Propovijedi

Draga braćo i sestre,

danas pred nama stoje trojica mladića, koji su odlučili svoj život dati Bogu u svećeništvu. Dvojica se rede za svećenika, jedan za prijelaznog đakona. Svaki duhovni poziv i odgovor na taj Božji govor, nam pokazuje autentičnost naše kršćanske vjere. Živi Bog i danas na razne načine zahvaća u ljudske živote čineći od ljudi svoje prijatelje. Odabir Bogu posvećenog života ili svećeništva, i za to potrebna hrabrost znak je prisutnosti Kraljevstva Božjega u srcima, znak živosti naše vjere. Bog daje poziv i snagu da ga ljudsko srce prihvati.

Bez vjere nema službenika oltara. No do ovoga trenutka nije vas, dragi ređenici, dovela suha, formalna vjera koja je bila daleko od života, već živa vjera u Boga i povjerenje u njegovo vodstvo koje je raslo iz situacije u situaciju. Čin predanja, koji vi sada činite plod je mnogih trenutaka u kojima ste dali povjerenje Bogu i vidjeli njegovu prisutnost u svome životu. To je naš i vaš hod u vjeri. U ovome trenutku dobro je da se sjetite onih koji su vam predali vjeru, živu vjeru, izrečenu i posvjedočenu životom – svojih obitelji, roditelja, župnika, vjeroučitelja, profesora, odgojitelja i onih, možda malenih, anonimnih ljudi u kojima je zasjala živa slika Evanđelja i oduševljavala vaše srce.

Božja Providnost je htjela da ovo svećeničko i đakonsko ređenje bude na dan kada Crkva slavi Bezgrešno Srce Marijino. Za Mariju Sveto pismo kaže da je sve događaje pohranjivala u svome srcu. Marija je uvijek i u svemu Bogu klicala „da, neka mi bude“. Kako je to uspijevala? Gledajući spasenjske događaje svoga naroda, Marija je crpila vjeru i nadu. Nije se oslanjala na sebe, već na Boga. Znala je, Bog koji je bio vjeran, ostaje vjeran do kraja. Prokušanost vjere, umnažala je njezinu nadu pa je na svaki izazov života odgovarala konkretnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Njezina vjera, ufanje i ljubav jednako su stameni dok prihvaća biti Majkom Sina Božjega, dok joj starac Šimun proriče buduću bol, dok stoji pod križem Isusovim i dok očekuje uskrsnuće pred zatvorenim grobom.  

Povežite se s Marijom i učite se od nje pohranjivati u vlastito sjećanje ono što ste prošli s Gospodinom; sjećanje na prve trenutke oduševljenja, na kušnje koje su iza vas, na prijeđeni put i to neka vas ohrabruje za budućnost. „Zato pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio; neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života“, upozorava nas Božja riječ (Pnz 4,9).

„Marijino sjećanje je zahvalno sjećanje“, kaže papa Franjo. On „dobrostivo pogleda na njezinu neznatnost“ (usp. Lk 1,48), te je ta prva ljubav temelj cijeloga njezina života. Zato nas Papa potiče: „prisjećajmo se svojih 'početaka', svojega početka u Bogu, početka svoga kršćanskog života, početka svojega poziva, početka svojeg svećeničkog života… Osjećajmo Gospodinov pogled na tim početcima našega života, taj pogled koji učvršćuje, koji utemeljuje.“

Dragi ređenici, draga braćo i sestre! Marija je život vodila s Bogom i u Bogu, skrivena od pogleda znatiželjnika. Svećenički život je takav. Ne pompa i taština, već tiho, ponizno služenje. Život je pred Mariju stavljao različite zahtjeve. Ona ih je razumijevala i prihvaćala iz Božje ruke i na njih odgovarala posluhom vjere. S druge strane, nama se često, zbog manjka povezanosti s Bogom dogodi da nam život završi u ekstremima. U svećeničkom životu možemo uočiti tri vrste ekstrema.

