Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu i Uredništvo “Crkve u svijetu” organizirali su proslavu 50. obljetnice časopisa „Crkve u svijetu“ u četvrtak, 17. studenoga u dvorani Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu. O prošlosti, sadašnjosti i budućnosti “Crkve u svijetu” govorili su njezini nekadašnji urednici: dr. Drago Šimundža, dr. Nediljko Ante Ančić i dr. Ante Mateljan te sadašnji urednik dr. Mladen Parlov.

Pozdravnu riječ u ime suorganizatora KBF-a u Splitu uputio je dekan Fakulteta prof. dr. Anđelko Domazet. Prenio je pozdrave i čestitke organizatoru splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića i zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića. Podsjetio je da je časopis kroz proteklih pedeset godina prošao kroz burna razdoblja Crkve i svijeta, primjerice: završetak II. vatikanskog koncila, studentski nemiri 1968., zbivanja oko 1971., pad komunizma 1989., demokratske promjene, izazov globalizacije, ulazak Hrvatske u Europsku uniju i sl. Naglasivši važnu ulogu „Crkve u svijetu“ kroz proteklo vrijeme izrazio je nadu da će ona i „nadalje donositi kvalitetna teološka razmišljanja, ustrajno stvarati teološku kulturu, izgrađivati kritičku svijest kod čitatelja te na taj način dati svoj doprinos teološkoj refleksiji i pastoralnom djelovanju Crkve u današnjem svijetu.“ Poželio je da ova obljetnica bude poticaj da časopis „Crkva u svijetu“ i dalje ostane renomirani časopis u našoj katoličkoj kulturnoj javnosti. Nazočnima se uime Splitskoga Sveučilišta obratio prorektor prof. dr. Branko Matulić istaknuvši poštovanje i udivljenje prema časopisu „Crkva u svijetu“ koji je stariji od splitskog Sveučilišta za sedam godina.

O nastanku, ciljevima i prvom razdoblju „Crkve u svijetu“ (1966.-1969.) govorio je prof. dr. Ante Mateljan, koji je od 1992. do 2013. vršio službu zamjenika glavnog i odgovornog urednika „Crkve u svijetu“, a bio je v. d. glavnog urednika. Splitsko-makarski biskup mons. Frane Franić prve zapise o sudjelovanju u pripravnim radovima za Drugi vatikanski sabor objavljuje u „Službenom vjerniku biskupije splitske i makarske“ 1961. godine, a sljedećih godina vijesti, zapisi, izvještaji i osvrti na njegovo sudjelovanje u radu teološke komisije postaju iscrpniji. Početkom 1964. godine „Službeni vjesnik“ počinje izlaziti tiskom, a od 1966. ponovno počinje izlaziti ciklostilom i to paralelno s časopisom „Crkva u svijetu“.

Dr. Mateljan je mišljenja da biskup Franić pri osnivanju časopisa „Crkva u svijetu“ 1966. godine „nije namjeravao pokrenuti nešto posve novo jer se to činilo kao prevelik izazov. Ipak, pokazat će se da je to bila velika prednost, jer se novi časopis mogao posve usmjeriti u duhu koncilskog dijaloga, što je očito već u prvim brojevima.“ Podsjetio je da se u pozadini priče o osnivanju „Crkve u svijetu“ nalazi nekoliko važnih osoba, klerika i laika, poput: Željka Mardešića, don Ivana Cvitanovića i Branimira Lukšića. U prve četiri godine osim spomenutih autora, suosnivača „Crkve u svijetu“ i brojnih domaćih autora nalazimo i tekstove renomiranih teologa, kao što su: J. Danielou, H. de Lubac, R. Schutz, G. Cruchon. To je sve pridonijelo uspješnosti i proširenosti časopisa te je tiskan u više od 2000 primjeraka, što je u to doba bila rijetkost, posebno u komunističkom okružju kakvo je vladalo u onodobnoj Jugoslaviji. „Crkva u svijetu“ distribuirana je preko katoličkih župa i crkvenih institucija u Jugoslaviji, a nekoliko stotina primjeraka išlo je i u dijasporu, te međunarodne znanstvene institucije i na teološka učilišta po svijetu. Dr. Mateljan naglašava da „časopis 'Crkva u svijetu', nastao u ozračju neskrivenog oduševljenja Drugim vatikanskim saborom i u nestrpljivom iščekivanju promjena u Crkvi i svijetu, pomogao je da se u mračnim vremenima na svjetlo dana probije duh kršćanskog humanizma, s povjerenjem u dobro koje je u svijetu i u ljudima. Osnovna želja biskupa Franića za uspostavljanjem dijaloga s kršćanskom braćom i svim ljudima dobre volje, pa i s ateistima, našla je u časopisu 'Crkva u svijetu', u radovima brojnih suradnika svoj puni izraz. Gledajući iz današnje perspektive zaista je čudo da su se na njezinim stranicama našli tekstovi svećenika i laika, filozofa i teologa, sociologa i književnika, od koji su neki pripadali različitim misaonim pravcima i pogledima na svijet, vjeru Crkvu i društvo, a ipak su mnogo značili za hrvatski narod i kulturu.“

