Pripravljajući se za slavlje blagdana Rođenja Gospodinova, na početku adventskog vremena u marijanskome svetištu Vepric u srijedu 30. studenog, upriličena je adventska duhovna obnova svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije. Susret je, uobičajeno, započeo pokorničkim bogoslužjem kojeg je predvodio gvardijan franjevačkog samostana Gospe od Zdravlja u Splitu, fra Marko Duran.

U svojemu kratkome razmišljanju, pripravi za sakrament pomirenja, fra Marko je naglasio nekoliko bitnih točaka svećeničkoga služenja u odnosu prema Bogu, sebi i drugima. Po savjesti čovjek raspoznaje dobro od zla te ona biva kao "zakon života" koji mu govori da bude pozoran, budan, između ostaloga, da pazi gdje griješi. U svećeničkome pozivu mnogo puta se čovjek nađe u gotovo bezizlaznoj situaciji: što učiniti, a da nikoga ne povrijedim? Kao odgovor nam uvijek može poslužiti Kristov primjer i opomena: Ako budete imali ljubavi jedni za druge, sve je moguće dobro učiniti.

U traganju za takvim modelom, često se zna dogoditi da se svećenika pokušava shvatiti kao onoga koji mora "presuditi" između mnogo stvari. No, tada čovjek, osim što pogriješi, kao da gubi vlastiti identitet i poslanje. U međuljudskim odnosima, Krist od svećenika traži ljubav kao prvi princip. U takvoj raspoloženosti možemo svjedočiti drugima kao autentični poslanici Radosne vijesti, zaključio je fra Marko svoje razmišljanje.

Euharistijskim je slavljem predsjedao splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. U prigodnoj je homiliji ohrabrio svećenike, ističući kako je u vremenu Adventa važno biti i slušatelj Riječi Božje. Kao pastiri naroda Božjega, pozvani smo naviještati, tumačiti Riječ Božju, ali nekad trebamo zastati i slušati. U slušanju Riječi Božje promatramo svoj život, rad i poslanje. Tada se javlja onaj glas u nama, ponekad prikriven ili pak uspavan, glas savjesti. U stalnome kontaktu s vlastitom savješću, možemo pronaći svoj identitet slušatelja i navjestitelja Riječi.
U nastavku, otac nadbiskup je istaknuo i sljedeće: apostol Andrija, čiji blagdan slavimo danas, bio je prvi pozvani, protokalos. Odgovorio je na Isusov poziv slijedi me! Učinit ću te ribarom ljudi! Upravo je ovdje određen lik navjestitelja. Taj se lik nalazi u trima momentima, Riječi Božjoj, naviještaju i svjedočenju. Vrlo je važno biti ribar, spašavati ljude, ne dozvoliti da gube nadu u svojemu životu. Riječ Božja je mreža, a u evanđelju Ivan i Jakov krpaju mreže. Nije li i to aluzija, odnosno poticaj da i mi pokrpamo svoju mrežu Riječi Božje i oporavimo je od svih naših deformacija koje činimo, puštajući da bude bez snage i života?

I sam sv. Pavao u svojim poslanicama upozorava da ne propovijedamo sami sebe, da ne trgujemo s Riječi Božjom. Od iznimne je važnosti, naglašava nadbiskup, da uočimo kako je u pitanju svatko od nas. S druge strane, svaki svećenik želi što kvalitetnije naviještati i živjeti Riječ Božju. Da, želimo stati uz ambon, biti ujedno i glas i forma, želimo povezati svoj život s onim što govorimo, ali osjećamo se nekad malima i bespomoćnima. Bitno je pogledati sebe i na taj način postati otvoreni za svaku inicijativu, Božju i ljudsku. Neka nam vrijeme Adventa bude novi poticaj i blagoslov, kako bismo kao pravi navjestitelji, ali i slušatelji, dočekali blagdan Utjelovljenja Božje Riječi, zaključio je u svojoj homiliji otac nadbiskup.
Po svojoj naravi, duhovna je obnova prilika preispitivanja vlastite savjesti. Ova je osobito bila naglašena i po održanom predavanju don Tomislava Ćubelića, katedralnog župnika i dekana, pod naslovom Savjest - svjetlo i putokaz svećeničkog života. Citirajući riječi pape Benedikta XVI. izgovorene prigodom pastirskog pohoda našoj Domovini, naglašava kako savjest sposobnost koja oslobađa od istine ako bismo to prihvatili, jer je savjest dužna tražiti Boga. S druge strane, takva izravna subjektivna stvarnost postaje opravdanje koje nikada ne bi trebala biti dovedena u pitanje. Kada to promatramo, pitamo se kakva bi trebala biti vjera pojedinca da prihvati takvo činjenično

Ono što produbljuje vjeru svakoga od nas, a time nas ujedno čini sposobnima pravilno prosuđivati u skladu s evanđeoskim principom i sebe i druge u svome pozivu i službi, jesu savjest koja nije samo okidač za osudu sebe i drugoga, iskustvo što ga dijeli zajednica kome pojedinac pripada, sama stvarnost i ono što je Bog objavio kao konačnu volju za nas. Zaokružujući svoju misao o problematici savjesti i kako ona utječe na svećeničko poslanje, don Tomislav ističe: koliko je god mnogo problema, mi kao svećenici nemamo drugog kriterija, nego savjest kao putokaz i svjetlo sebi i drugima.  
U nastavku je razvijena diskusija o temi, gdje je izneseno nekoliko kvalitetnih promišljanja i sugestija o fenomenu savjesti i primjeni njenoga djelovanja u svakodnevnim pastoralnim potrebama, ali i osobnim traženjima i pitanjima svakoga svećenika i vjernika.