Osma regionalna konferencija Europskoga društva žena u teološkom istraživanju (ESWTR) za srednju i istočnu Europu s temom "'I otrt će im svaku suzu s očiju' (Iz 25,8 i Otk 21,4) - Teološko približavanje patnji i nadi žena" upriličena je od 2. do 5. rujna u franjevačkom samostanu na Trsteniku u Splitu. Konferenciju je organiziralo Europsko društvo žena u teološkom istraživanju - Hrvatska sekcija (ESWTR-CS), Ekumenska inicijativa žena iz Omiša (EIŽ) i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Split, a pokrovitelji su Splitsko-dalmatinska županija i Grad Split.

Program otvorenja započeo je glazbenom točkom Olivije Tomasović na oboi nakon čega su slijedile pozdravne riječi organizatora i pokrovitelja. Voditeljica programa otvaranja Carolyn Boyd najavila je konferenciju sa stajališta izvršne direktorice EIŽ-a, a potom je prigodnu riječ uputila prof. dr. Silke Petersen, dopredsjednica ESWTR-a. Skup su pozdravili i dr. Saša Mrduljaš, voditelj Područnog centra Split Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, dr. Frans J. M. Hoppenbrouwers, predstavnik zaklade Communicantes iz Nizozemske. Uime pokrovitelja konferencije nazočnima su se obratili dožupan Visko Haladić i Ivana Viđak Bjedov, pročelnica ureda splitskoga gradonačelnika. U svom govoru dr. Jadranka s. Rebeka Anić, predsjednica Hrvatske sekcije ESWTR-a i predsjednica programsko-organizacijskog odbora konferencije, istaknula je da važnost konferencije nije samo u tome što je riječ "o prvoj međunarodnoj konferenciji teologinja u Hrvatskoj, već i stoga što ona ima interdisciplinarni pristup i osmišljena je kao aktivna i kritička razmjena znanja i iskustava znanstvenica i znanstvenika te žena djelatnih u nevladinim udrugama. Tim se pristupom želi omogućiti širenje znanstvene misli kao i provjera korisnosti znanstvenih istraživanja na temelju potreba koje se uočavaju u konkretnom radu nevladinih udruga". Konferencijom se želi osvijetliti tematiku trpljenja i nade koja dodiruje jedno od središnjih otajstava kršćanske vjere, a to je pashalno otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća, usredotočujući se na fenomenologiju, povijest, teologiju i socijalnu pozadinu patnje i nade žena. Teološka misao XX. stoljeća promišljala je pitanje patnje pod vidikom etničkih, staleških, rodnih i inih razlika. Ova se konferencija oslanja na te dosege i kontekstualizira ih na primjeru bivših socijalističkih zemalja. Usredotočenost na patnju žena ni u kom slučaju ne znači zanemarivanja patnje i nade muškaraca. Riječ je o metodološkom pristupu koji omogućava bolje razumijevanje rodno obilježenih oblika i konteksta patnje i njihovoga teološkog utemeljenja, istaknula je dr. Anić. Program otvaranja glazbenim je izvedbama uljepšala ženska klapa "Neverin".

Na konferenciji je sudjelovalo oko 70 sudionica i sudionika iz 11 europskih zemalja i jedna sudionica iz SAD-a. Osim predavanja i plenarnih rasprava, održano je i sedam radionica i šest bazičnih zajednica. Nakon uvodnih predavanja u kojima su predavačice nazočne upoznale s teološkim raspravama o utjecaju tumačenja Kristove patnje na život žena, uslijedila su predavanja u kojima se tematizirao pojam žrtve i važnost govora o patnji žrtve; predavanja o patnji žena u kontekstu socijalističkoga i suvremenoga društva; patnji uzrokovanoj uključenosti i/ili isključenost žena iz nekih sfera društvenoga života; o odnosu duhovnosti i patnje; o religijsko-pedagoškom pristupu patnji i nadi; o tematiziranju patnje u umjetnosti i medijima. Blok predavanja u kojem su se analizirali biblijski tekstovi pod vidom patnje žena i Božjeg odnosa prema toj patnji upriličen je posljednji dan konferencije zbog nemogućnosti nekih predavačica da budu prisutne na početku konferencije. Tijekom konferencije postojala je mogućnost razgledavanja prigodne izložbe slika umjetnice Carolyn Boyd pod nazivom "Ušutkani glasovi". Slike su nastajale tijekom prošle godine kao ishod Carolynine duhovne pripreme za konferenciju.