Podrobnije o životu „Crkve u svijetu“ u njezinim prvim godinama, iz svoga dugogodišnjeg uredničkog iskustva (1969.-1992.) govorio je dr. Drago Šimudža. Naglasio je da je časopis „'Crkva u svijetu' dijete Drugoga vatikanskog koncila“. Biskup Franić se na Koncilu otvarao i mijenjao te je nosio u sebi ideju osnivanja novoga časopisa. Dakle, već 1964. godine Franić je imao u glavi misao o časopisu ali ne do kraja razrađenu te se odlučio službeni nadbiskupijski Vjesnik tiskati u tiskari jer nije smio tražiti dozvolu za osnivanjem časopisa, naglasio je dr. Šimundža te dodao da i kada bi dobio dozvolu nije smio tiskati u tiskari jer su one bile državne i prihvaćale su ili ne prihvaćale nove crkvene časopise. A Vjesnici su već bili prihvaćeni i u svim biskupijama i redovničkim zajednicama izlazili su pomoću šeperografa. S tom idejom biskup Franić 1964. i 1965. tiska Vjesnik (kao njegov glavni urednik) u tiskari, a od 1966. tiska ga pod naslovom „Crkva u svijetu“ (na dnu stranice stoji i naslov „Vjesnik Splitsko-makarske biskupije“). Tako je časopis nesmetano počeo izlaziti, ne primarno kao teološka revija nego kao kulturni časopis. Podsjetio je da su autori tekstova u „Crkvi u svijetu“ pisali pod pseudonimom, osobito oni zaposleni u državnim službama. Časopis je prije tiskanja nekoliko dana bio u tiskari na recenziji, provjeravala se svaka rečenica. Uz neke kompromise sve je relativno dobro išlo, kazao je dr. Šimundža.

„Crkva u svijetu“ imala je važnu ulogu, što zbog svoga sadržaja što zbog društvenih okolnosti, a primali su je u Washingtonu, u Moskvi i svi komunistički centri, koji su je pregledavali. Stranci su u njoj gledali mogućnost slobodne kršćanske riječi u toj željeznoj zavjesi. Dodao je da su neki ateisti slali članke za „Crkvu u svijetu“ pa ih onda povlačili bojeći se da im se ne zamjeri što pišu u crkvenom časopisu. Podsjetio je da su se tada u „Crkvi u svijetu“ objavljivali različiti teološki i sociološki, literarni, povijesni i kulturološki članci te uvodnici što je davalo aktualnu zbiljnost „Crkve u svijetu“ u odnosu između Crkve i društva u kojem je živjela. Također, sudjelovalo je 330 različitih autora u razdoblju od '66. do '96. „'Crkva u svijetu“ nosila je svjetlo Drugoga vatikanskog koncila, njegovu otvorenost, širinu i svijest usađivala u našu svijest, prilike i odnose pa su to i komunisti razumijevali. Okolnosti su se promijenile, danas se gubi interes za ozbiljnu pisanu riječ. Međutim, 'Crkva u svijetu' i danas ima važnu ulogu“, poručio je dr. Šimundža.

