Štenja na blagdan Male Gospe

Palače i mramorni stupovi, kipovi i kameni uresi popadoše i polegoše zajedno sa sjajem i veličanstvom grada Solina. Zanimiše pisme po ulicama i molitve po crkvama, jedino što ostade od čitave slave njegove, to biše kosti mučenika koje je prinio u Dioklecijanovu palaču, današnji Split, papin poslanik po imenu Ivan. Taj sveti misnik očisti od poganskih kipova grobnicu cara Dioklecijana te ju pretvori u kršćansku crkvu, koju na uspomenu one porušene u Solinu posveti Uznesenju Blažene Divice ili Velikoj Gospi.

Grad Solin kao tužna udovica, sideći uz solinsku riku, oplakivaše svoju nesritnu sudbinu. Nego milosrdni Gospodin Bog smilova se na taj kraj poškropljen negda mučeničkom krvlju i posvećen štovanjem Blažene Divice Marije i nadahnupobožnoga hrvatskog kneza Trpimira, te on u Rižinicama u Solinskoj Rupotini obnovi stari samostan i crkvu uza nj i godine 852. dovede u taj samostan redovnike svetoga oca Benedikta. Ovi redovnici bijahu puni svakoga znanja i umića, te postadoše vrsni učitelj i hrvatskoga naroda i njegovih vladara, koji bijahu pobožni i pravedni, i Gospodin izlivaše svoj blagoslov na njihovu zemlju.

Ali neprijatelj pakleni, koji mrzi svaku sriču ljudsku, nahuška bana Pribinu, i on ubaci sime razdora među braću Miroslava i Krešimira, kraljeve hrvatske. Plane bratoubilački rat, za kojega stradaše hrvatska zemlja i narod. Pribina ubi kralja Miroslava.

Kad se sve okrenulo niza stranu, da se sruši u propast, tada se diže sveta žena kraljica JELENA, žena kralja Krešimira i odluči pomoću Pričiste Divice Marije popraviti ono što je ban Pribina napastovan vragom paklenim uništio. A bijaše Jelena plemenita roda i prava kršćanka pa stade štititi progonjene, pomagati nevoljne i siromahe obilno, trošeći kraljevsko blago i odrekavši se svakoga sjaja i bogatsh’a, samo da nasiti gledne i pomogne uboge, tako da ju je narod prozvao majkom sirota i zaštitnicom udovica.

Ova kripka žena uze uzde kraljvstva u svoje ruke iposavjetovavši se s redovnicama svetoga Benedikta, odluči sagraditi na ovome otoku solinske rike dvi crkve. Sto je naumila, to je učinila. Jednu veću crkvu sagradi na čast Blaženoj Divici Mariji, koju posveti Maloj Gospi. Na oltaru te crkve u mramoru bijaše uklesana prilika Divice Marije, kako blagosliva svoj pobožni puk. Prid tom prilikom moljaše se dobra kraljica Jelena svakoga dana za sriću i mir hrvatskoga naroda.

Drugu, manju crkvu odmah do prve (i to baš na ovome mistu, na kojem mi sada stojimo u ovoj našoj crkvi), posveti svetom Štipanu prvomučeniku, i odredi da se u njoj unapridak imaju pokopavati hrvatski vladari, kako je posli i bilo.

I splitski prvi kanonik, zvan Toma Arciđakon prid sedam stotina godina napisa u svojoj povisti crkve Solinske, da se Jelena pokopala u Gospe od Otoka, a mnogi hrvatski kraljevi i kaljice u crkvi svetoga Štipana, i on svojim očima gledaše njihove grobove tu pod svojim nogama, pobožni puče i narode!

I kako svaki smrtni čovik, tako i kraljica Jelena posli sveta i blagoslovljena života, puna dobrih dila i milosrđa blažena sklopi svoje oči i bi pokopana u svojoj zadužbini, crkvi Gospe od Otoka. Na njezinu uspomenu bi postavljen na njezin grob ovaj natpis: “U ovom grobu počiva glasovita Jelena, koja je bila žena kralja Krešimira, a majka kralja Držislava. Ona je postigla mir kraljevstvu. Dana osmoga listopada, godine od upućenja Gospodinova devet stotina sedamdeset i šeste, ovdi je bila pokopana. Ona koja za života bijaše majka kraljevstva, odrekavši se kraljevskih raskoši, postala je majka sirota i zaštitnica udovica - Ovamo pogledavši, čoviče, reci: Bože, smiluj joj se duši.”

A bijaše nadarila Jelena svoju crkvu velikim imanjem. Sve zemlje, koje leže od ove crkve do podno Mosora darovala je crkvi i pripadahu joj do vrimena, kada Turci porušiše obe crkve na otoku oko 1525. Do tih godina osta crkva Gospe od Otoka slavna i poštovana od puka i naroda, od vlastele i plemića, od knezova i biskupa. Knezovi Subići, gospodari tvrdoga Klisa, dolažahu na sastanke i dogovore u Gospe od Otoka, u toj crkvi sklapahu ugovore i darivahu povlastice svojim podložnicima.

I ban Mikac godine 1323. na dan Male Gospe 8. rujna, nalazeći se na proštenju u Solinu, izdade veliku povelju Omišanima prid ogromnim brojem naroda. I trogirski biskup, kad je sudio Šibenčanima, poslao je svoga poslanika Gervazija u Solin, koji je izrekao sud u crkvi Gospe od Otoka prid kninskim biskupom i mnoštvom odličnika, a na čelu im bijaše primorski ban.

Na dan Male Gospe pokrivao je velik broj naroda solinske livade. Na taj bi se dan sletili k solinskoj rici sa svih strana iz čitave Dalmacije na zavit: Zagorci, Primorci i Otočani. To bijaše do vrimena, kada nemili Turci, osvojivši Bosnu, stadoše provaljivati do solinske rike i kaštelanskog mora.

Velika im zaprika bijaše Kliška tvrđava, koju je branio junak Petar Kružić. Da osvoje tu tvrđavu, Turci opustošiše njezinu okolicu. Posikoše vinograde, zapališe mlinice pa ne poštediše ni crkve u Solinu. Lipo su se te dvi crki’e kao đvi kićene sestrice blistale na suncu, a oko njih po obalama rike rasle vrbe i jablani. Razbojnička ruka jednoga poturice zapali obe crki’e, misleći da se već neće u ovome kraju glasati slatko Ime Isusovo i Marijino, kad nestane plemenitih i lipih crkava.

Ali i ovde bila svaka sila za vrimena, a nevolja redom došla, pa je prišlo vrime, da je i turska sila klonula. Posli ravnih sto i jedanaest godina turskoga zuluma, kucnu čas slobode ovome kraju i godine tisuću šest stotina četrdeset i osme biše s Klisa Turci otirani i sinu svitlo svetoga križa i proglasi se ime Blažene Divice Marije na ovome istom mistu kao i prije stotinu godina.

A ti Gospodine, pomiluj nas!