Uvodno predavanje održala je Lisa Isherwood sa Sveučilišta u Winchesteru, Engleska, na temu "Žene i Kristova muka". Činjenica da je Isus za nas umro, često je vodila do ideje da i mi trebamo umrijeti za njega, ako ne zapravo umrijeti, onda ekstremno za njega trpjeti. Takav način teološkog razumijevanja nije uzimao u obzir da je veliki dio patnje ljudi uzrokovan djelovanjem drugih, bilo pojedinaca bilo institucija, da je patnja "izgrađena" i da može biti "razgrađena". Posljedice takvoga teološkog razumijevanja često su trpjele žene. Predavanjem se stoga željelo prikazati načine na koje su žene počele na novi način promišljati Kristovu patnju. Predavanje je pokazalo kako žene iz različitih krajeva svijeta promatraju svoju patnju u svjetlu Kristove patnje, na koji način svoju nadu utemeljuju na Kristovu uskrsnuću te koja teološka pitanja postavljaju iz konteksta u kojem žive i u kojem pate. Autorica je govorila i o načinima na koje žene svoju patnju artikuliraju u tradicijama koje su prevladavaju u nekim dijelovima svijeta u kojima kršćanstvo još nije uhvatilo korijen te koja pitanja kršćanstvu dolaze iz tih tradicija, na koji bi način ljudi trebali shvatiti Kristovu patnju kako bi ona unosila svjetlo u njihov život.

Govoreći o temi "Trpeći Bog" Elzbieta Adamiak s Teološkog fakulteta Sveučilišta Adam Mickiewicz u Poznanu, Poljska, iznijela je teološke rasprave u odnosu na pitanje: može li Bog trpjeti i koje to značenje ima? Od početka kršćanske teologije zajedno s pitanjem o otkupljenju od ljudske patnje i grijeha, postavljalo se i pitanje o Božjem trpljenju. Pitanje se ponovno pojavljuje u teologiji XX. stoljeća na temelju do tada nepoznate mjere doživljene patnje. Nakon kratkog predstavljanja tih pozadina predavačica je u izlaganju predstavila neke modele teoloških odgovora na to pitanje te značenje koje slika trpećeg Boga ima za žene danas, u našem kontekstu.
Program drugoga dana, u ponedjeljak 3. rujna, bio je posvećen govoru o patnji žrtve te su se čuli pozivi da se ustane protiv nasilja nad ženama jer je to pitanje društvene savjesti.

Profesorica Sveučilišta u Zadru Sanja Knežević upozorila je da su poteškoće žena silovanih u Domovinskom ratu gurnute pod tepih te da je nužno takvim ženama dati potporu kakvu nalažu međunarodne institucije pravde. Posebice se osvrnula na knjigu "Sunčica" u kojoj 14 žena s vukovarskog područja govori o svojim "bolnim iskustvima": "Ove žene nisu bile silovane individualno, nego kao pripadnice jedne nacije (Hrvatice), a silovatelji su pripadnici druge nacije i politike zla", kazala je prof. Knežević. Upozorila je da je u Hrvatskoj postojao "institucionalni bojkot" takvih događanja te se o njima šutjelo dvadesetak godina, sve dok žene s vukovarskog područja nisu o tomu posvjedočile u knjizi "Sunčica". "Činjenica da je njihova bol nepriznata govori o dubokoj moralnoj krizi hrvatskog društva", istaknula je prof. Knežević. Govoreći na temu "Memorija patnje" Márta BodĂł iz izdavačke kuće Kereszteny Szo/Vasarnap iz Cluja u Rumunjskoj pozvala je da se "čuje glas" o žrtvama i patnjama žena pod komunističkim režimom. "Komunizam je pokušao uništiti sve vjerske korijene i uspostaviti kontrolu nad vjerom", istaknula je, iznoseći više primjera u kojima su žene u Rumunjskoj stradale zato što se nisu htjele odreći vjere i prihvatiti ateizam.

