rat oružjem. Zlo je uvijek izazov i pobjeđuje se samo dobrom, istinom, hrabrošću.

A.Mateljan: Kao liječnici u Domovinskom ratu stekli ste veliko iskustvo, ne samo u struci, nego i u odnosu prema ljudima. Što biste vi - a također i ova knjiga - poručili vašim mlađim kolegama, pa i svima koji će je uzeti u ruke.

V. Radonić: U zaključku smo zahvalili suradnicima, posebno medicinskim sestrama za njihov doprinos skrbi ranjenika i stradalih. Danas je i njihov posao i dostojanstvo često ugroženo. Što bismo njima poručili? Da ne zaboravimo ova događanja, da ne mrzimo, da ne preziremo. Da snagom dobrote pobjeđujemo zlo.

Na kraju don Ante Mateljan zahvalio  dr. Vedranu Radoniću i njegovoj obitelji, dr. Ivi Juriću, HKLD-u, CUS-u i g. Katarini Glunčić-Škarpa, tiskari Dalmacijapapir i g. Nevenu Marinu, katedralnoj župi i župniku don Tomislavu Ćubeliću, kao i svima koji su u ovoj knjizi spomenuti u nadi da i druga prikupljena građa o stradalima u Domovinskom ratu uskoro ugleda svjetlo dana. (T. Ćubelić)