Hrvatsko nadzemlje je u srijedu 18. listopada u Velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu održalo prvi susret u novoj akademskoj godini. Tema susreta naslovljenog „Moje tijelo = moj izbor!“ bila je doniranje organa.

Na početku susreta mladima se obratio ravnatelj KBC-a Split prof. dr. sc. prim. Julije Meštrović koji je naglasio kako danas živimo u vremenu u kojemu je normalno govoriti o doniranju organa, čak je važno i poželjno govoriti o tome. Čestitao je organizatorima iz Hrvatskoga nadzemlja na odabiru teme i organizaciji te izboru predavača.

Prvi dio predavanja održala je mag. med techn Matea Puljiz. Jezikom struke objasnila je mladima što je stanica, a što tkivo te koji se organi, tkiva i stanice mogu donirati i transplantirati. Transplantacija je medicinski postupak kojim se transplantiraju tkiva i organi od donora primatelju. Doniranje je darivanje u svrhu transplantacije i to je, s humane strane, altruističan i plemenit čin koji može svaka osoba napraviti u želji da nekome produži život. Taj se proces s medicinske strane sastoji od više operacijskih zahvata koji moraju biti vremenski i prostorno usklađeni. Abdominalni organi su najzahtjevniji za transplantaciju. Jedno darivanje tkiva ili organa može spasiti i do 8 života. Doniranje pojedinih organa može spasiti živote čak 75 osoba.

Ukupno u jednom donacijskom procesu sudjeluje više od 100 osoba. U Hrvatskoj ne postoji nikakav registar donora već je za sve osobe pretpostavljeno da će donirati svoje organe, tkiva i stanice osim ako za života nisu pokazali drugačiji stav i mišljenje. Posjedovanje donorske kartice olakšava obitelji i bližnjima samu odluku o doniranju organa. Eurotransplat međunarodna je organizacija za doniranje i sastoji se od 8 država, jedna od njih je i Hrvatska. Načela na kojima počiva ova organizacija su: načelo jednakosti, načelo ravnopravnosti i načelo transparentnosti. Svi se bolesnici i pacijenti nalaze na jedinstvenoj listi čekanja koja se nalazi na stranici Eurotransplata. Hrvatska je prva zemlja koja je pristupila organizaciji, a da nije bila članica Europske unije, pojasnila je sestra Matea. Istaknula je važnost čina pape Ivana Pavla II. koji je izašao iz Vatikana kako bi otišao na kongres na kojemu se raspravljalo o ovoj temi. „Sve što može poslužiti živome, grijeh je pokopati“, navela je sestra Matea najvažniju Papinu poruku i njegovo zalaganje za doniranje organa. Jako je važno odluku o doniranju podijeliti s obitelji i bližnjima kako bismo im olakšali odlučivanje ako se i kada nađu u takvoj situacijama, zaključila je sestra Matea.

Stručno izlaganje održao je dr. med. Toni Lozančić, specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja. Pojasnio je kako darivatelji mogu biti živi ili mrtvi. Pod žive darivatelje spadaju oni koji daruju matične stanice iz koštane srži, dobrovoljni darivatelji krvi, darivatelji solidnih organa (bubrega, jetre i sl.), dok se mrtvi darivatelji dijele u dvije skupine: darivanje nakon moždane smrti i darivanje nakon cirkulacijske smrti. Većina donora u Hrvatskoj moždano je mrtva. Predavanje je naslonio na izlaganje sestre Matee o ravnopravnosti i jednakosti ističući kako svaki donor ima svoj broj pod kojim je zaveden u sustav i nakon dobivanja broja svaki pacijent gubi ime i prezime. Time se želi istaknuti kako jedan pacijent nema prednost u odnosu na drugoga. Uvijek se gleda težina bolesti. Također nije bitna boja kože, vjeroispovijest ili nacionalnost. Moždana smrt je trajni prestanak funkcije mozga. Pacijent je moždano mrtav ako je u komi iz koje se ne može ni na koji način probudit. Nema spontane motorike, ne reagira na svjetlost, na bol, na udar, nema električne aktivnosti mozga. Kad su svi navedeni uvjeti zadovoljeni, pacijent je moždano mrtav. Vrše se testovi da bi se to provjerilo. Izvode se uvijek u dvije serije i izvode ih liječnik i medicinska sestra uz nazočnost dvaju svjedoka (anesteziolog, neurolog, neurokirurg i dr.). Prvi se test radi 12-24 sata nakon postavljanja sumnje u moždanu smrt. Da bi se vršili testovi moraju se ispuniti određeni uvjeti: da pacijent nije pod utjecajem lijekova, nije pothlađen i sl. Dvaput se ponavlja isti test. Razlika između testova je 12 sati, a kod djece čak 24 sata. Klinički testovi se dokumentiraju na formularima, verificiraju se, odrede datumski i potpisuju. Kliničkim se testovima ispituje funkcija 12 moždanih živaca. Sam test traje 10-15 minuta. Drugim se testom ispituje centar za disanje nakon drugog testiranja i njega treba malo duže čekati jer je cilj potaknuti pacijenta na spontano disanje. Najčešće se u bolnici koristi test s najboljom osjetljivosti i tehnički je zahtjevan jer podrazumijeva 4 dodatnih ljudi i traje dodatnih 2 sata. Moždana smrt mora se prema zakonu tim redoslijedom dokazivati. Sad točno znamo kako to treba izgledat i striktno se držimo toga, istaknuo je dr. Lozančić. Kad je pacijent moždano mrtav, tada je i klinički i zakonski mrtav. Kad se takvoga pacijenta isključi s aparata, tijelo se ugasi nekad nakon 15min, pola sata, a nekad i nakon cijelog dana. Važno je na što bolji i osjetljiviji način obznanit bližnjima da je njihov bližnji umro. Idealno u nekoj tihoj prostoriji. Treba imati razumijevanja za takve situacije. Nekad opraštanje zna trajati satima. Obitelj nakon opraštanja dobije upit o doniranju. Naša je zadaća promicati doniranje, pojasnio je dr. Lozančić.