Profesorica Ligita Ryliskyte sa Sveučilišta u Vilniusu u Litvi u izlaganju "Žene Gulaga i Nelsonova paradigma zla" istaknula kako su mnoge vjernice u Litvi, nakon što ih je ispitao KGB (politička policija), završavale i stradavale u zatvorima u Gulagu, odnosno Sibiru. Profesorica etike iz Beča i urednica religijskog programa na Austrijskoj radio-televiziji Maria Katharina Moser istaknula je kako društvena zajednica treba uložiti napor da žene koje su pogođene nasiljem budu rasterećene. "Žrtvama se ne smije predbacivati odgovornost, nego odgovornost treba usmjeriti prema počinitelju", kazala je Moser. Nakon rasprave održane su bazične zajednice za sudionice, a potom radionice s temama "Druga strana trpljenja - svagdanje umiranje i žalovanje" (Veronika Reljac, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Podružnica Rijeka), "Kontekstualizacija. Krist kao uporišna točka vjerničke nade i aktivizma" (Julijana Mladenovska Tešija i Ksenija Magda, Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku), "Ozdravljujuće pjevanje" (Annebelle Pithan, Comenius institut MĂĽnster, Njemačka), "Zajedničko čitanje Biblije - teologija za početnice" (Ana M. Raffai, Regionalna adresa za nenasilno djelovanje - RAND, Hrvatska), "Vaše pripovijedanje o Crkvi i Bogu - narativno psihološki pristup" (Justyna Anna Melonowska, Akademija za specijalno obrazovanje Maria Grzegorzewska, Varšava, Poljska) i "Blagdanske ikone u pravoslavnoj tradiciji" (Lucretia Maria Paraschiva Vasilescu, Fakultet pravoslavne teologije Sveučilišta u Bukureštu, Rumunjska).

Poslijepodne plenarna predavanja nastavljena su blokom "Kontekst patnje: uključenost - isključenost". O "Društvenom povezivanju - nadi beskućnika" govorila je Lynette Ĺ ikić-Mićanović s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Predavačica je u prvom dijelu izlaganja upozorila na ignoriranje nade kao deskriptivne i analitičke kategorije u antropologiji. U drugom je dijelu prikazala ishode istraživanja među beskućnicama u Hrvatskoj, o strategijama koje beskućnice rabe kako bi potakle i održale nadu u teškim uvjetima života u prihvatilištu. Marko Marinić, također, s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, govorio je o temi "Žene s invaliditetom i njihova usamljenost - mora li to zaista ići zajedno?". Na temelju ishoda istraživanja u Hrvatskoj, predavač je prikazao do koje mjere društvena isključenost utječe na razinu sreće i osobnog dobrog života među ženama s invaliditetom. Dubravka Petrović Ĺ tefanac (Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve) o temi "Ženski genij - usklađenost obitelji i zanimanja", a o "Koncepciji palijativnog pokreta pod rodnim vidom" izlagala je Malgorzata Chrzastowska s Teološkoga fakulteta Sveučilišta Adam Mickiewicz (Poznan, Poljska). U večernjim satima za sudionice konferencije organizirano je razgledavanje Splita.
