Propovijedi mons. Želimira Puljića

Posvećeni život dar je Crkvi i svijetu

1. Prije tri desetljeća okupili su se biskupi u Rimu sa sve četiri strane svijeta kako bi razmotrili ulogu posvećenog života (1994.). Imao sam milost sudjelovati na toj Sinodi i rado se sjetim tog znakovitog skupa, kao i tematike koja se obrađivala. Jedan je naš profesor (dr. Jurčević) u jednom izlaganju postavio simaptično pitanje: Znaju li redovnici sanjati budućnost?! Uz brojne probleme i teškoće s kojima se hrvu i Bogu posvećene osobe, sjećam se da su i sinodalni oci govorili o redovnicima „kao o svojevrsnim sanjarima“ (tako je zborio pokojni biskup Egger, kapucin iz sjeverne Italije). A tadašnji  general salezijanaca Vigano u svom interventu je nekoliko puta rekao da su „Bogu posvećene osobe nepopravljivi optimisti“. Ova intonacija o „optimizmu i snovima bolje budućnosti“ našla je mjesta i u završnoj poruci kojom su biskupi „izrazili  radost zbog činjenice postojanja posvećenog života“:

„Mi biskupi na završetku Sinode zajedno s predstavnicima redovništva, okupljeni oko Petrova nasljednika, puni radosti obraćamo se Božjem puku i svim ljudima dobre volje kako bi posvjedočili radost zbog postojanja života po evanđeoskim zavjetima“. Tijekom odvijanja sinode naglašavalo se da su redovnici svjedoci bezgranične Božje ljubavi u svijetu i vidljivi znakovi onostranosti. Nije se štedjelo u komplimentima i zahvalama jer oni svojom vjernošću „uvećavaju sjaj Evanđelja, te svojom ljubavlju „objavljuju milosrdno lice Očevo“ i „najavljuju novo doba za koje bi se moglo reći da je djelo Duha Svetoga“.

2.  Za današnju sveticu, sv. Klaru, koja se rodila pri kraju dvanaestoga stoljeća (1193.), može se reći  da je također „sanjala novo doba i stvarala novu zajednicu“ za koju je živo željela da „nosi obilježje  društva Duha Svetoga“. Bila je, dakle, poznata, bogata i lijepa plemkinja iz ondašnje Firence pred kojom je bila otvorena svijetla budućnost. Stoga su roditelji i rodbna tražili zaručnika među tamošnjim bogatim plemićima. Ona je, međutim, drugačije razmišljala. Odlučila je slijediti „čudnovatoga mladića Franju koji je bio puki siromah, pa 1205. godine odlučio ondašnjem svijetu „ponuditi način života u svetom siromaštvu“. Pred biskupom i okupljenim mnoštvom na trgu u Asizu svukao je bogato odijelo i bacio ga ocu u naručje. Odrekao se očeva bogatstva i imanja, te pošao živjeti u „ubožnoj zajednici koja će ponuditi novi način života u siromaštvu, čistoći i poslušnosti“.

U tom društvu sv. Franje pojavila se jednog dana i mlada Klara koja je uoči Cvjetnice 1211. pobjegla iz kuće i došla k njemu u Porciunkulu, gdje je Franjo živio sa skupinom subraće. Među njima su bila i dvojica Klarinih mlađih rođaka, Rufin i Silvestar, koji su također pobjegli iz svojih plemićkih obitelji i nastanili se u krugu „nove Franjine obitelji“. Franjo je tada mladu Klaru „zaogrnuo redovničkim plaštem” i poslao u ženski benediktinski samostan gdje je ostala 15 dana. A kad joj se uskoro pridružila i rođena sestra Agneza, koja je također pobjegla iz kuće kako bi i ona bila Isusova zaručnica, Franjo je „novu redovničku zajednicu smjestio uz crkvu San Damiano u Asizu”, gdje je i danas matična kuća Reda sestara klarisa.

3.  Dok danas slavimo nebeski rođendan svete Klare i zahvaljujemo svetom Franji za duhovnu pomoć koju je pružao novoj redovničkoj zajednici, zahvaljujemo Bogu za dar posvećenog života u Crkvi i u svijetu o kojem su biskupi na sinodi prije 29 godina opširno raspravljali. Ovo je prigoda razmišljati o duhovnim zvanjima gdje „Bogu posvećene osobe“ ostvaruju plan i zamisao Svevišnjega koji ih je „pozvao još od utrobe majke njihove“ (Jer....). Stoga, kad se procjenjuje koliko je netko „napredovao i uspio“ u zvanju, onda se to mjeri prema stupnju usvajanja vrjednota. Pojedinac je, naime, usvojio vrjednote kad ih „razumom spozna, srcem prihvati, u životu provodi i po njima živi“. Spoznaja, prihvaćanje i život po vrjednotama teoretski izgleda vrlo jednostavno. Ali, u praksi to nije uvijek tako jednostavno. Mnoštvo je zamki, kušnja i životnih uzlova koje nije lako ni shvatiti, a kamo li raspetljati i po njima živjeti.

