Povodom 800. obljetnice dolaska sv. Franje na hrvatsko tlo, po povjesničarima bio je to najvjerojatnije Trogir, i to u franjevački samostan na Travararici gdje se danas nalazi crkva Gospe od anđela. Zbog nesigurnosti za Franjevce, na tom prostoru oni se preseljavaju  u spilju Bilosoja na Drid na Čiovu gdje su nekoč živjeli pustinjaci i tu podižu samostan UBDM, u puku više poznat kao samostan sv. Ante. Od mletačkog dužda u 16. stoljeću dobivaju bulu - dozvolu da se tu mogu stalno nastaniti, i tu se nalaze do današnjeg dana. Možemo usput napomenuti da se sv. Franji rodio u Asizu 1182. godine u Italiji i da mu je krsno ime bilo Ivan.

Budući mu je majka bila Francuskinja, a otac je dosta trgovao sa francuskim pokrajinama, prozvali su ga Francesko - Franjo - Frane. Umro je 3. listopada 1226., a kao đakon proglašen svetim 1228. Utemeljio je franjevački red koji ima svoje podredove: opservanti, kapucini, konventualci, glagoljaši i trećoredci. Suutemeljitelj je reda klarisa ili reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut treći franjevački red koji se danas dijeli na samostanski treći red sa provincijom u Zadru (sv. Jeronim) te opslužuju obalno i otočko područje i franjevački svjetovni red sa provincijom u Splitu (Gospa od zdravlja) koji opslužuju najviše Dalmatinsku zagoru. Franjevci imaju smeđi habit i bijeli pojas od konopa sa tri čvora na kraju. Prvi čvor znači čistoću (celibat), drugi poslušnost i treći siromaštvo (nemaju ničega osim osobnih stvari i knjiga). S obzirom na broj stanovnika, Hrvatska i Malta imaju najviše Franjevaca.
Franjevačku umjetnost ne treba tražiti samo u franjevačkim crkvama, nego i u katedralama jer su u drugoj polovici 13. st. u Zadru, Splitu, Dubrovnik bili redom franjevci biskupi. Time su unijeli u katedrale taj novi stil, vidljiv na portalima mnogih, kao npr. trogirske katedrale. To je izrazito franjevačka duhovnost. Prikazan je novi osjećaj, istovremeno osjećaj spašenosti i kraja vremena, apokaliptične vizije.
U franjevačkom samostanu na Dridu u Trogiru priređena je posebna trodnevnica koju je predvodio gvardijan fra Šimun Škibola. Misnom slavlju prethodila  je   pobožnost: Franjo, idi popraviti crkvu koja se ruši - prvi dan. Drugi dan: Franjino obraćenje i treći dan: molitva kod sv. oca Franje. Na sam blagdan 4. listopada misnom slavlju prethodila je molitva krunice. Svečano misno slavlje predvodio je dekan trogirskog dekanata don Pavao Piplica uz koncelebraciju gvardijana fra Šimuna Škibole i don Stipana Bodrožića, uz pratnji župnog zbora sv. Jakova apostola kojim ravna maestro Vinko Buble, a  nazočio je veliki broj vjernika sa trogirskog područja.