Treći dan, u utorak 4. rujna, započeo je tematskim blokom "Duhovnost". Predavanje "Patnja i nada: dar pustinje" održala je Lucretia Maria Paraschiva Vasilescu s Fakulteta pravoslavne teologije Sveučilišta u Bukureštu. Premda literatura ranih kršćanskih stoljeća uglavnom pamti imena muškaraca, brojne su se žene borile u pustinjama Egipta ili Palestine, u gradovima ili monaškim zajednicama u pustinjama. Pustinja je mjesto koje monasima ili redovnicama omogućava da sudjeluju u drugačijoj zbilji, različitoj od laičkog načina življenja. Podrazumijeva prelazak granice u žarkoj potrazi za prolazom koji otvara pristup onostranom, unutarnjoj pustinji; to je bolna potraga koja traži hrabrost, smjelost i patnju kako bi se oslobodilo od vanjskoga svijeta. Svijet pustinjskih majki je življeni svijet, svijet misije, jednostavnosti i askeze. Pustinja je mjesto bolnog odricanja i duboke tišine. To je impresivno iskustvo, strastveno traženje Boga. Duhovne majke bile su osobe poznate i cijenjene zbog svoje zrelosti, iskustva i mudrosti. One su znale kako doprijeti do bolesne ljudske prirode i kako je izliječiti, u punoj svijesti da je Bog djelovao i spasio duše grešnika.
Heleen Zorgdrager s Ukrajinskoga katoličkog sveučilišta (Lavov) govorila je o "Pravoslavnoj teologinji Elisabeth Behr-Sigel (1907.-2005.) i njezinom poimanju patnje i kenoze", s namjerom da njezin teološki pogled na patnju i kenozu dovede u vezu s rodnom osviještenošću u njezinim radovima. Za Elisabeth Behr-Sigel, kenotička ljubav (ljubav oplijene) obličje je novoga života u Kristu. Ona je bila nadahnuta ruskim teologom iz XIX. stoljeća Fr Alexanderom Bukharevim i njegovom vizijom kenotičke ljubavi. Behr-Sigel ističe da u Bukharevoj misli pobožanstvenjenje nije individualni pothvat već uključuje angažiranje kenotične Crkve i širi se na sve društvene odgovornosti i dimenzije. Mora se poduzeti napor kristifikacije, istinske humanizacije kulture, ne izvan nje pomoću prisile, nego iznutra snagom Duha. To je duhovnost bivanja u Kristu u sekularnom gradu. Obasjana svjetlom kenotičkog, raspetoga Krista koji je i pobjednik, ona vjeruje da smo sposobni odgonetnuti "znakove vremena" i primjereno djelovati, naime "pružajući Euharistiju u svim stvarima".
Ana Marija Raffai, (Regionalna adresa za nenasilno djelovanje, Zagreb) govorila je o "Patnji i nadi: između pukotine u vjeri i traženja više od zadanog - prema teologiji D. Sölle". U koreferatu su analizirani ključni pojmovi konferencije "patnja" i "nada" na temelju dviju metafora iz djela Dorothee Sölle i Fulbert Steffensy "Nicht nur Ja und Amen" (Ne samo da i amen). Prva metafora je "pukotina u vjeri" (Riss im Glauben). Ta nam slika govori, da je kršćanima/kršćankama teško spojiti Boga milosrđa i ljubavi s iskustvom patnje i nepravednog trpljenja. Ona ukazuje na lom između dviju zbilja, s kojima se suočava vjernik/vjernica. U tom nesavršenstvu i neredovitosti nosi se vjera u Boga. Druga se metafora može naći u poruci novozavjetnih izvještaja o čudima. Čuda su metafore za nadu s kojom čovjek vjeruje Bogu u situaciji koja djeluje posve bezizlazno. Sölle opisuje čudo kao "traženje od života više nego što je tek zadano".