Valja uz to reći kako „stanje ne usvojenih vrjednota“ utječe i na stvaranje nerealnih očekivanja, pa se iz „faze očaranja idealima i nadanjima, nerijetko prijeđe i u fazu naglog razočaranja“. To potvrđuju slučajevi „misnika-dezertera“ ili „nezadovoljnih sestara“ koji se „usrećiše rastavljenim partnerom i ovisnikom“. U tim primjerima lako je prepoznati „razočarane pojedince“ koji se ne osjećaju kao apostoli poslije Duhova, već kao „ranjeni lavovi, koji nakon što su se povukli iz duhovnog boja, ližu svoje rane“. A za neuspjeh uglavnom okrivljuju zajednicu ili neke njezine članove koji su navodno „bili nemogući“ i nisu ih razumjeli.

4. Lakše je, naime, druge kriviti i optuživati, nego istini u oči gledati i sebe mijenjati. Imamo u evanđelju tipičan primjer čovjeka koji je bio pozvan biti Isusov apostol. Ali, nije se mijenjao. Tri je godine boravio u Isusovoj bogosloviji, ali je ostao „pri svojoj i sve po svoju tumačio“. Nije htio prihvatiti Kristov program. Dapače, želio je Isusa navesti da radi po njegovom planu. Pogađate da se radi o apostolu Judi. Umjesto divnog apostolskog lika, dobili smo izdajnika i apostatu. Juda je naime podlegao „kušnjama duha i vlastite pameti“.

A da se to ne bi događalo i „vitalnost posvećenog života se ostvarivala u svoj svojoj punini“, biskupi su prije tri desetljeća pozvali i potakli Bogu posvećene osobe neka usvajaju i provode „četverostruku vjernost:  Kristu i Evanđelju. Crkvi i njezinom misijskom poslanju, te vjernost idealima posvećenog života i karizmi osnivača, kao i vjernost čovjeku svoga vremena“. Svjesni smo, međutim, kako nije lako ostvarivati onu „četverostruku vjernost“. U sekulariziranom svijetu, gdje se živi kao da Boga nema, pojedine članove Crkve zahvati duh depresije, bezvoljnosti i apatije, kako u obiteljima, tako i u društvenim zajednicama i organizacijama. Od toga, nažalost nisu imune ni zajednice Bogu posvećenih osoba, klerika i redovnika. Što se to dogodi da čovjeka „uneredi i učini bezvoljnim i apatičnim“ u svom pozivu i zvanju?

5. Umjesto odgovora na takva neugodna i pesimistička pitanje, valjalo bi imati u vidu jednu „drugu istinu o čovjeku“. Mi smo, naime, ne samo „apatična i ranjena ljudska bića“, već smo „posinjena djeca Božja“ koja su pozvana očitovati u životu plodove njegovoga Duha: „Ljubav, veselje, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost i uzdržljivost“, kako piše apostol Pavao svojim Galaćanima (Gal 5,16-26). Kad se dogodi da „Duh Gospodnji zgrabi pojedince“, oni „sve stvari promatraju pod lupom vječnosti“ (sub specie aeternitatis), jer posjeduju izvrsnu moralnost i „hodaju putovima Božjim“. Poput današnje svetice Klare, koja je u ovoj suznoj dolini „sanjala dobro novo društvo“ i živo željela neka „njezina zajednica nosi obilježja Duha Svetoga“. Molimo, stoga, sv. Klaru neka i sada Duh Sveti „pronađe pojedince koji će u ovom izazovnom vremenu „ludovanja i previranja“ znati „stati uz program Isusovog govora na Gori“ i opstati pred silnim stupicama i zavođenjima modernoga svijeta. Preporučimo današnjoj svetici sve članove različitih redova u našem narodu, muške i ženske, neka budu i ostanu vjerni karizmama svojih osnivača.

Vama, poštovane sestre Klarise, koje ste osobita duhovna oaza ovoga grada i Nadbiskupije, nosim preporuke i molitve tolikih koji iskreno Boga traže. Donosim večeras na oltar brojne preporuke i molitve naših očeva i majki, mladića i djevojaka, djedov a i baka, te posebice bolesnih, rubnih i ostavljenih, kao i svih koji iskreno Boga traže. Neka bi svi po Vašoj molitvi i žrtvi, poštovane sestre Klarise, uspjeli „otkriti i ostvariti evanđeosku poruku u svome životu“. Zahvaljujemo Božjoj Providnosti za dar svete Klare, kao i za ono brojno mnoštvo Bogu posvećenih osoba, ženskih i muških, koji su stoljećima „predano i vjerno uvećavali sjaj Evanđelja, a svojim služenjem i ljubavlju objavljivali milosrdno lice Očevo“. Nadbiskupija i Grad posebice su zahvalne Vama, poštovane sestre Klarise, na čelu s opaticom Dolores, što stoljećima tiho i samozatajno svjedočite nazočnost Duha Svetoga. Sve vas, koji ste uz blagdan sv. Klare došli na ovo slavlje, pozivam da se pridružite molitvi i žrtvi sestara, te svi skupa s Marijom, koju nam je Isus darovao za majku, ponovimo iz svega srca njezin poklik: „Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“. Sveta Klaro, moli za nas, amen!

✠ Želimir Puljić, Apostolski Upravitelj
Splitsko-Makarske nadbiskupije

Split-samostan sv. Klare, 11. kolovoza 2023.