U trogirskoj katedrali sv. Lovre, 14. studenoga proslavljena je svetkovina sv. Ivana Trogirskog, zaštnika Trogira i Dan grada. Procesiju i misno slavlje predvodio je nadbiskup i metropolit splitsko-makarski Marin Barišić uz kocelebraciju župnika župe sv. Lovre don Vinka Sanadera, župnika župe Gospe od anđela don Stipana Bodrožića, župnika župe sv. Jakova apostola fra Nediljka Jerkana, bivšeg trogirskog dekana don Pavla Piplice te još desetak svećenika, uz pratnju mješovitog katedralnog zbora pod ravnanjem mastra Ugrine. Procesiji oko stare gradske jezgre nazočila je gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Antom Stipčićem, gradski vijećnici, djeca trogirskih vrtića, limena glazba Trogir, vatrogasci koji su nosili baldekin sa poprsjem sv. Ivana Trogirskog, mnogobrojni štovatelji sv. Ivana Trogirskog sa šireg trogirskog, kaštelanskog, solinskog i splitskog područja, brojni uzvanici, predstavnici obližnjih gradova i općina te gradonačelnik Vaterstettena, grada prijatelja Trogira sa suradnicima.

Na početku slavlja mons. Marin Barišić pozdravio je Trogirane i sve hodočasnike čestitajući im dan njihova nebeskog zaštitnika i Dan grada, a u homiliji se osvrnuo na egoizam i trenutne životne okolnosti uspoređujući te neprilike s vremenom u kojemu je živio sv. Ivan Trogirski. Istaknuo je kako je svijet u kojemu živimo istovremeno čudesan i čudnovat. Čudesan je u ljubavi i solidarnosti, mudrosti i znanju, dobroti i radosti, ali isto tako naš svijet pokazuje i drugu stranu: siromaštvo i glad, nasilje i ubijanje, sukobe i nemire. "Doista, naš svijet i  društvo, brak i obitelj imaju mogućnost, kako kaže Izaija, postati plodan vrt, voćnjak, a isto tako u sebi nose trajnu opasnost da postanu pustinja. Svetkovina sv. Ivana okuplja i poziva nas da pogledamo sebe i svoju sredinu, da se zapitamo gdje se gubi ona svijetla strana života, naša radost, mudrost, ljubav? Ne gubimo li radost u svom načinu življenja? Ne zamjenjujemo li mudrost površnim informacijama? Ne umire li nam ljubav u sebičnosti i individualizmu? Gdje smo i na kojem smo putu, prema voćnjaku ili prema pustinji?". Nadbiskup je kazao kako uza sav napredak društva i rast slobode, demokracije i prava, odnekud izviru nove nepravde, preziri, nepovjerenja, ovisnosti i manipulacije. Dok se s jedne strane materijalni zidovi uklanjaju, pa i geografske granice otvaraju, s druge strane kao da se u nama i među nama podižu nevidljive, unutarnje granice i grade psihološki zidovi. Često gledamo samo svoje interese, potrebe i korist. U opasnosti smo da nam drugi postanu neprimjetni i suvišni. Nadodao je kako nismo ni svjesni koliko nas naš egoizam razara, urušava, dijeli, te guši ljepotu i radost života. Bolest sebičnosti razara jednako i pojedince i zajednicu. Egoizam je hrđa, ruzina koja nagriza brak i obitelj, prijateljstvo i društvo. Zahvaća i poremećuje alfabet ljudskih odnosa. Sebičnjak želi biti samodostatan, želi biti gospodar života i smrti. "Sebičnost nas ne čini sretnima jer ostavlja prazninu - pustinju u nama. Uporno, poput ovisnika, sreću tražimo u stvarima, posjedu, vlasti, časti. No, koliko god čovjek posjedovao i častĂ® imao, redovito radost života nije u tome. Na svoj način, sebičnost nas deformira, čini invalidima oka i srca: gledamo, a ne vidimo, ne primjećujemo. Srcem se  najbolje vidi, ali ako nam je srce zatvoreno, doista smo slijepi. Sebičnom i samodostatnom čovjeku i molitva je problem. Molitva Očenaša vidi Oca sviju ljudi, a ne privatnog Boga". Nadbiskup je nagasio da mentalitet sebičnosti ne uvažava altruizam, žrtvu drugih za opće dobro, najveću žrtvu onih koji su bili spremni prijeći i granicu smrti i život svoj dati za našu slobodu. Ukazujući na naše branitelje koji su s najtežim tjelesnim oštećenjima traže svoje dostojanstvo, kazao je kako oni ne mogu prihvatiti poniženje da su u društvu postali invalidi, in-validi u smislu značenja ove riječi, tj. nevrijedni, nekorisni, suvišni. Naša sloboda i neovisnost Hrvatske, rođena je Providnošću i sebedarjem solidarne ljubavi branitelja, pred agresivnim egoizmom agresora s nadom i uvjerenjem da će naše društvo postati vrt - voćnjak. Bilo bi neodgovorno, štoviše, suludo oprijeti se uz tolike žrtve agresivnom egoizmu izvana, a potom domovinu iznutra razarati i pretvarati u pustinju našim domaćim egoizmom.  "Poštovana braćo i sestre u vjeri, kršćanin i sebičnost ne idu zajedno. To ne priliči onima koji žele slijediti Krista, prepoznavajući ga u bližnjima. Znak prepoznavanja kršćanina jest ljubav. Ljubav ne riječĂ®, već djelâ. Kristova ljubav koja je pobijedila sebičnost grijeha i zarobljenost smrti, poziva nas na put gdje nema mjesta zidovima, već mostovima, u perspektivi otvorenosti  zemlje nebu, smrti životu, vremenitosti vječnosti. Stoga Kristova ljubav želi biti djelatna u svima nama kao što je bila u životu svetog biskupa Ivana", zaključio je nadbiskup i povezao današnje okolnosti s onima iz vremena sv. Ivana Trogirskog.