Govoreći o "Žaljenju kao načinu susretanja s tugom u starim tekstovima Bliskog istoka" Gabriella Denes (Katolička akademija, Cluj - Rumunjska) istaknula je da je žaljenje prva reakcija u tužnoj situaciji, a izricanje problema je prvi korak u nalaženju rješenja. No, u današnje vrijeme ta reakcija nije toliko popularna. Ljudi govore o svojim problemima samo u terapijskim situacijama. U stara vremena, žaljenje Bogu bilo je sredstvo ozdravljenja. Prikazala je neke slučajeve tuge i patnje i načine žaljenja. Istraživanje je temeljeno uglavnom na starim tekstovima: "I Will Praise the Lord of Wisdom", "Man and his God", "Babilonian Theodicy", "Book of Job" s namjerom da ukaže na moguću primjenu tih pripovijesti u suvremenoj pastoralnoj/terapeutskoj praksi. Zsuzsanna Deak s fakulteta za filologiju Sveučilišta Babes-Bolyai (Cluj, Rumunjska) govorila je o "Ulozi boli u pripremi za dobru smrt". Njezino se istraživanje u širem smislu odnosi na kršćansku ideju kasnoga srednjeg vijeka o dobroj smrti; preciznije, fokusira se na stereotipnu priču i medij kroz koji je ideja o načinu umiranja bila definirana i proširena u Crkvi XV. i XVI. stoljeća. Glavni cilj izlaganja bio je naći i pokazati povezanost između fizičke i duhovne boli i kasno srednjovjekovne dobre smrti. Pokušala je definirati odnos između knjiga o ars moriendi i drugih tekstova, slika ili religioznih rituala, pobožnih praksa koje pomažu ljudima da koriste i izlaze na kraj s osjećajem boli.
Nakon rasprave i stanke započeo je blok predavanja "Religijska pedagogija i pastoralna teologija". O temi "Rodne implikacije kršćanskog prikazivanja patnje i nade u katoličkim vjeronaučnim udžbenicima za osnovnu i srednju školu u Hrvatskoj" govorila je Ana s. Thea Filipović s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nastojala je odgovoriti na pitanja: kakvo se lice patnje i nade prikazuje i posreduje u tekstovima, likovnim sadržajima i didaktičkim poticajima pojedinih vjeronaučnih udžbenika; uz koje se rodno/spolno specifične situacije vežu pojedini oblici i aspekti patnje i nade te koji se teološki naglasci kršćanskog poimanja nade (suobličavanje Kristu umrlome i uskrslome) u njima iskazuju. "Religiozno-pedagoški pogled na žrtvu: obilježja euharistijske kulture življenja" bila je tema predavanja Jadranke Garmaz s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Predavanje je donijelo kratki pregled temeljnih smjernica za izgradnju euharistijske kulture življenja, kojoj su glavni kriteriji: životno usmjerenje s opcijama pomirenja, solidariziranja i služenja, zajedničkog blagovanja, posadašnjenja, zahvalnosti i nade. Njena potka je euharistijska duhovnost, koja se temelji na povezanosti gozbe i žrtve u Isusovu životu i djelovanju. Euharistijska je duhovnost angažirana duhovnost, a euharistijska kateheza proces koji pomaže urastanju u Božje otajstvo, pomaže komunikaciji čovjeka s Bogom i može se razumjeti kao pratnja i smjerokaz na putu rasta u zrelosti vjere. Prijepodnevni program završio je radom u bazičnim zajednicama.
U poslijepodnevnom dijelu programa održana su četiri predavanja u bloku "Patnja - Umjetnost - Mediji". Irena Sever s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta govorila je o temi "Patnja i nada ženskih kristolikih likova u filmovima". Filmsko stvaralaštvo, od samih početaka svoga postojanja, svojim je sadržajem bilo vezano uz kršćanske tematike, a nadahnuće nerijetko nalazilo u Evanđelju i prikazu Isusovog života i muke. Sa sve većom sekularizacijom, takozvani „Jesus figures film“ zam­jenjuju se svjetovnim filmovima čiji protagonisti implicitno nalikuju na Isusa Krista te se isti u teološkoj literaturi počinju nazivati kristolikim likovima. Iako je većina tih kristolikih likova u filmu utjelovljena kroz lik muškarca, postoji nekoliko filmova u kojima su kristoliki likovi žene, što postaje polazište za ozbiljnu teološku raspravu o prikazu Boga ne samo kroz muške već i ženske metafore (tzv. „inclusive language“). Predavačica je analizirala ženski kristoliki lik u „Jasmin u Bagdad“ Cafè P. Adlona a spomenula je i likove u filmovima koje nije imala vremena analizirati: Ivane Arške u „Muci Ivane Arške“ C. T. Dreyera, Vianne u „Čokoladi“ L. Hallstroma, Bess u „Lomeći valove“ L. von Triera. Ukazala je na stereotip „žena-žrtva-patnja“ kao i odstupanja od toga stereotipa.