1. Prvi ekstrem je, ili Bog ili svijet! Kako biti uronjen u život i probleme naroda Božjega s kojim dijelimo radost i nadu, žalost i tjeskobu (usp. GS 1), a ne dopustiti da nam srce zarobe proračunatosti, dvostruka mjerila, licemjerje i slijepilo svijeta? Budite u svijetu, ali ne od svijeta, kaže Isus (usp. Iv 17,11.16). Svijet i problemi svijeta nisu naši neprijatelji. Ali naše je poslanje, u grijehom ranjeni svijet, unijeti Boga. Kako će reći kardinal Sarah: „Svijet koji ne valja ljubiti je jedan drugi svijet; to je onaj svijet koji je postao pod vlašću Sotone i grijeha, svijet ideologija koji se izravno protivi Bogu, koji niječe ljudsku narav i njezine zakone, uništava ljudske živote, iskrivljuje i ruši moralna načela, obitelj i društvo. To je ono što nazivamo prilagodba duhu vremena, konformizam, dogovor.“ Vi naprotiv, budite ljudi jasnoće, stava i moralnog integriteta; tvoje da neka bude da, tvoje ne neka bude ne, sve više od toga od zloga je (usp. Mt 5,37). I zapamtite: kada biste bili od svijeta, svijet bi vas ljubio, ali budući da niste od svijeta čeka vas sudbina Učitelja koji je sve to prošao prije vas. (usp. Iv 15,19) „No hrabri budite, ja sam pobijedio svijet.“ (Iv 16,33b) „Svojom ćete se postojanošću spasiti!“ (Lk 21,19)

Ne bježite od ljudi u lažne sigurnosti. Budite ljudi srca. Za Velikog svećenika poslanica Hebrejima kaže: „On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću.“ (Heb 5,1-2) Svećenik je onaj koji prepoznaje svoju slabost, ali iz te slabosti naučio je trpjeti sa svojim narodom. Neka u vama, povjereni vam vjernici, ne nađu ravnodušna i nezainteresirana čovjeka, već njihove patnje nosite na svome srcu i u svojoj molitvi. Budite oni koje će ljudi tražiti i oni koje će ljudi slušati.

2. Drugi ekstrem je, ili molitva ili rad! Kako naći mjeru između molitve i rada, i kako svoj život pretvoriti u molitvu? Nažalost, danas nije toliki problem čovjeka pretjerana molitva, već odsustvo molitve. To je i problem svećenika. Pastoralni rad, a i svaki drugi rad, bez molitve završava u aktivizmu jer mislimo da sve ovisi samo o nama, pa nam nikada nije dovoljno vremena i nikada nam nije dostatan broj aktivnosti.

Isus nas opominje: „ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi!“(Lk 9,25) Moguće je svojim radom, pameti i domišljatošću bljesnuti u očima svijeta. Ali rad, pa makar i najsvetiji; bilo to dijeljenje sakramenata ili ljubav prema najbjednijima, ništa je ako je bez Boga učinjen i besplodan je pred Bogom.

Sv. Augustin govori kako: „Ništa ne bi Mariji koristilo što joj je Bog povjerio da bude tjelesna majka, da nije najprije na još blaženiji način začela Isusa Krista najprije u svom Srcu, a potom tek u svome tijelu.“ Isto tako, samo onaj rad koji je začet najprije u čežnji ljudskog srca da Bog bude ljubljen, uprisutnjuje Boga i privodi k Bogu. Tako rad prožet molitvom postaje ljubav, a cijeli život neprekinuti čin ljubavi prema Bogu. Sve ostalo ima sudbinu neplodne smokve koju Gospodin proklinje ne našavši na njoj ploda. (usp. Mt 21,20)

3. Treći ekstrem vjerničkog i svećeničkog života je, ili ljubav bez križa ili križ bez ljubavi. Uživalačka kultura našega doba nameće i uvjerava da je ljubav prema čovjeku i Bogu moguća bez žrtve, u apsolutnoj slobodi bez ograničenja i odgovornosti. Dobro znamo da takva ljubav ne postoji i da je u Isusovoj žrtvi na križu ostvarena najveća ljubav. Ne postoji svećeništvo bez prihvaćanja žrtve. Papa Benedikt pojašnjava: „…svećenikovo suobličavanje Kristu ne ostvaruje se samo po evangelizacijskom, sakramentskom i pastoralnom djelovanju. Ono se također zbiva u žrtvovanju samog sebe i ispaštanju za druge, tj. u prihvaćanju vlastitih patnji i žrtava svojstvenih svećeničkoj službi s ljubavlju“. Svećeništvo koje se živi bez prihvaćanja žrtve i koje niječe križ je samo mlakost koja završava u lažnom milosrđu, opravdavanju grijeha – svojih i tuđih.

