U Svetištu Gospe Sinjske,  na slavlje svetkovine Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo - Velike Gospe, 15. kolovoza 2013., pod motom "O Gospe Sinjska, pogledaj i čvrstu vjeru ti nam daj!", okupilo se preko sto tisuća vjernika iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i šire. Hodočanici, od kojih su neki pješačili i po nekoliko sati, u svetište su počeli pristizati u ranim jutarnjim satima pa im je već od 3.00 sata na raspolaganju za sakrament pomirenja bilo oko 50 svećenika. Prvu misu u 4.00 sata predvodio je sinjski župnik fra Ante Bilokapić. Potom su mise slavljene svakih pola sata, sve do 9.30 kada je slavljenje zvona i sviranje fanfara označilo da iz Gospina svetišta kreće svečani ophod -tradicionalna procesija gradskim ulicama sa slikom čudotvorne Gospe Sinjske. Staru Gospinu sliku, okićenu zlatom, dragim kamenjem te brojnim zavjetnim darovima nosili su alkarski momci u starim odorama, a uz njih u procesiji su sudjelovali i bogoslovi, redovnice, alkari, djevojke u narodnim nošnjama, predstavnici gradskih i županijskih vlasti, hrvatske vojske, MUP-a, braniteljskih udruga, majke, vjeroučitelji, vatrogasci, profesori, glazbenici, djelatnice Caritasa župe Sinj, poduzetnici, medicinsko osoblje, različite crkvene i civilne udruge te puk grada Sinja i cijele Cetinske krajine. Tekstove za razmišljanja za vrijeme procesije na temu "Otajstva svjetla - Svrni svete oči blage" priredila je s. Judita Čovo, a čitali su ih fra Stipe Šušnjara, fra Antonio Mravak i Helena Balajić.

Euharistijsko slavlje, kao i svečani ophod, predvodio je mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolit splitsko-makarski, u koncelebraciji s provincijalom fra Joško Kodžoman,sinjskim gvardijanom fra Petarom Klapežom, župnikom Gospe Sinjske fra Antom Bilokapićem, dekanom Cetinskog dekanata don Stipom Ljubasom, provincijal iz Foggia (Puglia) fra Giuseppeom Pomiriem i još 25 svećenika.
U svojoj homiliji nadbiskup je podsjetio na Marijin pohod Elizabeti. Marija dolazi bez poziva jer je Elizabeti potrebna pomoć. Danas, drugi pored nas znaju ostati sami u svojoj potrebi, a često smo i mi u potrebni, no ostajemo zaboravljeni i prepušteni sami sebi. "Zahvaća nas mentalitet u kojemu se sve rjeđe kuca na vrata bližnjih, a još manje ide u pohode potrebnima. Ako se to i dogodi, obično kucamo radi sebe i svojih potreba. U opasnosti smo da postanemo zatvoreni, sebični i proračunati, izolirani pojedinci, a sve manje osobe sa sviješću pripadnosti zajednici", kazao je nadbiskup te nadodao kako se u takvom mentalitetu gubi kultura zajedništva, solidarnosti i suživota te kako poremećeni odnosi rađaju strah i nepovjerenje, a bližnji nam postaje sredstvo za naše potrebe. Teško drugoga uvažavamo i prihvaćamo kao cjelovitu osobu, no, rado se poslužimo bližnjim, ovisno o tome tko je, što je i koliko od njega imamo koristi. "Sami bez drugih ne možemo živjeti ni biti sretni. Isus Krist nas upućuje na bližnjega, ne da nas osiromaši i ponizi, već obogati i usreći. Ako u svojoj sebičnosti zaobilazimo bližnjega, doista se krećemo lažnim i zavodljivim putem, putem udaljavanja od Boga i od čovjeka, pa i od samih sebe", istaknuo je nadbiskup te nadodao kako je još veća opasnost ako nam taj put postane navika te tako, polako i neprimjetno, ono neljudsko postaje prihvatljivo, neprirodno prirodno, a nenormalno normalno. Ljudi se s pravom trebaju upitati imamo li još uvijek kriterija po kojima možemo razlikovati zlo i dobro, zid i vrata, smrt i život? Imamo li ih mi kršćani, i jesmo li i koliko smo uključeni u život svog naroda? Nadbiskup smatra da ne bismo bili ljudi, a još manje vjernici, kada bismo ostali indiferentni i neutralni prema pojavama i događajima u našem društvu jer Krist nas poziva i šalje u našu stvarnost biti sol zemlje i svjetlo svijeta, poštujući i uvažavajući druge i drugačije. Upravo zbog toga je kršćanima strana svaka homofobija, strah i prezir čovjeka jer "Krist, ljubitelj čovjeka, sa svojim čovjekoljubljem, utemeljuje i brani dostojanstvo svake ljudske osobe, bez obzira na naciju, jezik, kulturu, vjeru, spol, subjektivnu orijentaciju", no moramo priznati da ponekada nismo svjesni svoga dostojanstva, a još manje dostojanstva našeg bližnjega. "Vjera nas ne ostavlja u prošlosti niti udaljava u budućnost, nego nas vidi prisutne i odgovorne na polju odgoja, kulture, zdravstva, zakonodavstva, politike, gospodarstva. Svojim kršćanskim svjedočenjem ne želimo biti opozicija društvenoj stvarnosti, nego je obogatiti temeljnim ljudskim i evanđeoskim vrjednotama: općeg dobra, dostojanstva čovjeka i obrane života, ne samo na početku i kraju, nego tijekom cijelog hodočasničkog puta ovom zemljom", poručio je nadbiskup te izrazio žaljenje što, zbog ostatka ideološke prošlosti, kršćani kao da su još uvijek za neke opasna i donekle tolerirana društvena hereza.