O "Svetopisamskim ženama u djelima hrvatskih likovnih umjetnika XX. i XXI. stoljeća" govorila je Roberta Nikšić iz Sarajeva. Predavačica je prikazala likovni opus hrvatskih umjetnika XX. i XXI. st., koji su u svojim dje­lima, prema vlastitom likovnom osjećaju ili po narudžbi, prikazivali žene iz Sv. Pisma. Um­jetnici s početka XX. st.: B. Č. Sesija, M. Uzelac, M. Trepše i dr., pod utjecajem Bečke škole interpretiraju ženske biblijske likove (Salomu, Suzanu, Juditu…) kao «femme fatale». Umjetnici s druge polovine XX. st.: J. Biffel, J. Poljan, S. Ĺ ohaj, Z. Ĺ ulentić, i dr., inače prisutni u oblikovanju unutrašnjosti sakralnih prostora, pod uplivom suvremenih avangardnih strujanja i promjene društveno-političkih i kulturnih uvjeta, okreću se nefigurativnom prikazu i u svom sakral­nom opusu, najčešće prikazuju lik Blažene Djevice Marije. Dimitrije Popović vraća se na početke XX. st. u subjektivnom likovnom izričaju i prikazu Salome, Judite i M. Magdalene kao femme fatale.
Suzana Vrhovski Peran, glavna urednica IKA-e i predavačica na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, održala je izlaganje na temu "Mjesto i slika žene u katoličkim medijima" promišljajući o mjestu, ulozi i slici žene u hrvatskim katoličkim medijima. U uvodnom dijelu izlaganja osvrnula se na crkvene dokumente, posebno poruku Ivana Pavla II. za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija god. 1996. u kojoj medije tumači kao forum za promicanje uloge žene u društvu. Analizirajući stanje u hrvatskim katoličkim medijima, osobito nakon demokratskih promjena zaključuje da se, unatoč velikom broju suradnica koje u njima djeluju, ne može govoriti o feminizaciji katoličkih medija. Očekivalo se da će se više govoriti o ženskom pitanju te da će biti više zaposlenih žena u katoličkim medijima (a ne samo freelancera), više glavnih urednica i voditeljica Tiskovnih ureda. Nameće nam se pitanje, istaknula je predavačica, otvara li to perspektivu i nadu za bolji položaj žena u Crkvi i u društvu? Budući da hrvatski katolički mediji govoreći o ženama uglavnom govore o majci i redovnici, a društveni o supruzi i majci, pita se prenose li ti mediji realnu sliku žene ili se zadržavaju na ste­reotipima te koliko se mjesta posvećuje trpljenju i patnji žena. U završnom dijelu osvrnula se na inozemnu literaturu i istraživanja o ženama i medijima.