Drugi pol ovoga ekstrema je naglašavanje trpljenja zbog tereta poslušnosti, uzdržljivosti i skromnosti. Obveze koje ređenjem, pred Crkvom, preuzimate mogu vam postati izvorom osjećaja ogorčenosti i frustracije. No, zapovijed je radost, ako je prihvaćena u slobodi i osposobljava za još dublju radost i slobodu. Svijet će vas uvjeravati da su sve to nepotrebne i prevelike žrtve. I ovdje se povežite s Marijom. Njezina žrtva nije završila u viktimizmu i pretvaranju sebe u patnicu, u ogorčenosti na Boga, već u dubokoj nadi i radosti koja je plod dosljednosti i vjernosti Bogu. Takvu radost ovaj svijet ne razumije, niti obećava.

Zato nam je potrebna samoća, Marijino prebiranje u srcu. Lijepo kaže prorok Hošea govoreći izraelskom narodu ali i svakoj duši: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit' srcu.“(Hoš 2,16) Dragi ređenici, draga braćo i sestre! Potrebno je ući u vlastitu nutarnju golotinju u kojoj duša spoznaje kakva je ona uistinu pred Bogom. Samoća čovjeka čini siromašnim i distanciranim od svega onoga što mu pruža ugodu. Oslobađa nas fizičkog kontakta, blizine drugih ljudi, njihovih pohvala, našega naslađivanja i zadovoljstava samima sobom. Poput pustinje, samoća je mjesto na kojem se oslobađamo mnoštva idola. Pustinja i šutnja čini Boga prisutnim i vidljivim.

Ljubite samoću, tada ćete shvatiti da bez Njega ne možete učiniti ništa (Iv 15,5) i da sve možete u Onome koji je vaša snaga (Fil 4,13). Samoća nas dovodi do prave istine o sebi. Latinska etimologija riječi čovjek otkriva nam pravu istinu o čovjeku. Lat. homo, hominis – čovjek, humus – zemlja, od čega dolazi humilitas – poniznost. Dakle, čovjek je biće prolaznosti, iz zemlje uzeto i u zemlju se vraća. Svoju besmrtnost ima ne po sebi, već po Bogu. Zapamtite to, svima nam je stati pred sudište Božje. (usp. Rim 14,10) No, dostojanstvo i slavu besmrtnosti čovjek ne prima po gordosti i oholosti, već po poniznosti pred Bogom. Stav poniznosti je, dakle, jedini istiniti stav koji smijemo zauzeti pred Bogom i bratom čovjekom. Bez poniznosti razuma nemoguće je doći do istine, bez poniznosti srca nemoguće je ljubiti, bez poniznosti volje nemoguće je biti poslušan. I tu molimo Mariju da nas nauči pravoj poniznosti jer je Ona „posluhom postala uzrokom spasenja, za sebe i sav ljudski rod“, kako kaže sv. Irenej.

Ti si službenik oltara – donositelj Boga! Sveti Norbert kazuje: „O svećeniče, tko si ti? Nisi po sebi, jer si ništa. Nisi za sebe, jer si posrednik za ljude. Ne pripadaš sebi, jer si zaručnik Crkve. Nisi svoj jer si službenik sviju. Ti nisi ti, jer ti si Bog! Što li si dakle? Ništa, i sve?“

Nemojte banalizirati dostojanstvo na koje vas je milost Božja postavila. Geste časti koje vam narod Božji i Crkva iskazuje ne pripadaju vama, već Kristu koji u vama prebiva. S Marijom i psalmima ponavljajte: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“ (Lk 1,49) i „Ne nama, ne nama Gospodine, već svom imenu slavu daj.“ (usp. Ps 115,1)

Dakle, „Kristom se zaodjenuste“(Gal 3,27), zato neka milost pokrije Vas, da u vama bude vidljiv samo Krist. S Pavlom ćete tada moći reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20) Amen.