U propovijedi don Pavao je započeo franjevačkim pozdravom 'Mir i dobro'  svima koji ste na proslavi sv. Franje te napomenuo: Kako ostvariti 'Mir i dobro' - to je teško pitanje? Otac sv. Franje  je mislio da će mir i dobro ostvariti materijalnim dobrima, ugledom, čašću i vlašću, ali ne ide tako. Sv. Franjo, njegov sin, mislio je drugačije  - krenuo je potpuno drugim putom. Danas se često upotrebljava riječ karizma ili karizmatik, a riječ je o jednom poslanju, a u povijesti spasenje znamo tko ga šalje i koga šalje. U Starom Božjega. Sv. Franjo unatrag se nadahnjuje na Isusu Kristu da bi u Crkvi potaknuo duh Isusa Krista koji je njega samoga najprije prožeo. Danas se govori o krizi, a najveća kriza je  kriza vjere u Boga - kriza našeg vjerničkog identiteta. Smisao našeg života je ono što je živio sv. Franjo - oduševiti ljude za Isusa Krista. Papa će 11. listopada proglasiti ovu godinu godinom vjere. On želi pozvati sve nas na obnovu vjere, a mi u tom ozračju slavimo sveca koji je u svom vremenu upravo to učinio. Obnovio je u ljudima duh pouzdanja u Boga, duh vjere, tako da je sv. Franjo zapamćen po svojoj karizmi - to je karizma. On nije činio čuda, već je gorio žarom za Isusa Krista skupa sa svojom braćom i cijeli svijet mu je zahvalan za tu njegovu karizmu, taj Božji dar koji je on darivao svima oko sebe. Sv. Franjo je živio u vremenu kada nije bilo lako biti svetac. Kad danas pogledamo što se događa s Crkvom i kršćanstvom, kao da je postalo moderno ispovijedati nevjeru. Velika je razlika što molimo u crkvi i živimo u realnom životu. Bilo je slično u vremenu sv. Franje - počelo se plaćati u novcu, prestala je razmjena dobara u naturi. Ideal je bio domoći se novca i doći živjeti u grad, a ne u nekoj periferiji, to je  bila jedna društvena pojava. Druga pojava je da je u to vrijeme bilo velikih bolesti kuge i gube. Oboljeli od tih bolesti bili su udaljeni iz zajednice - svatko ih se bojao. Treća pojava: u Crkvi su bili veliki problemi - dogodio se crkveni raskol 1054. godine kada se odvojila Istočna od zapadne crkve - pravoslavlje od katolicizma. Četvrta pojava: pape se ponašaju kao svjetovni vladari. U toj istoj Crkvi događaju se križarski ratovi i inkvizicija. To su velike rane na mističnom tijelu Kristovu i njegovoj Crkvi za koje se papa Ivan Pavao II ispričao cijelom svijetu.
To su uvjeti u kojima je živio sv. Franjo i on je sve to primjećivao i čitao to kao znakove vremena. Sv. Franjo smatra da je potrebna  Crkvi i društvu  obnova od glave do pete u svim sredinama - od pape do zadnjeg vjernika. Franjo je osjetio poziv "Franjo, obnovi moju crkvu", tako je i današnji papa osjetio proglasiti ovu godinu godinom vjere, kako bi se Kristova lađa (Crkva) obnovila - kako ne bi bila trošna lađa koja pušta na sve strane. Sv. Franjo obnavlja Crkvu u srcu i duši. On se obraća - neće bogatstvo i radikalno se opredjeljuje za nebeskog oca - Boga. Opredjeljuje se za duhovne stvari, a ne za materijalne koje mu je nudio biološki otac. Franjo je mogao biti uspješan vojnik, ali za njega jedan jedini car je svemogući Bog. Franjina karizma je za siromaštvo, poniznost, milosrđe i ekologiju - znači za današnji svijet. Današnji čovjek živi potpuno suprotno što je živio sv. Franjo. Kad pogledamo ideale sv. Franje, to je siromaštvo - vidimo o čemu se danas priča u svijetu - o bogaćenju tajkuna. Što se tiče čistoće, pogledajte današnjeg čovjeka ikuda idu naše misli, koje filmove gledamo, kako se živi prije braka€¦ On je neumorno propovijedao i svjedočio svojim životom. Danas živimo bez Boga, nije nas Bog napustio nego smo se mi emancipirali od njega. Čovjek koji misli da može bez Boga - nema mira, nema sna, nema zdravlja. Ni Franjo nije bio dobrog zdravlja, ali uza sve to divi se svemu: sunce je nazivao bratom suncem, magarca  bratom magarcem, smrt sestricom smrti. Sveti Franjo i njegova karizma nas poziva da odbacimo oholost, da obučemo plašt poniznosti, da obučemo svoje srce u predanje Božjoj providnosti. - Neka nam večerašnja proslava sv. Franje dade upravo tu njegovu karizmu da znamo biti nenavezani  toliko koliko jesmo na materijalne stvari, da budemo ponizni. Prosvijetli nas, nadahni nas - daj nam da i mi gorimo onim istim žarom za Boga, za Crkvu, za svoju obitelj, - zaključio je don Pavap Piplica.
Pri kraju svete mise skupno je obavljen 'Obred preminuća sv. Franje'. Gvardijan fra Šimun Škibola zahvalio se don Pavlu na poticajnim riječima te svećenicima koji su koncelebrirali i ispovijedali i svima onima koji su doprinijeli da se dostojanstveno proslavi blagdan  povodom  800 godina dolaska sv. Franje u Trogir.