O ulozi „Crkve u svijetu“ u dijalogu Crkve sa svijetom govorio je prof. dr. Nediljko Ante Ančić, koji je naslijedio dr. Šimundžu te bio njezin urednik od 1992. do 2013. „Biskup Franić koji je aktivno sudjelovao kako u pripremi Koncila tako i u izradi njegovih dokumenata, nakon završetka Drugoga vatikanskog sabora nastojao je u svojoj biskupiji u ondašnjim skučenim i složenim prilikama provoditi zacrtane smjernice, širiti duh i slovo Sabora“, kazao je dr. Ančić te dodao da je njegova ideja vodilja bila da po uzoru na „Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu“ započne „dijalog s ondašnjim konkretnim društvom realnog socijalizma. To je u danim okolnostima bio pravi podvig. S obzirom na dotadašnje crkvene paušalne osude i odbacivanje svijeta Koncil je značio veliki zaokret i uveo novu paradigmu u odnosima Crkve prema onima izvan nje i prema svjetovnim područjima: umjesto odbacivanja i isključivosti nudi se otvorenost, dijalog i suradnja.“ Podsjetio je da Franić u uvodniku prvog broja „Crkve u svijetu“ (1/1966.) iznosi osnovna načela za dijalog između Crkve i svijeta koja preuzima iz Pastoralne konstitucije, a potom u nekoliko točaka ocrtava novu perspektivu i navodi nove elemente poželjnoga dijaloga. Franić u uvodniku ističe, naglašava dr. Ančić, da Crkva treba ponizno služiti svijetu, pomoći mu i ponuditi svoja sredstva spasenja; potom treba imati ispravan odnos prema modernitetu; ne polemizirati s neistomišljenicima nego voditi iskrene susrete i razgovore prijateljstva i razumijevanja te biti spremna učiti od svijeta. „Navedene smjernice bile su putokaz i određivale su uređivačku politiku 'Crkve u svijetu' osobito tijekom prva dva i pol desetljeća njezina izlaženja do sloma komunističkog sustava krajem 80-ih godina prošloga stoljeća. U tom vremenu CuS je uspio izrasti u vrlo značajnu reviju i nametnuti se u respektabilni znanstveni forum dijaloga i između kršćana i tadašnjih marksista u ondašnjoj državi pa i izvan nje“, kazao je dr. Ančić. Premda su brojni suradnici bili profesori teologije, časopis u to vrijeme nije bio redakcijski vezan uz splitsko teološko učilište. To je imalo nedostataka i prednosti, naglasio je dr. Ančić te dodao da su objavljivani prilozi bili „većinom rasterećeni od predugih razglabanja i odveć akademskog aparata te lakši za čitanje.“ Nakon pada komunizma i dolaska demokracije i pluralizma (političkog, društvenog, religijskog) Crkva se našla pred novim izazovima, a posljednjih godina susreće se s izazovom novih medija „koji iz više razloga ne idu na ruku teološkim časopisima.“ Dr. Ančić zaključuje da „'Crkva u svijetu' kao i drugi časopisi koji se uređuju prema pravilima akademske zajednice dobrim dijelom služe za napredovanje u znanstvenim nastavnim zvanjima. Njihovi opsežni radovi napisani znanstvenom akribijom često ostaju u okviru samo malog broja stručnjaka i nemaju odjeka u široj javnosti. S druge strane u današnjoj medijskoj kulturi gdje prevladavaju vizualni mediji oslabile su navike čitanja. Kada se i ako čita, onda se poseže za kraćim i razumljivo napisanim prilozima. Zato bi trebalo u svakom broju CuS-a širem krugu čitatelja ponuditi i kraće aktualne i zanimljive tekstove poput uvodnika, recenzije knjiga, kritičkih foruma, izvješća i sličnih priloga.“

O sadašnjem stanju „Crkve u svijetu“ i projekcijama za budućnost izlagao je sadašnji urednik prof. dr. Mladen Parlov, koji tu službu vrši od sredine 2015. godine. Zahvalio je svim dosadašnjim urednicima i suradnicima „Crkve u svijetu“ naglasivši da časopis planira nastaviti raditi zacrtanim putem nadbiskupa Franića i biti časopis za dijalog. Stoga i dalje objavljuje ne samo teološke radove nego i radove profesora s drugih fakulteta iz Hrvatske i šire. Podsjetio je na već spomenute poteškoće (svijet digitalnih medija, kriza knjige i tiska) zbog kojih je broj pretplatnika opao, što je problem svih teoloških časopisa. Naglasio je da bez pomoći Splitsko-makarske nadbiskupije i KBF-a časopis „Crkva u svijetu“ ne bi mogao opstati. Zahvalio je članovima uredničkog i znanstvenog vijeća. Program je moderirala Silvana Burilović Crnov, a tom su prigodom nazočni mogli pogledati sve objavljene brojeve „Crkve u svijetu“ kroz proteklih pedeset godina.