Ivana Brstilo s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta govoreći o temi "Estetska kirurgija: Ženska patnja iza medijske kulise", naglasila je da je estetska kirurgija suvremena praksa u kojoj se isprepleću tijelo i tehnologija, pri­rodno i društveno, umno i tjelesno, aktivno i pasivno. Estetska kirurgija je društveni čin ko­jim problematiziramo osobnu slobodu i pravo na projektiranje (identiteta) tijela, ali i socijalni pritisak normativa tjelesne ljepote u kontekstu zapadne kulture. Žensko tijelo i u suvremenom društvu (p)ostaje političko pitanje koje je u neoliberalnim medijima posebno kontroverzno. Uočivši važnost i snagu medijskih slika poželjnog (vitkog-mršavog, mladolikog) tijela, estetska kirurgija se istima koristi kako bi promovirala vlastitu praksu i regrutirala nove klijente. Kao jedna od legitimnih, teorija socijalnog pritiska naglašava rizičnost estetske kirurgije u kojoj su česte zdravstvene komplikacije i dugoročna bol medi­jski trivijalizirane i usputne, za razliku od udarnih tzv. makeover emisija koje prate proces preobrazbe prije i poslije estetskih zahvata. U tom smislu, estetska kirurgija se odmiče od tijela kao danog Božjeg dara te dekonstruira tijelo kao osobni izbor, estetski performans, tehnološki manevar. Oslobađajući ljudskost postojećeg tijela i projektiranja tjelesnosti, es­tetska kirurgija prešućuje bol i patnju koju trpe njene konzumentice, a u nekim slučajevima i smrt. Suočeni s konstantnim porastom popularnosti estetske kirurgije, smatramo ove ar­gumente konstruktivnima u promišljanju ženske patnje u kontekstu suvremenog društva. Nakon rasprave za sudionike i sudionice konferencije priređen je kulturni program u okviru kojeg je nastupilo Kulturno umjetničko društvo „Branimir 888 Muć“ i razgledavanje tvrđave Klis.
Posljednjeg dana, u srijedu 5. rujna, održan je blok predavanja "Biblija". Predavanje "Kako se Bog odnosi prema patnji žena? Iščitavanje starozavjetnih tekstova o Božjem djelovanju prema ženama" održala je Irmtraud Fischer s Katoličko-teološkoga fakulteta Sveučilišta u Grazu. Mnogi starozavjetni tekstovi tematiziraju patnju žena: spektar se u Bibliji širi od gubitka članova, opasnosti rata, terora i gladi do ponižavajućih strukturalnih potiskivanja u patrijarhalno organiziranim društvima. Spoznaja da je Bog Bog ugnjetavanih, udovica i siročadi i onih koji nemaju pomoćnika, ne znači naravo, da su žene u svim tekstovima pošteđene patnje. Ali upravo time što Sveto pismo prekršaj nad ženama ne prešućuje, daje žrtvama glas. Počinitelji su time prisiljeni priznati svoje nedjelo i ne mogu jednostavno izbjeći svojoj krivnji. Memoria passionis žena time je kao „opasno sjećanje“ (J.B. Metz) istovremeno u Bibliju upisana kao spomen mučenika. "'Kad nađete moga ljubljenoga, recite mu da sam bolesna od ljubavi' (Pj 5,8). Pjesma nad pjesmama kao poziv ženama na prelaženje društvenih i religijskih granica" naslov je predavanja Rite Perintfalvi s Katoličko-teološkoga fakulteta Sveučilišta u Beču. Žena koja ljubi u Pjesmi nad pjesmama čezne za tim, da svoga ljubljenoga, koji u tihoj noći kuca na njezina vrata, pusti sebi i da se s njim ujedini u osjetilno-erotskom susretu. Zbog svoje čežnje ona treba prijeći granice pristojnosti, zaboraviti zapovijeđenu suzdržanost i dati prostor ljubavi. Dok oklijeva otvoriti vrata svome prijatelju, njezin ljubljeni naglo nestaje. Ali žudnja žene već je toliko izazvana glasom zovom ljubljenoga da ona napušta svoju kuću i grozničavo ga traži. To noćno traženje čini je sličnom prostitutki i stražari grada je kažnjavaju, tuku i postiđuju kao prostitutku. Njezina žudnja za ljubljenim je toliko jaka, da je nikakva bol ne može spriječiti da ga nađe. Jer: bolesna je od ljubavi. To je traženje u mističnom smislu čežnja za životom koja neće ustuknuti pred smrću. Potraga je to za susretom sa božanstvom koje se samo očituje i istodobno ostaje skriveno. Božja ljubav koja ranjava ljudsku dušu mjesto je na kojem erotika susreće mistiku. Kad mističarka slijedi svoju čežnju, biva nošena preko vladajući granica. O tome puno govori ženska mis­tika Mechtild von Magdeburg. Prema njezinom mišljenju, ne treba samo duša Boga, već je Božja čežnja za dušom isto toliko velika, naime bezgranična. Tako duša nalazi ozdravljenje u Bogu, ujedno je i Božja liječnica.