Sv. Ivan je postao biskupom 1064. u vrijeme društvenih i političkih napetosti. Posredovao je i zalagao se za mir, pravednost i pomirenje. Kao dobar pastir svoga stada živio je među svojima i za svoje stado tako da bi se na njega mogle primijeniti riječi pape Franje, mirisao je mirisom ovaca. Nije podizao sebi spomenike jer je sveto živio, a spomenik su mu na dubokim i širokim temeljima njegove ljudskosti i svetosti podigli njegovi zahvalni Trogirani. Tako njegov spomenik stoji na zidinama iznad gradskih vrata, a još svečaniji i rijetko viđeni u katedrali, u kapeli sv. Ivana gdje počivaju njegovi zemni ostatci. Za vrijeme svoga života on je podigao i jedan spomenik koji još i danas živi, a to je samostan časnih sestara benediktinki, vječno svjetlo grada Trogira, čiji jubilej 950 ove godine slavimo. Mons. Barišić je kazao kako bi sv. Ivan poručio nama danas, da nadvladamo osobni i društveni egoizma tako da pomažemo drugima i neprestano činimo dobro. "Sv. Ivane, pomozi nam proširiti, produžiti i graditi nove mostove prihvaćanja, solidarnosti i prijateljstva! Blagoslovi sve svjedoke požrtvovne ljubavi solidarnosti da uza sve poteškoće izgrađujemo svoj dom i Domovinu, kako bismo u našem društvu: sve branitelje i obitelj, izvor i braniteljicu života. Ohrabri i sve nas na putu sve više postali plodan voćnjak, bogat ljudskim i kršćanskim vrijednostima, u radosti i ljepoti života".

Na kraju misnog slavlja , dekan i župnik don Vinko Sanader zahvalio je Nadbiskupu na poticajnoj propovijedi kao i braći svećenicima, svim službama i pojedincima koji su doprinijeli da ova svetkovina održi na dostojanstven način.