Štenja na blagdan Male Gospe

Počinje štenje štovanja Pričiste Divice Marije Majke Gospodina našega Isukrsta u gradu Solinu.

Sveti Dujam došavši iz dalekog grada Antiohije, u kojem se po prvi put virnici Isusovi prozvaše kršćanima i koji grad imadijaše velelipu crkvu posvećenu Blaženoj Divici Mariji, taj sveti Dujam zaželi u bogatom gradu Solinu podići dostojan hram, u kojem bi se slavila moguća odvitniea svih pravovirnih kršćana.

I kad se milošću Boga Velikoga uzmnoži broj virnika Isusovih, sveti Dujam usplamćen velikom ljubavlju prema Majci Gospodina našega Spasitelja pozva svoje stado na okup u kuću jednoga bogatoga Solinjanina, koji bijaše i primio svetoga biskupa u svoj dom i od njega se dao krstiti sa čitavom svojom obitelji. I ovako progovori sveti biskup svojim virnicima: “Draga braćo i sinovi, vi dobro znate, kako nam je naš Gosodin Isus zapovidio, da se imamo sakupljati da blagujemo kruh nebeski - Njegovo Prisveto Tilo i da pijemo čašu spasenja, Njegovo Pričistu Krv, spominjući tako u zajednici Njegovu gorku muku i smrt, koju je podnio za naše otkupljenje, da zadobijemo život vični u nebu.

Dok je bio malen broj virnika u ovom gradu, a pogani mržnjom opojeni protiv svetoga Imena Isusova, mi se skrivasmo po kućama i skupljasmo se noću, da nas ne pronađu. Ali sada, kad je svitlo svetoga evanđelja prosjalo u ovom lipom i sjajnom gradu Solinu i mnoštvo puka svake ruke i jezika prigrlilo viru Isusovu i opralo svoje grihe na zdencu svetoga Krštenja, zahvaljujući Bogu, već nam se ne triba skrivati i možemo slobodno sagraditi hram, u kojem ćemo se sakupljati, da žrtvujemo Neokaljanog Jaganjca. Zato, braćo ljubljena, pozvao sam vas, da se dogovorimo, kako ćemo i gdi ćemo podići crkvu na čast Isukrstu i Pričistoj Divici Mariji Majci Njegovoj. ”

Čuvši te riči svoga biskupa, svi veselo uskliknuše jednim glasom: “Slava i hvala Bogu i Divici Mariji, pravo i dostojno jest na što nas potičeš, sveti oče! ” I istoga časa stadoše bogatiji kršćani prinositi svoje darove prid blaženoga Dujma. Žene skidoše bogate nakite, zlatne i srebrne, a muževi pokloniše zlatno prstenje i dragocjeno kamenje. Siromasi također otkidoše od svoga neimućstva darove, koji su Bogu draži od svakoga blaga, jer su okićeni znojem žuljevitih ruku. Pritekoše i drugi virnici, koji ne biše na tome skupu, te se doskora nađe potribni trošak za podignuće hrama Božjega.

Na najlipšem mistu gradskih ulica zablistala je crkva, koju sveti Dujam posveti Uznesenju Blažene Divice. U njoj sveti biskup obavljaše veličanstvene čine službe Božje, u njoj su ređeni đaci, đakoni, misnici, u njoj se krstio narod iz bliže i dalje okolice velikoga grada Solina. Iz te crkve slao je sveti Dujam službenike oltara po svoj Dalmaciji, koji su čitavu tu zemlju priveli svitlu križa Gospodnjega, kako pišu stare knjige.

Nego neprijatelj pakleni, mrzitelj ljudskoga spasenja, đavao, videći, kako mu Dujam otimlje duše, koje on bijaše zapleo u svoje mriže laži i nečistoće, priđe k caru Dioklecijanu i smuti mu dušu staračku i zaslipi um prikazujući mu, da su kršćani Dujmovi najveći dušmani njegova carstva, koji će satrti njegovu krunu i slomiti također njegovo žezlo, pa car obmanut spletkama i ogorčen paklenim jidom izda mnoge zapovidi, da se pobiju svi oni koji zazivaju sveto Ime Isusovo i da se crkve njihove poruše i knjige sažegu.

Tada potokom poteče krv nevinih kršćana po kamenitim ulicama grada Solina, a crkva Blažene Divice Marije bi do temelja porušena. Ali svaka sila za vrimena, a nevolja redom ide, i car Dioklecijan doskora umri čemerna srca u svojoj palači, koju bijaše podigao u današnjem Splitu, a novi car Konstantin videći na nebu znak svetoga Križa, na kojem pisaše: “U ovom je znaku sigurna pobjeda ”, dade proglasiti po čitavome svom carstvu da je kršćanima slobodno ispovidati svoju viru, graditi crkve i da im se ima vratiti sve imanje, koje im bijaše oteo car Dioklecijan.