Bitno je naglasiti da je doniranje nešto pozitivno, da se poštuje donor i njegova obitelj, da se poštuje svetost života, da je to dobra i plemenita stvar. Godine 2022. u Republici Hrvatskoj imali smo 95 donora, a 245 ljudi je primilo organe, mnoštvo organa. Poslali smo 85 organa u Europu, a 66 smo dobili nazad, izvijestio je dr. Lozančić. Hrvatska je u vrhu (treće i četvrto mjesto) prema broju transplantacija i donora u odnosu na broj stanovnika. Najčešće se presađuju bubrezi i jetra, najteža su crijeva, a rjeđe pluća. Iz godine u godine budu tisuće spašenih, ali važno je istaknuti da uvijek možemo još više spasiti, pojasnio je dr. Lozančić.

Moralni pogled na temu dao je dr. sc. don Damir Šehić koji je na početku istaknuo mentalitet koji nas obuhvaća, a kojega zorno prikazuje naslov susreta: „Moje tijelo = moj izbor!“.

Predavanje je utemeljio na bioetici koja je uvijek pratila suvremena istraživanja u medicini i divila se mehanizmima koji omogućuju medicini da pomaže ljudskom životu. Svetost ljudskoga života promatramo odmah u Knjizi Postanka. Bog hoda s čovjekom, pita ga za savjet, daje mu da određuje imena živim bićima. Ta komunikacija pokazuje prijateljstvo i Božju ljubav prema čovjeku, pojasnio je dr. Šehić. Bog je na koncu stvorio put prema sebi, stvorio je svetost. Čovjek je svet i nepovrediv. Transplantacija obuhvaća nekoliko vrsta: jedan dio tijela transplantira se na drugi dio tijela, događa se između dva tijela. Znanost je ona koja čini velike korake. Promatrajući ljudsko tijelo otkrivamo načelo totaliteta, odnosno činjenicu da je ljudsko tijelo kao nepovredivo te načelo solidarnosti prema drugom čovjeku. Crkva od samoga početka je čvrsto i jasno usmjerena prema toj solidarnosti. Slaže se s papom Ivanom Pavlom II. U današnjem društvu ne možemo biti bez pitanja. Moramo promatrati okolnosti u kojima se nešto događa. Donor mora biti informiran o posljedicama i o doniranju, pojasnio je dr. Šehić. Utvrđivanje kliničke smrti više nije tabu tema nego se jasno može utvrditi. Mora postojati oprez. Ako imamo nesigurnost, imamo moralnu prepreku zadiranja u integritet samog organizma stoga svi koraci moraju biti sigurni. Mi ne određujemo dostojanstvo ljudskoga života, ne donosimo vječne zakone – to donosi Isus Krist – on je meso koje nosimo na sebi, to nije beznačajno, ne možemo ga tek tako odbaciti, puno je dostojanstva, naglasio je dr. Šehić. Papin poziv je bio pun dostojanstva s kojim se moramo odnositi prema sebi i tijelu. Transplantacija je životna borba, čovjeku treba organ ili tkivo koje ne posjeduje. Kako imamo čvrstu dozu empatije, a da za isto pitanje nemamo odgovore kad je u pitanju pobačaj? Zašto etika ne može biti kontinuirana? Zašto se za istu tu etiku ne zalažemo od prirodnog začeća do prirodne smrti? Bolje mi je umrijeti nego živjeti u boli i patnji. Vjerujemo li u nepovredivost ljudskoga života od začeća do smrti? Ako želimo govoriti o dostojanstvu, trebamo obuhvatiti osobu u cijelosti. Ne možemo uzeti samo ono što se nama sviđa. Moramo ustrajati na etici. Sveti Šimun prikazao je Isusa u hramu, a u Zadru imamo njegovo tijelo, a prava poruka evanđelja je: Josip i Marija nose svoje dijete, starac Šimun ga u hramu prikazuje, Tebi se Isuse klanjamo. Na takav način trebamo promatrati svoj život i nećemo pogriješiti. Svi protokoli će biti ispravni, najbolje plodove ćemo donositi, a najbolji je plod dobro drugoga, zaključio je dr. Šehić.

Nakon predavanja slijedio je razgovor s predavačima u kojemu je i publika imala priliku postaviti pitanja na koja su odgovorili predavači.

Susret je glazbeno animirao zbor Mihovil iz župe svetoga Mihovila s Kamena iz Splita, a Hrvatsko nadzemlje potpisuje organizaciju, vođenje i dramske uratke. Sljedeći susret Hrvatskoga nadzemlja održat će se 15. studenoga o temi rana, a gost predavač bit će Petar Jurčević.