Blagoslovom vode i škropljenjem vjernika počelo je misno slavlje na svetkovinu Uskrsnuća Gospodinova, 31. ožujka, u splitskoj prvostolnici svetoga Dujma, koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić, uz koncelebraciju kanonika Metropolitanskoga kaptola te uz izravan prijenos HRT-a.

Na samom početku misnoga slavlja nadbiskup je pozdravio nazočne, osobito bolesnike i osamljene, one pritisnute križevima života, sve ljude dobre volje i sve one koji putem HRT prate misno slavlje. "Naše vrijeme, kao uostalom svako u povijesti, obilježeno je boli, patnjom, krizama - krizama u množini. Obično spominjemo gospodarsku krizu, a širu i složeniju množinu kriza vidimo kao duhovnu krizu. Čini se da danas nije toliko u pitanju kriza vjere, jer velika većina građana tvrdi da vjeruje i da moli. Nije ni kriza solidarnosti, jer barem medijski sve više jača socijalna svijest za ugrožene i rubne. Naprotiv izgleda da je u najvećoj krizi - nada. Čovjek bez nade postaje izgubljena lutalica bez cilja i smisla", započeo je nadbiskup svoju homiliju u kojoj je govorio o lažnim i ograničenim ljudskim nadama ali i o snazi Uskrsne nade. Takozvane velike ideologije XX. stoljeća obećavale su nadu zemaljskog raja, a sada gledamo njihove grobove, naglasio je mons. Barišić te nastavio: "I sami smo s tolikim nadanjima očekivali slobodnu, neovisnu, prosperitetnu i pravednu Hrvatsku, a potopilo nas je beznađe lažnih obećanja. Ne može se živjeti bez nade. U stanju beznađa opasnost je da nadu zamijenimo i svedemo na razinu svojih trenutačnih želja, nametnutih, umjetnih, industrijskih želja. Nudi nam se lažna sreća konzumizma i hedonizma, svijeta tržišta i profita. U svemu tome čovjek ostaje i bez sreće pa i bez svoje slobode. Dakako, nada uključuje i želje, ali nade nema bez pouzdanja. Međutim, upravo je pouzdanje upitno jer često nas dovodi do razočaranja, smrti nade. Prije se govorilo da nada zadnja umire, a sada, čini se, prva".
Ako danas još i postoje nadanja i optimizam, obično se to odnosi na zdravlje, lijepo vrijeme, polaganje ispita, karijeru, bogatstvo, ugled, lagodan život. Međutim, svaka od tih nada, po sebi poželjna, ograničena je na samo jedan trenutak i dio ljudskog života. Ne zahvaća cjelovito čovjekov život, ustvrdio je nadbiskup te se upitao: "Što vrijede bogatstvo i karijera ako izgubimo zdravlje? Ili pak: što je samo zdravlje ako smo odbačeni i gurnuti na rub društva? Čemu vrijedi pohlepno gomilanje užitaka ako time uništavamo međusobne odnose, prijateljstvo, svoj brak i obitelj? I konačno: Što sve to znači pred neizbježnom smrti? Kako reče Benedikt XVI.: 'Samo onaj tko u smrti može otkriti veliku nadu, može živjeti život polazeći od nade€¦ Čovjeku je potrebna vječnost i svaka druga nada je za njega prekratka, odveć ograničena'. Pored mnoštva optimističnih malih želja, postoji li jedna konačna sveobuhvatna nada, nada u jednini, Nada velikim slovom? Nada koja ne će iznevjeriti, nego ispuniti sva svoja obećanja? Ona koja ne podliježe ograničenostima i uvjetovanostima ovoga svijeta, nada koja otvara nova obzorja i mogućnosti? Nada svanuća novog Dana koji će otrti suze sa zaplakanih lica, ohrabriti klonule duše, izliječiti ranjena srca? Nada koja ne umire, koja i samu smrt pobjeđuje?" Takva nada postoji i ona je