Tada se u Solinu ponovno sagradiše mnoge crkve, sve lipša od lipše, a jedna najplemenitija bi posvećena Blaženoj Divici Mariji, kao što bijaše i ona, koju razori car Dioklecijan.
U to doba mnogi dobri kršćani nastojahu naslidovati Blaženu Divicu Mariju i svetoga Josipa u svetosti i čistoći života, pa tako jedan muž i žena po imenu Flavije Terencije i Flavija Talasija, da ugode Bogu i Pričistoj Divici Mariji, proboraviše trideset i dvi godine u neoskvrnjenom divičanstvu živeći zajedno u obitelji kao brat i sestra, kako se nalazi i napisano na njihovu grobu i po njihovu svidočanstvu. Flavije naime dade uklesat prigodom smrti svoje žene na zajednički grob ove riči: “Svoju sam ženu primio od njezinih roditelja kad joj bijaše osamnaest godina i ona je sa mnom neoskvrnjeno živjela trideset i dvi godine. ”

Carski namjesnik Konstancije i njegova žena Honorija u svome braku ostaviše sliku prave kršćanske obitelji. Na grobu svoje žene Konstancije dade uklesati, da je Honorija bila majka mile dičice, izvanredno draga i jedina, a jer je pokopana u blizini mučenika, da će na vike biti slavna. Tako je lipim plodom urodila pobožnost prema pričistoj Divici, da se na mnogim grobovima u starom Solinu čitaju riči pune nade u vično blaženstvo.

Posli stotinu godina bijaše u Solinu biskup Simferije, sveta i uzorna života misnik. Kako je crkva, koju obnoviše kršćani u doba Konstatinovo postala tisna zbog velikog broja virnika, to Simferije poruši tu staru crkvu i sve zgrade oko nje, te poče zidati novu, veličanstvenu, koju on ne dovrši već njegov sinovac biskup Flesikije, koji ga naslidi u biskupskoj časti.
Hesikije postavi i natpis, koji se još i danas nalazi u ruševinama te crkve, da je njegov stric započeo, a on s pukom i sa svećenstvom dovršio tu veliku crkvu. Ona je najveća, što se igda sagradila u Dalmaciji, a bila je duga priko 58 metara i široka oko 29 metara. Ova crkva bijaše urešena slikama izrađenim u mozaiku, blišteći se od sjaja i lipote, a i ona se zvaše Gospa uznesena na nebo. Ali što vride crkve kamenite, ako u duši i u srcu kršćana nema Duha Svetoga?

Tako i u gradu Solinu vrimenom se kršćani odalečiše od zakona Božjega i svaka opačina zavlada njihovim srcem i dušom, pa Gospodin Bog posla tešku kaznu na taj nesritni grad. Dođoše divlji narodi po imenu Avari, koji opkoliše grad velikom vojskom, ali se ni tada ne osvistiše Solinjani, već se među sobom ubijahu i misto da se od zajedničkoga neprijatelja brane, oni su činili, da su učinili veliko junaštvo, kad bi uništili brata svoga po viri i jeziku. Tako su lako Avari provalili u grad, pobili građane, koji ležahu mrtvi po ulicama gradskim kao snoplje po njivama. Samo mali broj pobiže na more i otoke, a grad zapaljen od Avara goraše više dana. I tako propade gizdavi grad, glava Dalmacije.

Velika i plemenita crkva Gospina pritrpi zaista štetu, ali ipak osta čitava, kako pišu stare knjige. Najviše tugovaše za nestritnim gradom sveti misnik Honorat, koji bijaše uzalud opominjao Solinjane, da se vrate na put Božji. Plakao je i za pustom crkvom Majke Božje, koju je on ljubio svim žarom srca svoga. Na garištu - u prahu i pepelu ne održa se dugo ni ona lipa i plemenita crkva, već vrimenom i ona pade na zemlju.

Nesritni Soline, gdi su tvoje palače, gdi je mramor, gdi stupovi, gdi zidovi debeli i kule koje te pasahu? Nisi na vrime upoznao, da, ako Gospodin ne obrani grad, nitko ga ne može očuvati. Zbog tvojih griha i opačina kazna Božja pala je na tebe i na tvoje nesritne sinove, neka se drugi uče, da je Gospodin strpljiv ali dostižan, i što je tebe zadesilo na ovom svitu, to će svakoga nepokornoga grišnika prije ili posli na ovome ili na drugome svitu stići. Od toga neka nas sačuva Isus Bog i Njegova Blažena Majka.

A ti Gospodine, pomiluj nas!