O pozivu, ljepoti ali i težini duhovnih zvanja koja su nam toliko potrebna, u crkvi sv. Nikole biskupa u Metkoviću u subotu 10. rujna i na nedjeljnim svetim misama svjedočili su sedmorica sjemeništaraca iz Splita sa odgojiteljem don Tomislavom Bašićem bivšim župnim vikarom ove župe, te tri kandidatice pripravnice - Sestre Služavke Malog Isusa sa svojom odgojiteljicom s. Marcelom Žolo.

Susret je popraćen molitvama za duhovna zvanja  te pjesmama u koje su se uz zvuke tamburica uključili sjemeništarci predvođeni prof. Školskom s. franjevkom Lidijom Matijević.

Koliko vrijedi jedan svećenik podsjetio je bogoslov đakon fra Antonijo Mravak koji je između ostaloga kazao: "Naš sv. Franjo kaže - ako sretnete anđela i svećenika, da je taj svećenik najveći grešnik, poklonite se svećeniku a ne anđelu. Zato budite s nama, jer mi bez vaših molitava ne možemo ići naprijed, mi smo prije svega dar Crkve Bogu.
Najmlađa sestra SMI u samostanu Svete Obitelji u Metkoviću s. Iva Serdarević je kazala: "Korijen mog poziva seže daleko u djetinjstvo. Ono je bilo protkano rastom s Bogom i sazrijevanjem u ljubavi prema Njemu. Uz sve ljubavi koje sam u životu osjetila u meni je neprestance rasla jedna ljubav koja je objedinila sve ljubavi, ljubav koja daje smisao svim ljubavima i nadjačala je. Ta ljubav je bila toliko snažna da sam zbog nje ostavila sve one koje sam toliko voljela i pošla u nepoznato - svjedočiti ljubav prema Bogu i ljudima. Sada u samostanu njegujem stare i nemoćne osobe - poziv je to koji me ispunja i raduje, jer služenje je drugo ime ljubavi, služeći najmanjima služim Velikom Bogu" - kako reče naš utemeljitelj Stadler.
O svom pozivu svjedočio je i župnik don Senko Antunović koji je između ostalog kazao: "Da mi je netko rekao da ću biti svećenik kad sam bio u njihovim godinama u srednjoj školi, za mene bi bio najveći neprijatelj." Završio sam srednju školu, upisao studij stomatologije u Sarajevu i događa se tragedija u obitelji. Umire moja sestra od 16 godina. Promatrajući mrtvo tijelo svoje sestre nisam mogao razotkriti kakav je Bog koji uzima tako mlado biće sebi. Promatrajući tu ljepotu - u onom lijesu je i moje srce otišlo kad su je pokopali. Rekao sam - ako živim samo da umrem jednog dana, taj život nema smisla€¦
Svi ulaze u crkvu, ja van, jer sam vikao ispred crkve: Kakav je to Bog koji uzima tako mlado biće. To je bilo 1981. U susretu s Isusom koji se dogodio na blagdan sv. Petra i Pavla, mladić od 20 godina želi ići za Kristom. Don Senko napušta fakultet, odlazi u bogosloviju ali ne svojom snagom. Šest mjeseci nije mogao dobiti dokumente s fakulteta jer su mislili da je obolio psihički što su mislili i njegovi roditelji. Od tada zahvalan samo Isusu na križu i Isusu uskrslom, Crkvi katoličkoj, nijednog trenutka se nije okrenuo. Gdje god bio slika njegove sestre je pored njega, ne iz razloga da bi plakao nego da bi se radovao - bit ćemo zajedno u vječnosti - a njegova sestra je htjela ići u časne sestre.
"Godine 1995. ulazim u crkvu, iza mene voze moju mrtvu majku a ja pjevam - O velik je Bog. Vodim misu na oltaru, sjetim se moje sestre i kažem kako je Bog velik. Nikad u životu do dvadesete godine nisam pomislio biti svećenik. Zahvalan sam na 25. g. svećeništva kao i 50 g. života, pa i na smrti moje sestre, zahvalan Bogu što me je zahvatio i što me nikad nije pustio.
Bog na različite načine zove, samo kad se odazovemo onda smo potpuno njegovi, zaključio je don Senko.