Posljednji blok predavanja "Biblija i Talmud" započeo je s temom "Tajna patnje prema Knjizi postanka" o kojoj je govorila Kristine Ivanauskiene iz Centra za rodne studije Sveučilišta u Vilniusu (Litva). Kako to da su žene predodređene na podnošenje boli u svetim spisima svih triju monoteističkih religija, judaizmu, kršćanstvu i isalmu? Zašto je pripovijest o Evinoj krivnji uključena u te tekstove? Kako se krivnjom opečaćena Eva prenosi na svako žensko ljudsko biće? Događa li se to samo preko prokletstva ili to znači da teolozi imaju za cilj diskriminaciju žena stavljajući je u poziciju da je slaba, uglavnom nestabilna i podložna? - samo su neka od pitanja o kojima je promišljala predavačica u svom izlaganju. Joanna Kiersztejn sa Sveučilišne zaklade Adam Mickiewicz (Poznan, Poljska) govorila je o temi "Paroikos - patnja žena prema 1 Pt 3,1". Paroikos je grčka riječ koja se rabila za izgon, stranca, nekoga tko je isključen iz zajednice, onih na rubu društva. U toj perspektivi autor 1 Pt vidi život svojih naslovnika kao onih koji su od strane društva bili tretirani kao paroikos samo zato što su bili kršćani. Takav je, dakle, bio život kršćanki koji je bio obilježen šutnjom i tihom patnjom. Na kraju izlaganja, patnju žena promatrala je u perspektivi društvene i bračne pozicije suvremenih žena, osobito u Poljskoj. Larissa Hrotko (Mađarski savez teologinja -Budimpešta) izlagala je o temi "Teologija i antropologija rađanja: Fragmenti talmudske arheologije". Talmud je zbirka tekstova koja paralelno sa Svetim pismom određuje način ponašanja žena i muškaraca. Udajom žena izručuje svoju osobnost i počinje živjeti isključivo za obitelj, žrtvuje svoj duh i tijelo. Prema Talmudu žena je odgovorna za ritualnu čistoću svoga muža i za zdravlje djeteta. U Mišni piše: Kad žena ispunja religiozne zapovi­jedi, ne umire pri porodu. Ublažavanje bolova donosi joj jedna druga žena - primalja - koja budućoj majci aktivno pomaže. Rodilja i primalja pri porodu su tijelo i duša, čak dijele ime: obje se pri rađanju novoga života zovu „Živuće“, tj. Majka života.
U zaključnoj raspravi na završetku konferencije došlo je do izražaja zadovoljstvo sudionica održanom konferencijom u Splitu, kako organizacijom i sadržajem, tako i samim gostoprimstvom. Izrazile su radost što su po prvi put na konferenciju pozvane muslimanke, što se nastavila praksa iz Budimpešte da sudjeluju i muškarci (što svjedoči da se Konferencija zalaže i za inkluzivizam) te što su programu nazočile brojne redovnice. U tom je surječju jedna redovnica kazala da je ova konferencija svojevrsna anticipacija nebeskoga Jeruzalema (muslimanke su spavale u samostanu) jer kad je cilj uzvišen sve sporedno je nadiđeno. Izrazile su želju da sljedeći put bude više vremena za radionice i da bude više analize pod rodnim vidom. Dogovoreno je da će sljedeća konferencija biti 2014. godine u Poljskoj o temi ”Prijateljstvo”. Program konferencije završio je zajedničkom molitvom.