U nastavku svoje homilije nadbiskup je pozdravio gospođu Jagu Stojak, primalju Opće bolnice "Hrvatski ponos" u Kninu te joj čestitao na ljudskom i kršćanskom ponosu. "Jaka si, Jago, jer uza sve poteškoće povezuješ vrata vjere i vrata života. Onaj koji vjeruje da s Kristom uskrslim i Marijinim uznesenjem grobna ploča nije zid, već otvorenost budućnosti, ne može po svojoj savjesti dopustiti da majčina utroba postane grob, a prestane biti vrata života", ukazao je nadbiskup i pojasnio kako sam naziv i profesija primalje govori o primanju na ruke nevinog stvorenja, a ne odbijanje i ubijanje novog života. Zaštitom ljudskoga života gđa. Jaga je dovela sebe i svoju obitelj u nepovoljan društveni položaj. No, kolike su Jage u odgoju, zakonodavstvu, kulturi i zdravstvu, pa i u strankama sputane u svojoj ljudskosti, ugrožene u savjesti, zarobljene u slobodi? "Nitko sam sebi nije dao vjere, kao što nitko sam sebi nije dao život. Život i vjeru primamo od drugoga i drugima ih predajemo. Bog ne želi biti samo na periferiji našeg života i na granicama naših mogućnosti, već želi biti stožer našega smisla, naših patnji i nadanja života", kazao je nadbiskup te majkama i očevima poručio kako su i oni mali, ali važan stožer u životnoj igri i odgoju svoje djece. Bez roditeljskog ljudskog i kršćanskog svjedočenja, oni gube svoje središte, uporište, usmjerenje, a svi smo na gubitku ako nam Bog, početak i smisao našega života, Stožer svega stvorenoga, postane suvišan, opasan, staromodan i nazadan. "Majko Marijo, Vrata nebeska, uznesena na nebo, vezu neba i zemlje! Evo nas danas k tebi. Kucamo na vrata tvog doma u svetištu Gospe Sinjske. Ohrabri nas, Majko, u našim poteškoćama i strahovima, u nadi i solidarnosti s bližnjima. Gospe Sinjska, Majko naša, učenice i učiteljice vjere, budi s nama i u ovom zahtjevnom vremenu našega naroda i Domovine. Uči nas povezivati vrata vjere i vrata života, kako bismo svi mi tvoji hodočasnici nakon ovoga zemaljskog puta, prispjeli u istu nebesku slavu tvoga uznesenja", zaključio je nadbiskup svoju homiliju.
Na kraju misnog slavlja, na kojem je pjevao Zbor Svetišta pod ravnanjem fra Jure Župića i s. Jelene Mijić, hodočasnicima se obratio gvardijan i upravitelj svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Petar Klapež koji je zahvalio svima koji su sudjelovali u ovoj svečansti. Proslava svetkovine u sinjskom svetištu završit će svečanom večernjom misom na Trgu dr. F. Tuđmana u 18 sati koju će predvoditi provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman. Slavlje će u Sinju potrajati još nekoliko dana. Tako je u petak, 16. kolovoza, misa zahvalnica je na Gospinu Gradu u 7 sati, a u nedjelju, 18. kolovoza, u samostanskom dvorištu u 18 sati s posvetom djece Gospi Sinjskoj.