razlog radosnog okupljanja i slavlja Uskrsa. "Ta Nada ima svoje ime, osoba je - Krist Gospodin uskrsli! Samo Bog je izvor i temelj naše nade. Zato je Kristovo slavno uskrsnuće jedina prava novost, događaj koji se zbio u našoj povijesti. Događaj koji daleko nadilazi okvir prostora i vremena, već sada zahvaća naš život dajući nam usmjerenje, nadu i smisao. Doista, u Kristovu uskrsnuću Bog nam je očitovao kakav divan plan ima sa svakim od nas. Smrtonosne i razarajuće sile u ovome svijetu nemaju odlučujuću riječ o našoj konačnoj sudbini", naglasio je splitsko-makarski nadbiskup. U nastavku propovijedi govorio je o snazi Uskrsne nade u svim životnim poteškoćama: "Uskrsna nada daje snagu onima koji imaju bolesnog člana obitelji da ga s ljubavlju i požrtvovnošću njeguju; daje hrabrost onima koji traže posao ili su s oskudnim primanjima; oslonac je oboljelima od teških bolesti i prikovanima uz krevet; utjeha je svima koji su izgubili dragu osobu ili još uvijek tragaju za grobom svojih milih; uspravlja klonule duhom koji su osamljeni i napušteni; pomiruje zavađene, daje snagu samohranim majkama i ohrabrenje tolikim rastavljenima, prezrene i ranjene ljubavi, da zajedno sa svojom djecom se nose s izazovima života. Uskrsna nada je jedina sigurnost tolikim umirućima koji posljednji pogled usmjeruju na križ Krista raspetoga i uskrsloga."
Čovjek nije više izgubljeni lutalica u vremenu i prostoru, nedorečen bez cilja i smisla, jer mi sada u uskrslom Kristu imamo nebeske skale nade koje nas čine zemaljskim hodočasnicima. Te skale nade, nastavio je mons. Barišić, "nose pečat koji je sačinjen od prazna groba i ukazanja Uskrsloga. Vjerom i molitvom uspinjemo se ljestvama nade. Tko ne moli, izgubio je nadu. I tko se oholo uzda u svoju prometejsku moć, ignorira molitvu i nadu jer je sebi samodostatan. Kršćanin vjernik moli. Molitva je materinski jezik vjernika, kruh naš svagdašnji. Tko moli, vjeruje i pouzdaje se u Boga ljubavi, blizak je i čovjeku u potrebi. Vjernik nosi u sebi nepobjedivu nadu poput svjetiljke koja ne osvjetljava samo naš put u tami kriza i lutanja, već ga vodi dolinom smrti do stola kuće Oca nebeskoga". Za novog čovjeka i bolji svijet, pored materijalnih sredstava daleko više su nam potrebni svjedoci žive nade jer iz krize ljudskosti, beznađa i besmisla proistječu sve druge poteškoće, patnje i boli, upozorio je nadbiskup te dodao: "Investicija nade nam je najhitnija. Potrebni su nam investitori-svjedoci uskrsne nade na svim poljima i razinama društvenog života. Promatrajući stanje gospodarstva, politike, zdravstva, zakonodavstva i odgoja još snažnije i uvjerljivije postaju nam proročke riječi bl. Ivana Pavla II. koje je na dan svog ustoličenja uputio nama i svijetu: 'Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!'" Na kraju svoje homilije nadbiskup Barišić je pozvao vjernike da se odgovorno zauzimaju za opće dobro, socijalnu pravdu i međusobno pomirenje te da u svoje obitelji i radna mjesta, ustanove i društvo ponesu Kristov dar nade kako bi ih ona mogla nositi na njihovim križnim putovima. Nakon misnoga slavlja, koje je svojim pjevanjem uveličao Mješoviti prvostolni zbor sv. Dujma pod ravnanjem kapelnika maestra don Šime Marovića, nadbiskup je blagoslovio jelo čestitavši svim vjernicima Uskrs.